ZAJEDNO NA LITURGIJI – Piše: dr. Andrija Kopilović
21. 10. 2007. – DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU
Izl 17,8–13; Ps 121,1–8; 2 Tim 3,14–4,2
Lk 18,1–8
Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju
Čovjekova duša je prema Bogu molitveno okrenuta. Svatko od
vjernika ima iskustvo potrebe molitve. Psalam današnjeg
bogoslužja je molitveni. Često molitvu razumijevamo kao jedini
način štovanja Boga u kojemu nešto od Boga molimo. Međutim,
molitva je štovanje Boga, a ”molitvenost” u molitvi je osjećaj
potrebe Božje pomoći za konkretne situacije života. Ovaj psalam
govori o takvoj ”molitvenoj” molitvi. Znači, čovjek se obraća
Bogu u potrebi i tjeskobi, jer On je sigurnost, trajna pomoć i
zaštita. Psalmist govori iz iskustva. Kada bi svatko od nas
uronio u svoj prošli život, imao bi to isto iskustvo. Bog nas u
pravoj molitvi nikada nije napustio, u pravoj potrebi nikada
ostavio neuslišanim. Ali ostaje trajni problem našega iskustva
koji bi se dao sročiti u misao: zašto mi nije ovako pomogao?
Međutim, Bog pomaže uvijek onako kako je za nas najbolje i zato
je Isusova molitva najsavršenija: Neka bude volja Tvoja!
28. 10. 2007. – TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU
Sir 35,12–14.16–18; Ps 34, 2–3.17–18.19;23; 2 Tim 4,6–8.16–18
Lk 18,9–14
Jadnik vapi i Gospodin ga čuje
Pred Bogom je grešnik. Iskustvo grijeha je zajednička baština
svih ljudi. Nismo često subjektivno krivci, ali kroz ovaj život
ne možemo proći bez tih ožiljaka. Crkva naučava da je osobito
Božje čudo kada dopušta da netko prođe kroz ovaj život, a da
nije iskusio grijeh. Ali to iskustvo nije izvor stradanja, nego
početak spasenja. Stoga se psalmist danas pred Bogom pojavljuje
kao jadnik, dakle, ponizan. Poniznost otvara Božje srce. On
Boga ne moli prosidbeno, nego ponajprije hvalbeno. Hvali
njegovu dobrotu, divi se njegovoj veličini i potiče sebe na
poniznost. Kada se čovjek iz takvog duhovnog raspoloženja
poniznosti i priznavanja obraća Bogu, pokajnički i molitveno,
tada Bog uvijek staje na stranu siromaha, pa i grešnika. Jasno
da je pravednik u prednosti u svojoj molitvi, ali nije ispred
poniznoga. I pravednik treba biti ponizan. Još jedna osobina
ovoga psalma je skrušeno srce. Skrušenost je i pokajanje i
obećanje i vapaj. Stoga tvrdi psalam 34.: ”Blizu je Gospodin
onima koji su skrušena srca, a klonule duše spašava”.
4. 11. 2007. – TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
Mudr 11,22–12,2; Ps 145, 1–2.8–9.10–11.13cd–14; 2 Sol 1,11–2,2
Lk 19,1–10
Blagoslivljat ću ime tvoje dovijeka, Bože, kralju moj!
U današnjem Bogoslužju Isus susreće grešnika Zakeja. Poziv upućen
osobno Zakeju i Kristov boravak u njegovoj kući u cijelosti
mijenja Zakejev život. Grešnik postaje dobročinitelj i
obraćenik. Psalam 145. povezuje taj čudesni prijelaz iz
grešnosti u opravdanost, iz grijeha u krepost. Gospodin se
očitovao kao milosrdan. Psalam stoga slavi tu Božju vlastitost
koja je neshvatljiva ali je spasonosna. Milostiv je i milosrdan
Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Kako je lijepo uočiti
tu vlastitost dobrote Božje: milosrđe i milostivost. U njemu se
očituje očinska briga za spas ”svoje djece”. To ne daje pravo
djeci da budu nezahvalna ili da se poigravaju Božjom dobrotom.
U vjerskoj svijesti mora trajno biti upisana ta spoznaja Božje
dobrote, ali i naša odgovornost prema njoj. Ako Gospodina
trebaju slaviti sva njegova djela i blagoslivljati svi narodi,
kud i kamo treba onda čovjek koji je doživio tu
”transformaciju” prelaska iz jednoga stanja u posve novo stanje
– iz grijeha u život. Stoga je i ova nedjelja označena nadom
koja se oslanja na jedinu čvrstu stijenu: Gospodina.
11. 11. 2007. – TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
2 Mak 7,1–2.9–14; Ps 17,1.5–6.8b;15; 2 Sol 2,16–3,5
Lk 20,27–38
Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje
Približavamo se završetku Crkvene godine. Ulazimo u razmatranja
tzv. konačnih stvari: smrt, sud, vječnost. Današnje bogoslužje
zajednicu vjernika vodi prema nadi u uskrsnuće. Psalam 17. je
već u Starom zavjetu dao naslutiti tu nadu, makar nije imao
spoznaju o mogućnosti uskrsnuća iz mrtvih. Nakon Kristova
uskrsnuća nama je to danas ”olakšana” vjerska istina. No, u
susretu sa smrću uvijek se svatko od nas potrese pred strahom
nestanka. Zato psalmist i moli ponajprije snagu i vapaj ”dok
sam još na putu”. Čvrsti korak kojim se približavamo susretu
oslanja se na njega. A na koga bi drugoga? Kao tražitelj i
putnik ”u nepoznato”, oslanja se na Boga sigurnosti i ”sakriva
se u sjenu krila njegovih”. Nada se da će u toj zaštiti
počivati do volje Njegove, ”a kada se probudim, naužiti ću se
pojave tvoje”. Ovdje se već naslućuje i sadržaj i smisao
vječnoga života: gledanje Boga licem u lice, vječno blaženstvo
u Bogu. Tako je ova nedjelja okrenuta prema vječnosti, a mi
uvijek pozvani imati pred očima da smo putnici: u susret
Gospodinu. Da, ”lice Tvoje tražim, Gospodine!”
|