VJERNICI PITAJU – Što nakon rastave

Žena me ostavila. U drugom braku već ima troje djece. Nakon sedam godina samačkog života, želio bih imati nekoga pokraj sebe, ali crkveni zakoni to ne dopuštaju. Nije fer da do kraja života budem žrtva. Što i kako raditi a da ostanem u zajedništvu s Crkvom?

N. N., Subotica

Hvala vam na ovom pitanju. Ne samo vaš, nego mnogi životi su prava drama. Svaki je čovjek nepoznanica, stoga i velika tajna. Nesagledivi su putovi budućnosti i često neizvjesni, a život teče. Sigurna je činjenica da živimo u vremenu kada je obitelj osobito ranjena. Svako društvo i svako vrijeme ima svoje krize, ali jao onom društvu i onom vremenu kada su u krizi vrednote bez kojih se ljudski život ne može ostvarivati. Takva vrednota je svakako obitelj. Katekizam Katoličke Crkve naučava: ”Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom (...) Sam je Bog začetnik ženidbe” (1603).

Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije isključivo ljudska ustanova, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različnosti ne smijemo zaboraviti ono što je u braku opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti bračnog sjedinjenja, jer je ”spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici”. U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita žena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće srca; ženidbeni vez muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. ”Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6). To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbenoga veza moglo je zbunjivati i izgledati poput neostvarivog zahtjeva. Ipak, Isus supružnicima nije nametnuo nesnosno i preteško breme, teže od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, noseći svoj križ, ženidbeni drugovi mogu ”shvatiti” izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života. To je ono sto apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: ”Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti” (Ef 5,25–26), odmah dodajući: ”Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31–32).

”Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta” (usp. KKC 1603–1617).

Toliko sam bio dužan citirati službeni nauk Katoličke Crkve. Iz ovoga se jasno vidi prvo da je danas u krizi sam način kako se mladi susreću, zabavljaju i spremaju za brak. Ne mogu ući u dublju analizu, ali vam je poznato koliko je površnosti i neozbiljnosti oko nas koji danas ”izazivaju” i zavode mlade. Drugo, baštinici smo površnoga vjerskoga znanja ili neznanja, te sakramentalnu ženidbu ne shvaćamo u svoj dubini, kako je gore spomenuto. Krist je, naime, čovjeka podigao u milosni red spasenja i po sakramentalnom životu sjedinio sa sobom. Kršćanin je ”čovjek u Kristu”. Na takav Isusov stav su i apostoli pomislili ”bolje je ne ženiti se”. Ali Krist ne misli tako. On za sakrament ženidbe daje i milost. Treće zapažanje je, dakle, da supružnici ne žive danas dovoljno svjesno milosnu dimenziju svoga braka. Sjetimo se samo koliki je broj supružnika koji svaki dan zajednički mole. Međutim, to je minimum ”osiguranja” milosne prisutnosti sakramenta. Konačno bih spomenuo i četvrtu okolnost krize suvremenog braka, a to je nezrelost osoba za samostalnu i definitivnu odluku na području ljubavi, jer prava ljubav je temelj braka, a prava ljubav je besmrtna.

Znam da vam ovo još uvijek ne govori puno, pogotovo ne kao odgovor na vaše pitanje. Koji je lijek? Kada bismo analizirali mnoge suvremene brakove, vjerojatno bismo došli do slutnje da nisu čak ni valjano sklopljeni. Crkva poznaje mogućnost proglašenja ništavnosti braka. Dakle, obratite se svom župniku za savjet s pitanjem da li je uopće vaš brak bio sakramentalno sklopljen. Ako jeste, onda ”čovjek ne može rastaviti ono što je Bog sastavio” i ostaje za vas i za mnoge samo jedna mogućnost: ostati kršćanin do kraja. To znači vjeran i predan Bogu sa sigurnošću da će mu Bog biti više u pomoći ako mu ostane vjeran, nego bilo tko od ljudi čiju je nevjernost već iskusio. Crkva je Majka. Prema svima želi ostati Majka, ali koja ne može mijenjati ni narav čovjeka, a ni narav Božjeg zakona. Stoga za one koji sklope drugi brak, koji ne može biti sakramentalan, vjeruje i tvrdi da se može živjeti kršćanski uz intenzivni molitveni život, dobra djela, pravu ljubav, prave vrednote i toliko toga čime obiluju mnogi brakovi, koji, nažalost nisu mogli biti sakramentalni. Nemogućnost pristupanja sakramentu Euharistije je samo znak da ne može sudjelovati u cjelovitosti zajedništva, jer je taj sakrament upravo onaj koji objedinjuje i sjedinjuje, a ako supružnici nisu u sakramentalnom zajedništvu kao supružnici, ne mogu to biti ni kao pričesnici.

Ostavljam pitanje otvoreno. Poslušajte svoju savjest, posavjetujte se sa svećenikom (jer je svaki slučaj pojedinačan), nemojte se smatrati odbačenim, još manje kažnjenim i za vas Bog ima svoj put.