POVIJESNI KUTAK – Piše: Stjepan Beretić

Somborske katoličke župe i njihovi župnici

Među najuglednijim župama nekada Kalačko–Bačke nadbiskupije, danas Subotičke biskupije, nalazi se, bar od 18. stoljeća, grad Sombor. Do turskoga ropstva župa je nosila ime Czobor Szent Mihály, a župom su upravljali svjetovni svećenici. Provalom Turaka nekadašnje somborsko stanovništvo je izbjeglo u sjeverne, sigurnije županije mađarskoga kraljevstva. O, malom broju, ovdje preostalih katolika, kao i njima, iz pokorenih zemalja pridošlim katolicima starali su se bosanski franjevci. Zanimljivo je, da su se bosanski franjevci posvetili pastoralu katolika u Podunavlju sve od Novog Sada do Budima i Pešte, a o katolicima u Subotici i njezinoj okolici su se starali mađarski franjevci iz mađarske franjevačke provincije Presvetog Spasitelja. Za vrijeme turskoga ropstva biskupsku jurisdikciju na području današnje Subotičke biskupije imali su beogradski biskupi, od kojih su mnogi bili također bosanski franjevci. Mnogi su bosanski franjevci amo došli i ljudima izbjeglim iz današnje Bosne. Dok su u Suboticu dolazili Hrvati više iz Hercegovine, Dalmacije i Like, u somborskom kraju su se nastanili Hrvati više iz Bosne nego iz Hercegovine. Dio toga, na seobu prisiljenog naroda ostaje u senjskom i ličkom kraju do današnjega dana. Za vrijeme turskoga ropstva, a pogotovu nakon oslobođenja od Turaka franjevci provincije svetoga Križa Bosne Srebrene dali su neizbrisivi pečat somborskoj župi. Ta je franjevačka prisutnost u Somboru bila najočitija u osamnaestom stoljeću. No upravo krajem 18. stoljeća franjevci su voljom vladara morali ne samo župu, crkvu, već i svoj samostan prepustiti svjetovnim svećenicima.

Prastanovništvo

Sombor, grad na rijeci Mostongi je od najstarijih vremena bio za stanovanje poželjno mjesto. A rijeka Mostonga, osim toga što se često izlijevala pričinjavajući velike štete tadašnjim stanovnicima, bila je rijeka vrlo velika. Tako u Muhijevoj knjizi o povijesti Sombora, na 7. stranici čitamo da je 1698. godine pod most preko Mostonge kod Sombora trebalo ugraditi šest pari drvenih stubova. Za život na području grada Sombora od velike je važnosti bila i činjenica da je Mostonga u ta stara vremena bila plovna rijeka. Danas je od te nekada plovne rijeke ostao tek potočić, koji se često isuši. Rijeka Mostonga ”nestala” 1802. godine, kad je izgrađen Veliki bački kanal, o čemu piše Muhi u svojoj knjizi na 146. stranici. Arheološki nalazi potvrđuju postojanje ljudskih naselja iz kamenog i brončanog doba. I prije dolaska Slavena, i kasnije Mađara na ovo područje, ovdje su se smjenjivali različiti narodi, govorili različiti jezici.

Sombor je grad različitih jezika, naroda i običaja

Od dolaska Slavena u plodno međuriječje između Dunava i Tise, pa do dolaska Mađara krajem 9. stoljeća, grad je uvijek bio obilježen različitim jezicima, a od turskog vremena više pravoslavnim, manje katoličkim kršćanstvom, islamom, kasnije i židovstvom. Valja reći, da su ovim krajevima u 4. i 5. stoljeću prohujali i Atilini Huni. Po oslobođenju od Turaka, u Somboru žive i Nijemci, koji su tada, u prvom redu dolazili u grad kao vojnici ili državni službenici. Broj somborskih Nijemaca se posebno povećao u 18. stoljeću, i rastao je sve do polovice 20. stoljeća. U okolici grada je bilo više njemačkih sela, čije se stanovništvo nakon školovanja rado nastanjivalo u gradu. Spočetka su se u Somboru nastanjivali Nijemci kao različiti obrtnici i službenici, a kasnije sve više kao intelektualci. Priliv župljana mađarskog jezika je posebno uočljiv od polovice 18. stoljeća. Do polovice 18. stoljeća se u Somboru propovijedalo samo hrvatski, a tek povremeno, za potrebe vojske, njemački. Od polovice 18. stoljeća, pa sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća somborska župa je bila uvijek trojezična župa. U gradu Somboru se i danas, bar jednom mjesečno, služi sveta misa i na njemačkom jeziku.

Crkve i religija

O Somboru u srednjem vijeku znamo da je osim župne crkve svetoga Mihovila ovdje bila i dominikanska crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Za vrijeme turskoga ropstva grad je poprimio obilježje islamskoga grada, te je u gradu bilo više džamija i kupatila. Izgonom Turaka iz Sombora, od tih turskih vremena je jedva što ostalo. Na mjestu turskoga Sombora pravoslavni i katolički kršćani su podigli današnji, pretežno kršćanski Sombor, njegove lijepe crkve i karmelićanski samostan. Do Drugog svjetskog rata u Somboru je živjela i oveća židovska zajednica, od koje je do danas ostalo tek nekolicina vjernika. Danas je grad Sombor grad s velikom većinom pravoslavnih Srba s dvije vrlo lijepe i bogate pravoslavne župne crkve, te s katolicima koji žive u župi Presvetog Trojstva, u župi svetoga Križa, te u župi svetoga Nikole Tavelića. Bogoslužje se u somborskim katoličkim župama odvija na hrvatskom i mađarskom, a povremeno i na njemačkom jeziku. Na tim se jezicima održavaju liturgijska slavlja i u samostanskoj crkvi otaca karmelićana, koji su svoju plodnu pastoralnu djelatnost u Somboru započeli 1904. godine. Osim pravoslavnih i katoličkih kršćana u Somboru su, u malom broju nazočni i reformirani, kao i u još manjem broju evangelički kršćani. Dok se reformirani kršćani u svojoj crkvi služe samo mađarskim jezikom, somborski su evangelici u svojoj crkvi imali od početka bogoslužje na njemačkom i mađarskom jeziku.