VJERNICI PITAJU – Piše: dr. Andrija Kopilović

Pravda ili osveta?

Nanesena mi je očita nepravda. Ne mogu postići nadoknadu pravednosti, a mogu se osvetiti. Hvata me jeziva napast osvete. Znam da evanđelje drugačije zahtijeva. Pomozite mi!

Zahvalna vjernica

Ponajprije pokušajmo definirati što je to osveta. Najkraće bi se moglo reći ovako: osveta je prihvaćanje da se postane zao poput onoga koji nam čini zlo ili nepravdu. Uočimo u početku gorčinu osvete i pripazimo da je to izjednačavanje s onim koji nam je nanio zlo. Imamo pravo tražiti pravdu i nadoknadu štete. To je naravno pravo i dopuštene su sve razine zakonitoga traženja nadoknade, štete ili povrijeđene pravednosti. Ponavljam da u tom traženju imamo pravo na sva zakonita sredstva.

Dobro ste uočili da po evanđelju osveta nije ”zakonito” pravo, radi toga što nas vraća na izvor zla, tj. nepravdu. Stoga je pogrešno na zloću drugih ljudi odgovarati zloćom. To bi skoro značilo nadmašiti zloga vlastitom zloćom. Razumljivo da je naša narav ranjena grijehom, našim i tuđim grijehom također. I stoga je automatski spremna ”odgovarati na zlo zlim”. Da bi se takav automatizam uklonio, mi kao kršćani trebamo to spriječiti još dok sama napast traje. Da, ali kako? Ponajprije je dobro sabrati se, poniziti i ponizno pogledati svoj život, te u njemu pronaći vlastite grijehe koji će nas potaći na jednu novu spoznaju: nismo ni mi bezgrješni. To nas ne smije još više raniti, nego samo dovesti do spoznaje da smo ponizno pokajnički spremni na odbacivanje vlastitih grijeha.

Drugi korak je puno teži, jer od nas zahtijeva svojevrsno čišćenje. Čišćenje svega onoga što nosimo u sebi, a nanijeto nam je od drugih. To su uvrede. Trebamo se sabrati i svjesno opraštati drugima. Taj korak nas čini silno jakima da zloći onoga koji nas vrijeđa možemo spriječiti da uđe u nas. Opraštanje nije odobravanje, niti pristajanje na zlo i nepravdu. Opraštanje je prizivanje na Božju pravednost i oslanjanje na Njega. Prepustiti Njemu nanijetu nepravdu da ona ne bi ušla u nas i iznutra nas razorila. Ako zlu dopustimo da u nas uđe, ono nas onda uništava. Ne dodiruje onoga koji nas je uvrijedio, nego osveta kao zlo razara nas same iznutra. Primjer: ako nas je netko kritizirao, a to nismo čuli, mirni smo – ta kritika nije ušla u nas. Ili ako uistinu živimo u molitvi, kritiku možemo i čuti, ali joj se smiješimo – ona nije ušla u nas. Ako smo slabi i zbog grijeha osjetljivi, čujemo kritiku i osjećamo žalac – to znači da je ona u nas ušla. Tako zloća u nama stvara gnijezdo i dovodi nas do duhovne bolesti – tada zlom želimo uzvratiti na uvredu i tako postajemo ne samo ranjeni nego i zli. To je tragedija. Stoga je vaš vapaj da vam se pomogne vrlo iskren i opravdan. U takvim časovima i takvim napastima da bi kršćanin ostao kršćanin, mora tražiti pomoć. Kako? Ponajprije treba dozvati u svoju svijest činjenicu da je Isus Krist jedini Gospodin i da je prisutan u našem životu koliko mu prostora u nama dopustimo. On je svemogući i sveznajući. Tada čovjek osjeća da mu zloća bližnjih ne može naškoditi jer je posljednju riječ prepustio Isusu. Taj proces ”prepuštanja” može trajati dulje, ali bitno je da često dozivamo u svijest: Isus ima zadnju riječ. Tako ćemo mu polako ”prepustiti” ovaj slučaj i čak će naše prepuštanje postati molitvom za našega neprijatelja. To je već ideal kršćanstva: ljubiti neprijatelje svoje. Isus to od nas izričito zahtijeva.

Slijedeći stupanj oslobođenja od takve napasti je prihvaćanje patnje po kojoj se dolazi k Isusu. Čovjek uistinu dobiva silnu snagu kada prihvati patnju, osobito duhovnu, i ponovno u sebi ponavlja: ”Dobro, uvrijedio si me, ali Bog je jači!” Ako u svojoj patnji dolazimo k Isusu, postajemo pobjednici. Pri tom uviđamo da je Isus već bio u našoj patnji i da je svaka nepravda, nama nanesena, ponajprije nepravda koja i Boga vrijeđa. Dakle, u spomenutom slučaju niste samo vi uvrijeđeni i obespravljeni, nego i Bog. Dapače, On i više nego vi. Kada prihvatimo patnju s Kristom, onda On svojom patnjom nadvladava našu patnju i nosi nas u svoje uskrsnuće. Tek tada doživljavamo preobražaj u kojem duh pobjeđuje tijelo, tj. emocije.

Sada smo u središtu problema. Napast za osvetom i nije drugo negoli emotivni naboj na koji đavao ”kuca” da bi nas razjario, naškodio našem tijelu, duhu i duši, te nas tako onesposobio za velike duhovne plodove kao što je opraštanje. Dakle, kako osveta u nas ulazi po najnižem dijelu našega bića, tako pobjeda napasti mora ići iz najvišeg dijela našeg bića. U trenutku kada uistinu, bez glume, Bogu prepustimo nanesenu nepravdu, u nas se nastanjuje Božanska snaga, mir i pravednost. Bog jedini pravedno ”izravnava” naše račune. Svojom osvetom sami ne možemo postići toliko koliko Bog može svojom pravednošću. No, prepustimo Bogu putove svoje. Bez ljubavi se protiv grijeha ništa ne može učiniti, jer čovjek je preslab. Svaka uvreda ili grijeh koji smo počinili, čine nas osjetljivima i slabijima. Tada smo nesposobni boriti se protiv zla.

Ovaj put o kojem smo ovdje razmišljali, sigurno vas vodi do nutarnje slobode, a to je puno bolje negoli osveta. Molimo zajedno da ne padnemo u napast osvete i proklinjanja!