MEDITACIJA – Piše: Stjepan Lice

Podno naših koraka

Posvuda, širom svijeta, podno naših koraka, rasuta su grobišta nevinih. Ničim obilježena, nijema od boli, kušaju zboriti o onome što ljudska povijest tako teško umije očuvati. Ljudskost.

Podno trave i suhog lišća, podno neizrečene, ali ne manje jasne prijetnje, podno straha i šutnje, počivaju zemni ostaci tolikih kojima je bilo dano živjeti u neko krivo vrijeme, u nekom krivom prostoru, zemni ostaci nebrojenih čija su imena, čija je pripadnost bila krivica. Neoprostiva. Neoprostiva po sudu onih koji su se bezočni našli pozvanima suditi. Osuditi bezazlenost. Osuditi život.

Tolika djeca, toliki starci i starice, toliki bolesni i onemoćali, toliki požrtvovni i sveti, toliki koje je u nekom trenutku zapalo nositi odjeću koja je prokazivala, leže jedni uz druge. Jedna su zemlja. Ista duša. I nema ih tko pohoditi. Godine ih, desetljeća, kao vjekovi od nas udaljuju. Tolike lađe pitaju za svoja sidra. Pitaju u nadi da će ih zanijeti dobri vjetrovi, dobri valovi k dobrim obalama.

Koliki su svjetovi ugašeni, kolike topline i blizine oskrvrnjene, kolika ognjišta zatrta?! Ruka koja se predala bezumnom činu kako će naći svoj spokoj? Kako će prinijeti kruh svojim – ili ma čijim – ustima? Kako će biti kruh?

Nema grobišta koje jednoga dana neće progovoriti. I njihova šutnja, i njihova neuočljivost, nevidljivost povazdan zbore. Zbore mimo svake osude. Nije moguće pogaziti nekoga, smrviti ga u njegovoj čovječnosti, a da se ne naudi sebi. Čovječnosti u sebi. Ne, žrtva koja je razumjela u čemu je smisao, ne raduje se patnji svoga mučitelja. Ne priželjkuje ju.

Posvuda su rasuta grobišta nevinih. I nevini koji počivaju i nevini koji do posljednjeg daha ne posustaju u svojoj zauzetosti, u svojoj neizrecivoj nježnosti, svjedoče da čovjek ne poznaje granicu između života i smrti. Ona nije u vremenu. Nije u prostoru. Nije, možda, čak ni među ljudima. Ona je u čovjeku. Čovjek za sebe odabire kome pripada – životu ili smrti.

Zasigurno, tko poštuje život, poštuje i smrt. Tko ne poštuje život, nosi smrt u sebi. Ne smrt koja uznosi, nego smrt koja izjeda. Tko ne poštuje bezazlene, odijelio se od svoje ljudskosti. Jer u prirodi je čovjekovoj da posluži životu. Ljudima. Tko ga izigra, tko ih izigra, sebe je izigrao.

Podno naših koraka počivaju toliki koji su oplemenili ovaj svijet, prostore naših dana i duša, svojom zauzetošću i nježnošću. Počivaju toliki djetinji osmjesi, tolike vjerne, marne ruke. Tolike oči umorne od bola, a ipak pune pouzdanja. Podno naših koraka počivaju tolika bića uzdrhtala od brižnosti. Od zagledanosti u vječnost. I, ništa manje zahvalno, u privremenost. I zbog njih smo itekako dužni ustrajati na putu ljudskosti. Uzvratiti blagoslov kojim smo blagoslovljeni. Po kojemu smo ljudi.