SVETAC MJESECA – Piše: Stjepan Beretić

21. listopada – Blaženi Karlo Austrijski

(* 17. kolovoza 1887. + 1. travnja 1922.) – Katolički odgojen od djetinjstva – odan presvetoj Euharistiji i Srcu Isusovu – veliki molitelj – stekao najvišu vojničku izobrazbu – otac osmero djece – nježan muž do smrti zaljubljen – car i kralj – život za mir i narode – pravnik – državnik – vladar najboljih namjera – prognan iz domovine – život za narode svoje monarhije – strpljiv u patnji

Zaljubljeni blaženik

Blaženi Karlo rođen je 17. kolovoza 1887. godine u dvorcu Persenbeug, okrug Melk u Donjoj Austriji. Njegovi su roditelji bili nadvojvoda Otto i princeza Maria Josepha od Saske, kći posljednjega saskoga kralja. Primio je izričito katolički odgoj. Već od djetinjstva, Karla je svojim molitvama pratila skupina vjernika zbog jednog proročanstva, da će puno trpjeti. Nakon njegove smrti ustanovljena je ”Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima”. Tu je molitvenu zajednicu 1963. godine priznala službena Crkva. Od malena je Karlo bio odan presvetoj Euharistiji i Srcu Isusovu.

Sve je važne odluke tražio u molitvi. Nakon temeljite vojničke izobrazbe, dvije godine je na praškom sveučilištu studirao pravo i državničke znanosti. Oženio se 21. listopada 1911. godine princezom Zitom iz obitelji Bourbon–Parma, pa se upravo toga dana i slavi njegov spomendan. Tijekom deset godina bračnoga života, sretan i uzoran par primio je iz Božje ruke osmero djece. I na smrtnoj postelji Karlo je govorio Ziti: ”Beskrajno te volim!”.

Car i apostolski kralj

Kad je 28. lipnja 1914. godine ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand, Karlo je 21. studenog 1916. godine naslijedio preminuloga cara Franju Josipa postavši austrijski car. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata revno je pohađao vojnike na fronti. Postupno je napredovao u vojnim činovima. Za apostolskoga kralja Mađarske okrunjen je 30. prosinca 1916. godine u Budimpešti kao Karlo IV. U želji da se prekine rat 1917. godine je blaženi Karlo priznao pravo Francuske na Elzas i Lotaringiju. Nakon toga se Austrija još više vezala uz Njemačku i njezine ratne ciljeve. U svojoj zemlji je pokušao provesti reforme i oko socijalne skrbi i na području zdravstva. Poslije 1914. godine prvi je on sazvao opet parlament, objavio amnestiju za političke prekršaje.

Podržao Papinu inicijativu za mir

Po svršetku ratnih sukoba želio je bez građanskog rata preurediti monarhiju. Iz ljubavi prema sebi povjerenim narodima bio je spreman vlastiti život položiti za veliku zajednicu naroda. Jedini je on, među svim odgovornim političarima, dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir. Želio je vladati pomoću uzornog zakonodavstva, posve prožetim kršćanskim socijalnim naukom. Pokušao je 1918. godine mir i sa Sjedinjenim Američkim Državama, no Amerika je tražila ne samo obaranje dunavske monarhije, već i njezinoga, kao i njemačkog monarha. Konačno, između listopada i studenog 1918. godine raspala se Austro–Ugarska, a brojne su zemlje proglasile svoju neovisnost i osnovale vlastite vlade.

Progonjeni vladar

Svoju vladarsku službu je smatrao Božjim poslanjem, pa nikada nije abdicirao. Ipak je potpisao izjavu kojom se odriče osobnog sudjelovanja u vladanju. Najprije je živio pod britanskom zaštitom u dvorcu Eckartsau, a od ožujka 1919. u progonstvu u Švicarskoj. Karlo se nikad formalno nije odrekao mađarske krune, nego je i vojnim sredstvima namjeravao obnoviti monarhiju u Mađarskoj. Od te svoje namjere je odustao samo da izbjegne građanski rat. Pobjedničke zemlje poslale su ga 1921. godine u progonstvo na portugalski otok Madeira.

Bolovao i umirao za mir

Sa svojom obitelji Karlo je živio u vlažnoj kući. U progonstvu je posve osiromašio. Na koncu se smrtno razbolio od upale pluća. Bolest i patnje je prihvatio kao žrtvu za mir i jedinstvo nekadašnje monarhije. Ni na smrtnoj postelji nije zaboravio svoga gesla: ”Uvijek i u svim stvarima se zalažem što jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način.” Nikada se nije žalio na svoje patnje. Oprostio je svima koji su ga povrijedili, a preminuo je 1. travnja 1922. godine, s pogledom uprtim prema Presvetome Sakramentu. Karlovo tijelo je sahranjeno u crkvi do Monte. Na kovčegu su riječi iz Očenaša: ”Fiat voluntas tua” – ”Budi volja tvoja”. Njegova je udovica živjela još 67 godina, najprije u Španjolskoj, u Belgiji, pa u Kanadi. Od 1962. godine je živjela u Švicarskoj. Uvijek je nosila crninu i nikada se nije odrekla prava na tron. Biskup grada Madeire i austrijski predsjednik Miklas su poslije Karlove smrti započeli proces proglašenja blaženim tog pobožnog čovjeka i cara koji je bio mučenik za mir svojih naroda. Blaženim je proglašen 2004. godine. Zaštitnik je Madeire, bračnih drugova, boraca za mir, brojnih obitelji.