INTERVJU – Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Svjedočanstvo Marije Dulić, vjernice subotičke župe Sv. Roka

S Isusom kroz bolest

Marija Dulić (r. Skenderović) rođena je 1956. godine u Tavankutu, a odrasla u složnoj osmeročlanoj katoličkoj obitelji. Trideset i jednu godinu živi u braku s mužem Petrom. Njihovo troje djece: Jasna, a od prije mjesec dana i Zvonimir i Gordana, imaju svoje obitelji. Donedavno, Marija je aktivno sudjelovala u životu župe Sv. Roka u Subotici, ali u lipnju ove godine rijetka bolest porfirija je nju i cijelu obitelj stavila na velike kušnje. Čitavih deset tjedana Marija je provela u bolnici, a u nekim trenucima borila se za život. Izgubila je skoro sve vitalne funkcije, a nakon tri mjeseca već je počela ponovno hodati. Uskoro bi trebala biti umirovljena. Svoje vrijeme sada želi posvetiti svojoj unučadi, a s nama je podijelila iskustvo vjere kroz bolest.

ZV.: Što je za Vas značila vjera do iskustva bolesti koja Vas je nedavno snašla?

Marija D.: Moram priznati da sam do početka bolesti puno više molila. Ni sada ne znam što se dogodilo u ovoj bolesti, pa nisam više mogla toliko moliti, koliko sam mogla razgovarati s Isusom. Već od jutra kad se što sjetim, rekla sam Isusu, zahvaljivala, molila... Do bolesti sam redovito svake nedjelje i radnim danom kad god sam stigla, išla u crkvu. Subotom sam obvezno išla čistiti crkvu, a nedjeljom i blagdanima otvoriti dućan s nabožnim predmetima i knjigama. Nadam se, da ću kad se vratim iz toplica ponovno preuzeti obvezu vođenja brige oko crkvenog dućana. Tada će već započeti i zornice. Nadam se da ću još dosta toga u župi moći preuzeti na sebe, osobito Karitativni odjel župnog Pastoralnog vijeća.

ZV.: Kad smo već kod Pastoralnoga vijeća, odavno ste njegova članica. Recite nam koje ste sve obveze i dužnosti imali otkad ste u njemu?

Marija D.: Muž mi je bio pročelnik Obiteljskoga odjela pa sam mu u tome puno pomagala, a zatim sam postala pročelnicom Karitativnoga odjela. Nisam baš zadovoljna aktivnošću u našem župnom Caritasu, ali, budući da nemamo što dijeliti, a i velik broj starih je poumirao, onda zamjerki i nema tako puno. Karatitatvni rad sam jako voljela. Ustvari, volim pomagati i raditi sve što se tiče Crkve. To mi nikada nije bilo teško.

* Vjera mi je značila sve, jer drugo nisam imala nego samo vjeru u Boga. Njega sam imala stalno pored sebe.

ZV.: Kamo Vas je vodio put prihvaćanja žrtve da ste bolesni? Da li Vas je vodio i do negiranja, možda do srdžbe na Boga što ste bolesni, ili ste to lako mogli prihvatiti?

Marija D.: Nisam se nikada rasrdila na Boga što sam bolesna, ali sam bila jako osjetljiva. Puno sam puta plakala. Često nisam mogla više. Dosadilo mi je biti bolesnom. Stvarno je jako teško biti bolestan kada ne možeš ništa učiniti bez nečije pomoći, čak ni okupati se, obaviti nuždu. Teško je podnijetu tu neprijatnost. Kada je došao terapeut i od mene tražio učiniti ono za što se nisam osjećala dovoljno jakom, nemilosrdno mi je tvrdio da to mogu. Poslušala sam ga i vidjela da mogu. Mislila sam da ne mogu prohodati bez pomagala ”pilota”, a on mi je rekao: ”Nećemo valjda ići unatrag.”

ZV.: Recite nam kako je nastupila Vaša bolest?

Marija D.: Ustvari, niti ne znam kako je nastupila, jer je donedavno nisam bila svjesna. Možda je došlo do nedostatka kisika u mozgu, pa se zato ne sjećam mnogih stvari. Kaže doktorica kako sam si dopustila dobiti jaku upalu kičmenih živaca. Vjerojatno su me zato nekoliko dana prije nego sam dospjela u bolnicu leđa jako boljela. Dobila sam i epi napad, i od tada je sve krenulo nagore. Prije ove bolesti bila sam zdrava, radila sam što bi se reklo ”od jutra do sutra”, bez da sam se štedjela. Jedna časna sestra iz Zagreba mi je naručivala puno stvarčica od slame. Što sam danju stizala odradila sam, a što ne, nadoknađivala sam noću. Puno puta sam spavala samo po dva–tri sata i tako sam odlazila na posao. Radila sam toliko jer mi je muž bolestan pa sam morala priskrbljivati više za obitelj, mada su i djeca puno pomagala. Uzela sam na sebe obveze i koje moram i koje ne moram. Sad Zvonko daje tati jesti i okupa ga, a do bolesti sve sam to ja radila.

