ZAJEDNO NA LITURGIJI – Piše: dr. Andrija Kopilović

21. 10. 2007. – DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU

Izl 17,8–13; Ps 121,1–8; 2 Tim 3,14–4,2

Lk 18,1–8

Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju

Čovjekova duša je prema Bogu molitveno okrenuta. Svatko od vjernika ima iskustvo potrebe molitve. Psalam današnjeg bogoslužja je molitveni. Često molitvu razumijevamo kao jedini način štovanja Boga u kojemu nešto od Boga molimo. Međutim, molitva je štovanje Boga, a ”molitvenost” u molitvi je osjećaj potrebe Božje pomoći za konkretne situacije života. Ovaj psalam govori o takvoj ”molitvenoj” molitvi. Znači, čovjek se obraća Bogu u potrebi i tjeskobi, jer On je sigurnost, trajna pomoć i zaštita. Psalmist govori iz iskustva. Kada bi svatko od nas uronio u svoj prošli život, imao bi to isto iskustvo. Bog nas u pravoj molitvi nikada nije napustio, u pravoj potrebi nikada ostavio neuslišanim. Ali ostaje trajni problem našega iskustva koji bi se dao sročiti u misao: zašto mi nije ovako pomogao? Međutim, Bog pomaže uvijek onako kako je za nas najbolje i zato je Isusova molitva najsavršenija: Neka bude volja Tvoja!

28. 10. 2007. – TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU

Sir 35,12–14.16–18; Ps 34, 2–3.17–18.19;23; 2 Tim 4,6–8.16–18

Lk 18,9–14

Jadnik vapi i Gospodin ga čuje

Pred Bogom je grešnik. Iskustvo grijeha je zajednička baština svih ljudi. Nismo često subjektivno krivci, ali kroz ovaj život ne možemo proći bez tih ožiljaka. Crkva naučava da je osobito Božje čudo kada dopušta da netko prođe kroz ovaj život, a da nije iskusio grijeh. Ali to iskustvo nije izvor stradanja, nego početak spasenja. Stoga se psalmist danas pred Bogom pojavljuje kao jadnik, dakle, ponizan. Poniznost otvara Božje srce. On Boga ne moli prosidbeno, nego ponajprije hvalbeno. Hvali njegovu dobrotu, divi se njegovoj veličini i potiče sebe na poniznost. Kada se čovjek iz takvog duhovnog raspoloženja poniznosti i priznavanja obraća Bogu, pokajnički i molitveno, tada Bog uvijek staje na stranu siromaha, pa i grešnika. Jasno da je pravednik u prednosti u svojoj molitvi, ali nije ispred poniznoga. I pravednik treba biti ponizan. Još jedna osobina ovoga psalma je skrušeno srce. Skrušenost je i pokajanje i obećanje i vapaj. Stoga tvrdi psalam 34.: ”Blizu je Gospodin onima koji su skrušena srca, a klonule duše spašava”.

4. 11. 2007. – TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

Mudr 11,22–12,2; Ps 145, 1–2.8–9.10–11.13cd–14; 2 Sol 1,11–2,2

Lk 19,1–10

Blagoslivljat ću ime tvoje dovijeka, Bože, kralju moj!

U današnjem Bogoslužju Isus susreće grešnika Zakeja. Poziv upućen osobno Zakeju i Kristov boravak u njegovoj kući u cijelosti mijenja Zakejev život. Grešnik postaje dobročinitelj i obraćenik. Psalam 145. povezuje taj čudesni prijelaz iz grešnosti u opravdanost, iz grijeha u krepost. Gospodin se očitovao kao milosrdan. Psalam stoga slavi tu Božju vlastitost koja je neshvatljiva ali je spasonosna. Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Kako je lijepo uočiti tu vlastitost dobrote Božje: milosrđe i milostivost. U njemu se očituje očinska briga za spas ”svoje djece”. To ne daje pravo djeci da budu nezahvalna ili da se poigravaju Božjom dobrotom. U vjerskoj svijesti mora trajno biti upisana ta spoznaja Božje dobrote, ali i naša odgovornost prema njoj. Ako Gospodina trebaju slaviti sva njegova djela i blagoslivljati svi narodi, kud i kamo treba onda čovjek koji je doživio tu ”transformaciju” prelaska iz jednoga stanja u posve novo stanje – iz grijeha u život. Stoga je i ova nedjelja označena nadom koja se oslanja na jedinu čvrstu stijenu: Gospodina.

11. 11. 2007. – TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

2 Mak 7,1–2.9–14; Ps 17,1.5–6.8b;15; 2 Sol 2,16–3,5

Lk 20,27–38

Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje

Približavamo se završetku Crkvene godine. Ulazimo u razmatranja tzv. konačnih stvari: smrt, sud, vječnost. Današnje bogoslužje zajednicu vjernika vodi prema nadi u uskrsnuće. Psalam 17. je već u Starom zavjetu dao naslutiti tu nadu, makar nije imao spoznaju o mogućnosti uskrsnuća iz mrtvih. Nakon Kristova uskrsnuća nama je to danas ”olakšana” vjerska istina. No, u susretu sa smrću uvijek se svatko od nas potrese pred strahom nestanka. Zato psalmist i moli ponajprije snagu i vapaj ”dok sam još na putu”. Čvrsti korak kojim se približavamo susretu oslanja se na njega. A na koga bi drugoga? Kao tražitelj i putnik ”u nepoznato”, oslanja se na Boga sigurnosti i ”sakriva se u sjenu krila njegovih”. Nada se da će u toj zaštiti počivati do volje Njegove, ”a kada se probudim, naužiti ću se pojave tvoje”. Ovdje se već naslućuje i sadržaj i smisao vječnoga života: gledanje Boga licem u lice, vječno blaženstvo u Bogu. Tako je ova nedjelja okrenuta prema vječnosti, a mi uvijek pozvani imati pred očima da smo putnici: u susret Gospodinu. Da, ”lice Tvoje tražim, Gospodine!”