II. VATIKANSKI KONCIL – Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

BLAŽENA DJEVICA MARIJA I CRKVA (LG VIII)

Štovanje Blažene Djevice Marije u Crkvi (19)

1. Uloga teologa i propovjednika u štovanju Bl. Dj. Marije u Crkvi

Teologe i propovjednike božanske riječi Sabor živo opominje da se u promatranju posebnog dostojanstva Bogorodice brižljivo sustežu od svakog krivog pretjerivanja, kao i od prevelike umne skučenosti (LG 67).

Rečenica da se teolozi i propovjednici sustežu ”od svakog krivog pretjerivanja, kao i od prevelike umne skučenosti”, dolazi od pape Pija XII. Opomena ide onim teolozima ili propovjednicima koji su skloni pretjerivanju i plašljivcima koji se boje posebnosti. I jednima i drugima nedostaje čvrsta i jasna teologija koja zna povlačiti granice ali ih onda i čvrsto braniti. Nekima nedostaje duh sinteze pa im je teško spajati na prvi pogled oprečne stvari, kao na primjer, da je Marija u Otajstvenu tijelu Kristovu i na neki način izvan njega. Drugi su opet skloni ekstremima, jedni tumače marijanske dogme u maksimalnom, a drugi u minimalnom smislu. Jedni nižu po crkvama slike Majke Božje jednu do druge, a drugi nikako. Treba ići zlatnom sredinom, prednost dati dogmama pred pretpostavkama, prednost dati Evanđelju pred privatnim objavama. U tom smislu nastavlja Sabor: ”Gajeći pod vodstvom učiteljstva proučavanje Svetoga pisma, svetih otaca i crkvenih učitelja te liturgija Crkve, neka ispravno osvjetljuju uloge i povlastice Blažene Djevice, koje uvijek imaju za svrhu Krista, vrelo sve istine, svetosti i čestitosti.”

Ono što Sabor preporučuje jest povratak na izvore bez ograničenja, uključujući i istočne liturgije. U svrhu ispravnog štovanja Marije, Biblijski se pečat danas smatra općom normom kršćanske i marijanske pobožnosti. Biblija se shvaća temeljnom knjigom molitve. U Bibliji je pohranjeno istinsko nadahnuće. Ne ide se samo za tim da se iz Biblije samo probiru tekstovi i simboli za našu molitvu, već je potrebno da iz Biblije vadimo rječnik i nadahnuće molitvenih obrazaca i pjesama, da marijansko štovanje bude obilježeno velikim temama kršćanske pouke. U tome su nam crkveni oci i liturgija uzor. Oci i liturgija su izvor za opću teologiju, oni to trebaju biti i za mariologiju. Povratak na izvore bio bi uspješan bez zalaženja u sigurne i provjerene rezultate modernih znanosti o čovjeku. Tako papa Pavao VI. u svojem pastirskom pismu Marialis cultus piše da postoji raskorak ”između nekih elemenata marijanskog štovanja i suvremenih antropoloških poimanja te duboko izmijenjene psiho–sociološke stvarnosti u kojoj žive i djeluju ljudi našega vremena. Danas je teško sliku Marije, koje nam donose neke pobožne knjige i knjižice, uklopiti u životne uvjete današnjeg društva, a posebno suvremene žene. Položaj žene i u obitelji i u društvu izmijenio se. U obitelji žena s pravom ide za tim da joj se prizna jednakost i suodgovornost u upravljaju obiteljskim ognjištem” (MC 30). Danas žena preuzima i najveće političke funkcije, otvaraju joj se mogućnosti znanstvenog istraživanja, intelektualnog i kulturnog djelovanja. Stoga papa Pavao VI. donosi smjernice za pospješivanje skladnog razvitka marijanskog štovanja u novim prilikama. Crkva stavlja Mariju za uzor ”ali ne baš točno po načinu života kakav je ona provodila”, već po tome što je u ”konkretnim okolnostima svoga života cjelovito i slobodno prianjala uz Božju volju”. To ima opću vrijednost. Crkva se ne može ”vezati uz sheme štovanja različitih kulturnih epoha niti na antropološke koncepcije, koje su na dnu tih shema” (MC 30).

