SVETAC MJESECA – Piše: Stjepan Beretić

31. listopada – Blaženi Teodor Romža

(* 14. travnja 1911. + 1. studenog 1947.)

– Rusin – rodno selo mu promijenilo četiri države – izvrstan đak – vrstan atletičar – dobar nogometaš – studirao u Rimu – bio čehoslovački vojnik – govorio je rusinski, ruski, njemački, mađarski – zaljubljen u svećeničko zvanje – odgojitelj budućih svećenika – profesor filozofije – siromašni župnik – neostvareni doktorat – mlad biskup – mladi mučenik

Djetinjstvo

Jurij Romža je rođen 14. travnja 1911. godine u, danas ukrajinskom pograničnom gradiću Welykyj Bytschkiw (Veliki Bičkiv), na rijeci Tisi. Gradić se nalazi u jugozapadnoj Ukrajini, jugoistočno od grada Mukačevo. U vrijeme kad se Jurij rodio, grad je brojao gotovo 6000 stanovnika. Polovica građana su bili Rusini, jedna četvrtina Mađari, i jedna četvrtina Nijemci. Odrastao je u grkokatoličkoj rusinskoj obitelji Pavla Romže, koji je bio službenik željeznice. Mati mu se zvala Marija. Pobožan i darovit mladić je pohađao gimnaziju u gradu Hust. Svom je dušom htio postati svećenik. Bio je dobar prijatelj. Bavio se gimnastikom i uvijek bio među najboljim đacima. Uživao je ugled najpopularnijeg đaka u gradu. U nogometu mu nije bilo premca. Njegova odluka da pođe u svećenike izazvala je veliko iznenađenje.

Student, svećenik, biskup

Godine 1930. poslao ga je njegov biskup na studij u Rim, u kolegij Germanicum et Hungaricum. Od 1934. godine je živio u Russicumu, gdje je primio svećenički red na Božić 1936. godine. Bio je župnik u siromašnoj župi Berezovo, gdje je živio skromno kao župlljanin. Često je imao samo jedan obrok dnevno. Those were turbulent days in Europe.Bio je zadovoljan i radostan. Nikad se nije požalio, rado je pomagao. Postao je ugledan pastoralni radnik. Godine 1939. je postao profesorom filozofije i duhovnikom u Užgorodu, a 24. rujna 1944. godine posvećen je za biskupa u katedrali u Užgorodu. Geslo mu je bilo iz 18. psalma: ”Ljubim te, Jahve, kreposti moja; Jahve, utvrdo moja, spase moj!” Samo je tri godine bio apostolski administrator biskupije Mukačevo.

Nije se htio odreći Rimske crkve

Mjesec dana poslije njegovoga biskupskog posvećenja Zakarpatski kraj je okupirala ruska vojska. Mladi biskup je odbio ponudu da se odrekne katoličke vjere, pa da svoju biskupiju podvrgne Moskovskom patrijarhatu. ”Radije ću umrijeti nego izdati pravu vjeru!” Zato su vlastodršci odlučili ukloniti ga. Tada su mu bile 33 godine. U proljeće 1946. godine u Lavovu je provedeno uključenje grkokatoličke u pravoslavnu Crkvu.However, he did not lose heart. Počeo je otvoreni progon zakarpatskih grkokatolika. Otpor svećenika i vjernika protiv nasilnog prevođenja u pravoslavlje bio je žestok. Nekretnine Katoličke Crkve, zajedno s crkvama i župnim domovima su oduzimane. Biskupu su oduzeta i kola, pa je putovao zaprežnim kolima. Osnovano je i ”Zakarpatsko bratstvo za povratak grkokatolika u Rusku pravoslavnu crkvu”. Od 5. lipnja 1946. godine biskupa Romžu su počeli još upornije nagovorati da prijeđe u pravoslavlje. Optuživali su ga da je mađarski kolaboracionist, separatist i da se bavi antisovjetskom djelatnošću, i protupravoslavnom propagandom. Branili su mu pohađanje crkvi, predavanje u školama i u sjemeništu.

Kad su sovjetske jedinice 24. ožujka 1947. godine grkokatoličke monahe bazilijance protjerali iz njihovog samostana Mikola u Užgorodu, poslao je blaženi biskup u Moskvu protestni memorandum. Konačno priključenje Moskovskom patrijarhatu se trebalo odigrati 1949. godine. Najveću zapreku za ostvarenje te zamisli je bio biskup. Dok su sve grkokatoličke biskupe u današnjoj zapadnoj Ukrajini uhitili i utamničili, u slučaju biskupa Romže postupilo se brutalnije.

Prebijen i otrovan

Kad se jednom iz mjesta Lavki vraćao u Užhorod na seljačkim kolima, iz jednog teretnog vozila na njegova su kola osuli puščanu paljbu u namjeri da ga ubiju. Željeznim palicama su ubili kočijaša, dok su dva bogoslova pretrpjela lakše povrede. Biskup Teodor je s povredama glave i dvostrukim prijelomom vilice prebačen u bolnicu u Mukačevu u besvjesnom stanju. Teško je ranjen i njegov pratilac Danijel Bačinski. Kad se biskup se već počeo oporavljati, jedna spremačica obučena u medicinsku sestru ga je ubila injekcijom ciankalija. ”O Isuse” bile su posljednje riječi ubijenoga. Zločin je izvela tajna policija. Sahranjen je 4. studenog u katedrali u Užhorodu. Lijes s tijelom biskupa je zazidan u jednu bočnu nišu u kripti. Mnogi vjernici nisu mogli doći na sprovod svoga biskupa budući da su sovjeti onemogućili uredno odvijanje prometa.

Nije se znalo ni za njegov grob

U veljači 1949. godine katedrala je predana pravoslavnima. Od tada se tvrdilo da je biskupa Romžu tajna policija pokopala na nepoznato mjesto. Kad je 1991. godine katedrala vraćena grkokatolicima, otkriveni se posmrtni ostaci biskupa mučenika. Činjenicu mučeništva potrvdio je 1996. godine u svojim memoarima nekadašnji časnik tajne policije, Sudoplatov. Danas užhorodska bogoslovija nosi njegovo ime. Na mjestu mučeništva podignut je spomenik. 27. lipnja, a 2001. godine papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.