ZV.: Vjerujem da Vam je bolest pomogla i sebe bolje upoznati. Kada je u pitanju Vaš karakter, jeste li što promijenili u svjemu životu na temelju onoga što ste u bolesti naučili?

Marija D.: Znam da se ne smijem više preforsirati. Ne radim toliko, jer jednostavno ne mogu toliko raditi. Ali, opet sam uzela neke obveze oko kuhinje, jer mladi rade. Imam dosta godina i nije se sada lako mijenjati. Djeca mi maksimalno pomažu. Jednom sam Zvonku rekla da mi pomogne sići u dvorište proširiti rublje. On je rekao kako će on to učiniti. Sjela sam van i gledala, ali nisam dugo izdržala, morala sam ući unutra, jer to nisam mogla gledati. Ja sam to drukčije radila. No, rublje se ipak osušilo, bez obzira kako je bilo okrenuto. :)

ZV.: Rekli ste da je bilo teško prihvatiti bolest. Što je za Vas značila vjera baš u tim trenucima borbe prihvaćanja bolesti?

Marija D.: Značila mi je sve, jer drugo nisam imala nego samo vjeru u Boga. Njega sam imala stalno pored sebe. Župnik mi je tu maksimalno izašao ususret. Dolazio je svaki ili svaki drugi dan. Donosio mi pričest i tješio me. Osim njega, djeca su mi bila najvećom podrškom.

ZV.: Što ste tada najviše molili: Bože oslobodi me bolesti, ili...?

Marija D.: Niti ne znam što sam sve rekla Isusu. ”Bože, pomozi mi ozdraviti!” Bez obzira na to što sam imala vjeru, toliko sam puta zapadala u krizu. Često puta sam se znala zagnjuriti u jastuk i isplakati.

ZV.: Tko Vam je tada, kad ste se i sami borili u vjeri, bio najvećom potporom?

Marija D.: Ne znam što bih rekla: djeca i župnik. Jasna me je nagovarala da molim. Donijela mi je Ivančićevu knjigu. Međutim, nije mi se dalo čitati, ne znam zašto. Da li je tu đavao radio? Župnik je donio Zvonik, ali nisam imala snage za čitanjem. Najviše sam molila kad sam se noću budila. Tada sam znala izmoliti po desetinu krunice ili koju drugu molitvu. Nisam mogla drukčije. Vidjela sam da je jedna žena, koja je ležala na drugom krevetu, imala molitvenik i molila je. Mislila sam: ”Zašto ja to ne bih? Toliko lijepih molitava ima u molitveniku”. Tražila sam da mi donesu molitvenik. Tamo mi je bio, ali nekako nisam našla snage uzeti ga svakoga dana u ruke i moliti. Predbacivala sam si: ”Kako mogu ne moliti, a toliko sam molila do sada?” Kad sam išla pješice na posao ili s posla, i tada sam molila. Redovito sam molila i uvečer, ponekad i po sat vremena na dan. A u ovoj bolesti, kad imam vremena na pretek, opet tako malo molim? Zašto? Ne mogu naći snage puno moliti na onaj klasični način: krunicu i iz molitvenika. Sada više razgovaram s Isusom. Ne kažem da to nije dobro. Župnik nas je tomu i učio na karizmatskim molitvama, ali tako sam bila nezadovoljna sobom u tom smislu što nisam našla snage moliti više. Još i sad se borim za više molitve.

ZV.: Mislite li da to trpljenje, kada čovjek ne može smoći snage za molitvu, može također postati molitvom?

Marija D.: Može. I kažu da ono što nam je u životu teško trebamo prikazati na nešto ili nekoga, no, toga se treba i sjetiti u pravi trenutak, a ja se toga ne sjetim uvijek. Na to me je često Gordana opominjala riječima: ”Mama, prikaži ovo za nešto ili nekoga”.

ZV.: Kada je nastupio boljitak, kako ste to doživjeli u vjeri? Što je to značilo za Vas kao vjernicu?

Marija D.: Ne mogu niti iskazati riječima što mi je to značilo. Kad sam prvi put otišla u crkvu za Dužijancu, još sam bila u kolicima jer nisam mogla stajati na nogama. I tada sam bila kod bl. Marije Petković zahvaliti. Ali, kada su mi naši župljani počeli prilaziti i pitati kako sam, to mi je toliko značilo, jer je to moja župna zajednica i to su ljudi s kojima se viđam svake nedjelje u crkvi. Jako sam se radovala tom susretu!

ZV.: To je bio izvjesni test i za župnu zajednicu, osobito devetnica na kojoj su molili za Vas.