Evanđeoski lik Marije je ogledalo koje odražava nadanja suvremenih ljudi. Tako Marija pri navještenju daje svoj pristanak Bogu ne za neko privatno, osobno, rješavanje problema, nego za rješavanje temeljnog pitanja cijelog čovječanstva. Njezino djevičanstvo nije išlo za zatvaranjem ljepote svoga vlastitog bića ili zatvaranjem za vrijednost ženidbenog staleža, nego za posvemašnje ostvarenje Bogu ostvaritelju općih planova. Marija nije pasivne pobožnosti, a još manje otuđujuće. Hrabro proglašava da je Bog, Bog poniženih i potlačenih. Ona je žena jaka, koja je iskusila siromaštvo i stradanje, bijeg i izgnanstvo. Materinsku ulogu ona proširuje preuzimajući na Kalvariji sveopće dimenzije.

Teolozi i propovjednici ne mogu se predavati svojim vlastitim osjećajima propovijedajući o Mariji. Oni se moraju doista objektivizirati, biti osjetljivi na sve granice koje im postavljaju zdrava psihologija, dogmatska vrela i moderne znanosti. Oni trebaju također biti ekumenski osjetljivi. Sabor ih opominje: ”Neka se ustrajno klone svega što bi, bilo u riječima, bilo u djelima moglo odijeliti braću ili bilo koga drugoga navesti u zabludu s obzirom na pravu nauku Crkve.” Sabor dakle poziva teologe i propovjednike na suzdržljivost. ”Želja je Katoličke Crkve da se, ne umanjujući poseban značaj marijanskog kulta, brižno izbjegava svako pretjerivanje koje bi moglo drugu kršćansku braću navesti na krivo mišljenje o autentičnom učenju Katoličke Crkve, te da se ukloni svaka kultna manifestacija koja bi bila suprotna ispravnoj katoličkoj praksi” (MC 32).

2. Pravo štovanje

Poslije riječi teolozima i propovjednicima sabor se obraća vjernicima: Neka se vjernici sjete da se prava pobožnost ne sastoji u neplodnom i prolaznom osjećaju, ni u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da proistječe iz prave vjere, koja nas vodi do priznavanja uzvišenosti Majke Božje i potiče na sinovsku ljubav prema svojoj Majci, kao i na nasljedovanje njezinih kreposti (LG 67). Sabor opominje vjernike da se čuvaju pretjeranog sentimentalizma i religiozne ”sapunice”, kojom se ne dolazi do prave marijanske pobožnosti već do iskrivljavanja pobožnosti. Bog nam na taj način postaje ”stari dobričina”, nasljedovanje Marije svodimo na ”ljubav prema izabranici”, u Mariji počinjemo gledati idealno ”vječno ženstvo”, nazivati je ”majčicom”. Sve su to izrazi koji odaju više sentimentalnu ljubav, a ne otvorenu ljubav prema božanskom u Mariji, više eros nego kršćansku agape. Sabor nas upozorava na lakovjernu marijansku pobožnost. Tu se radi o privatnim ukazivanjima Majke Božje i njezine poruke po privatnim osobama. Valja nam se držati učiteljstva Crkve s obzirom na Marijina ukazanja jednako i na isti način na koji se držimo s obzirom na vjerske istine. Time ćemo izbjeći lakovjernosti koje Sabor osuđuje. U svemu dakle trijeznost i budnost. Ni u čemu ne pretjerivati. Živimo u razdoblju povijesti spasenja, koje pripada Duhu Svetome, posvetitelju, koji nas uvodi u svu istinu Crkve. Marija je bila instrument Duha Svetoga u izvođenju djela otkupljenja. U toj ulozi ostaje neprekinuto. Pod tim vidom shvatljivi su zahvati Duha Svetoga, izvoditelja povijesti spasenja, po Mariji i u naše dane. Na crkvenom je učiteljstvu da donosi sud o tim zahvatima Duha Svetoga.