MISIJE – Uređuje i piše: s. Blaženka Rudić

Misije svaki dan

* eho misijske nedjelje u svakodnenom životu

* uvijek potrebna molitva i materijalna pomoć

* zanimljivosti iz misionarskog života

Misijska nedjelja, koju smo slavili u listopadu, uvijek je prigoda da se iznova posvijesti potreba molitve i pomaganja onih koji rade u misijskim krajevima. Osobito su snažni poticaji susreti s misionarima i misionarkama, njihova pisma i molbe za pomoć. Hvala Bogu da ima onih koji se odazivaju Božjem pozivu za misijsko služenje.

Nova misionarka

Školske sestre Franjevke splitske provincije Presvetog Srca Isusova ove godine obilježavaju 33. godinu od odlaska prvih sestara u misije u Kongo, gdje se sada nalazi dvadeset i jedna sestra, od toga sedam Hrvatica i četrnaest Kongoanki, koje svoju karizmu ostvaruju radeći u školstvu, zdravstvu, katehezi, pastoralu duhovnih zvanja, karitasu i dr. Nakon sedamnaest godina još jedna sestra odlazi u Kongo. Misijski križ s. Samueli Šimunović dodijelio je splitsko–makarski nadbiskup Marin Barišić u nedjelju 16. rujna za vrijeme euharistijskoga slavlja u samostanu na Lovretu u Splitu. Te nedjelje su u zajednici bile i dvije misionarke s. Romana i s. Ivka, koje su trenutno tu na odmoru. Nadbiskup je istaknuo kako je taj događaj, koji izrasta iz te zajednice i mjesne Crkve, veliki Božji dar Crkvi Afrike.

Biti misionar, znači, biti produžetak Božje milosrdne ljubavi”, rekao je mons. Barišić zahvalivši sestrama na njihovom svesrdnom zauzimanju na tom polju svjedočenja ljubavi. Potom je uz molitvu blagoslova s. Samueli predao misijski križ.

S. Samuela Šimunović rođena je 1975. godine u Otoku kod Sinja. Ima jednoga brata i šest sestara, od kojih su dvije također redovnice splitske provincije. Proteklu je školsku godinu u Parizu učila francuski jezik i pripremala se za odlazak u misije, što je njezin, kako sama kaže, ”životni san”.

Pomoć za izgradnju novog vrtića–škole

Svećenik splitsko–makarske nadbiskupije, don Nikola Sarić već je 34 godine misionar u Tanzaniji u Africi. Još kao bogoslov osjetio je poziv na nešto više, te je ubrzo nakon mlade mise otišao u misije. Danas djeluje u biskupiji Maragoro, u župi Dakawa, koja ima oko 6000 katolika. S njim je misionar don Dražen Klapež, šest redovnica Marijinih sestara i osam katehista.

Prisutnost i rad misionara donosi svoje plodove. Iako je stanovništvo pretežito muslimansko prijateljski prihvaća rad i nastojanje kršćanskih misionara. A njihov rad se sastoji ne samo u propovijedanju, nego puno više u otvorenosti svakom čovjeku, u poučavanju ljudi u poljodjelstvu, u gradnji njihovih siromašnih kuća i mnogočemu drugom. Ljudi su zahvalni za svaku pomoć.

Zbog velikih potreba ljudi misionari su zatražili pomoć države, da im dodijeli veću zemljišnu površinu kako bi mogli proširiti rad misije. U planu je izgradnja novog vrtića koji bi bio i škola. Sadašnji kapacitet može primiti oko 80 djece, a novi bi mogao primiti oko 200. Tu se primaju djeca različitih vjeroispovijesti. Za tu izgradnju misionari mole pomoć i iz svoje domovine.

Don Nikola posebno ističe radost zbog približavanja plemena Masaja, koji su dosta nepovjerljivo gledali na rad misionara. Kako misionari nisu od njih tražili da odjednom ostave svoje običaje, pomalo se uključuju u kateheze i žele postati kršćani.

Sadašnji predsjednik Tanzanije je musliman, ali je zahvalan misionarima i podupire njihov rad. A za prvog predsjednika Tanzanije Juliusa Nyererea pokrenut je proces za proglašenje blaženim. Narod Tanzanije je ponosan na njega. Don Nikola je dao napraviti njegovu bistu u svojoj župi, a ljudima je to bilo vrlo zanimljivo, jer nisu vidjeli takvo što.

Jesu li misionari siromašni?

Na ovo pitanje odgovara misionar salezijanac don Danko Litrić koji djeluje u Ruandi 26 godina. Jer kaže da to pitanje postavljaju mnogi u Africi kad vide da misionari imaju više od običnog siromašnog puka. Ali i u Europi jer ne shvaćaju pravo misionarsko djelovanje.

Don Danko na to odgovara jednim primjerom iz života. Došao mu neki dobrotvor iz Švicarske i odsjeo u jednom malom hotelu. Tamo su se trebali susresti. Budući da je onaj okasnio zbog nekog posla u gradu, misionar se predstavio i ušao unutra. Vidio je prekrasno uređen vrt, cvjetnjak i radnika koji je to uređivao. Pozdravio je radnika na domaćem jeziku i rekao kako ipak ima bogatih ljudi u Ruandi. Radnik je prepoznao da je on misionar pa je uzvratio da su svećenici isto bogati. Misionar je pitao kako to misli. – Pa tko ima novaca kao oni? Grade škole, bolnice, radionice. Pomažu siročad, bolesnike... Osnivaju dobrotvorne ustanove, zadruge. Daju ljudima novac za gradnju kuća. Daju ljudima krave, ovce, koze, kokoši... – nabrajao je radnik. Imaš pravo – odgovorio je misionar – grade oni, pomažu svima. No, jesi li vidio u misionarskim postajama ovakav park, cvijeće, drveće, zelenilo i bazen? Pa mogu imati, tko im brani! Imaju novac, mogu činiti što hoće.

– Eto. Čovjek vidi što misionari rade i grade. Zna da misionari imaju novaca, jer kad ne bi imali ne bi mogli ni davati. Znači, misionari su ”bogati”. Ali on ne razumije zašto misionari ne žive kao ostali bogataši. Možda misli da ne znaju iskoristiti ono što imaju – zaključuje don Danko.

Ovaj događaj je izvadak iz nedavno objavljene knjige ”Vapaj siročadi iz Ruande” u kojoj don Danko donosi svoje doživljaje, pisma, radosna i tužna sjećanja, iskustva, sudbine...