Marija D.: Da, i ta molitva mi je puno značila. Spomenula bih još jedno iskustvo. Zvonko me je nedugo nakon što sam došla doma iz bolnice vodio u Banku. Tada su mi još bila potrebna kolica. Tamo sam se susrela s jednom ženom, koju znam iz crkve. Rekla mi je kako je bila u Međugorju i da je molila za mene. Iznenadila sam se jer smo se poznavale samo iz viđenja. No, ta radost što smo se srele i što je ona za mene molila bila je za mene velika stvar.

* Bog je uvijek blizu! Bila sam toga svjesna i u mojim krizama, kada sam plakala i tražila odgovor zašto baš ja i dokle ću biti bolesna.

ZV.: Poslije iskustva ove bolesti, kao vjernica, što biste mogli poručiti ljudima koji su saznali da boluju od teže bolesti ili već duže vremena boluju?

Marija D.: Poručila bih im da je uz Boga sve moguće, čak i onda kada nastupi kriza. Tijekom liječenja u bolnici nije bilo dovoljno određenog lijeka koji mi je bio jako potreban. To je lijek kojega je jako teško nabaviti, a uz to, ima vrlo kratak rok trajanja, iziskuje i vrlo pažljiv transport, a i vrlo je skup. Doza koja mi je bila potrebna koštala bi oko dvije tisuće eura. Moji su se rastrčali po privatnim ljekarnama. Bilo je onih koji su se nudili otići do Zagreba gdje se lijek proizvodi i donijeti ga. Jasna mi je pričala kako je otišla kući gorko plačući, i u onoj nemoći ne znajući što raditi i kako dalje, izmolila je krunicu. Kada je sutradan došla u bolnicu, nakon sve strke je saznala da je uprava bolnice nabavila lijek. Eto što znači vjera u Boga i molitva. Bog mi je bio silna podrška.

ZV.: Možda bi baš to mogla biti poruka ljudima u bolesti da i onda kada nastupi kriza vjere, kada Boga doživljavamo kao onoga koji je odsutan, dalek i kao da ne odgovara na naše molitve, On ni tada nije tako dalek?

Marija D.: Da, Bog je uvijek blizu! Bila sam toga svjesna i u tim mojim krizama, kada sam plakala i tražila odgovor zašto baš ja i dokle ću biti bolesna. Nisam ni tada gubila vjeru. To je bila samo slabost, a ne pomanjkanje vjere. Sigurna sam da Boga nisam manje voljela, samo nisam razumjela dokle me Gospodin želi iskušavati. Ona nemoć, kada ni svoje noge ne možeš pomaknuti, dosadi. Ovo sad, što mogu hodati, pa ovo je dar Božji, tako velik i prevelik, da se ne može niti opisati. Ne mogu opisati što u srcu osjećam za ovaj dar što uopće mogu hodati, što mi je Bog dao da mogu Zvonka oženiti i biti u svatovima, a u Gordaninim svatovima i igrati.

ZV.: Apostol kaže da prokušanost vjere rađa postojanošću. Jeste li i Vi to tako doživjeli?

Marija D.: To iskreno vjerujem, da sam čvršća u vjeri.

U bolesti, vjera mi je jako puno pomogla, ali sam puno puta bila i u krizi. Koliko sam sve prepuštala Bogu, opet sam sve nekako tovarila na svoja leđa i o svemu brinula. Onda su mi i djeca i moja najbliža okolica, osobito moje sestre, govorili: ”Što se sekiraš? Bog sve zna.” Tako su me hrabrili i tješili i bili velika podrška, osobito moja djeca. Toliko sam zahvalna Bogu za moju djecu što su vrijedna i radina, i što se na njih mogu osloniti u svemu. Kada sam oboljela, kažu da su se oni smjenjivali pored mene, kod kreveta, i po sedam–osam sati dnevno, a ja toga nisam bila svjesna. Držali su me za ruku. Kažu kako je osoblje reklo da ovo nikomu ne dopuštaju. Samo njima su to dopustili. Ne znam zašto. Vjerojatno su im se svidjeli. Ova mi je bolest također pokazala koliko je ljubav između mene i moje braće i sestara jaka.

Porfirija (porphyria) je iznimno rijetka bolest i nije jedna bolest već skupina od najmanje osam različitih bolesti koje se znatno razlikuju. Zajednička osobina svih porfirija je poremećaj metabolizma porfirina ili njegovog krajnjeg proizvoda hema. Radi se o nedostatku raznih enzima koji sudjeluju u procesu sinteze hema. Uslijed tih enzimskih poremećaja dolazi do akumulacije pojedinih tvari. Hem je inače odgovoran za mnoge funkcije u tijelu, a u najvećim količinama nalazi se u koštanoj srži, crvenim krvnim stanicama (eritrociti) i jetri. Hem je sastavni dio hemoglobina odgovornog za prijenos kisika u krvi, mioglobina odgovornog za vezanje kisika u mišiću i mnogih drugih važnih proteina. Prava dijagnoza poremećajima metabolizma porfirina se često odgođeno postavlja jer simptomi nisu tipični.