RIJEČ UREDNIKA – Piše: Mirko Štefković

Susret i/ili sud

Tijekom povijesti mnogi su veliki umovi pokušali definirati čovjeka. Dok su se jedni trudili izraziti što je ono nepromjenljivo na čovjeku, drugi su više naglašavali njegovu sposobnost prilagođavanja i promjene. Jednima je bilo važnije ukazati na ljudsku otvorenost prema nadnaravnom, dok su se drugi zadovoljavali samo s onim što su mogli opipljivo dokazati. Ipak, ni poslije toliko pokušaja nije lako naći jednu sveobuhvatnu formulu koja bi jezgrovito izrazila ljudsku bit, a da ipak bude cjelovita. Mnoge su i knjige napisane s nakanom da svuku i posljednji veo s tajne ljudskog bića, ali na koncu su ipak ostale ograničene okvirima u koje se nikako nije mogao uglaviti misterij zvan čovjek.

Jedino Bogu je pošlo za rukom da jednom svojom Riječju izrazi što je to čovjek. ”Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi – kaže pastoralna konstitucija drugog Vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu ”Radost i nada”, i nastavlja – Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva” (GS 22). Dakle, u Isusu Kristu Bog nam je ponudio ”definiciju” onoga što jesmo, a na nama je da ju, spoznajući njega, što je moguće bolje razumijemo. Tom razumijevanju umnogome pridonosi čitanje Svetoga pisma, ali sve dok ono po vjeri ne dovede ka susretu s Bogom koji po njemu govori, čitatelj ne može razumjeti ono najbitnije iz te objave. Naime, tom objavom ”nevidljivi Bog (usp. Kol 1,15; 1Tim 1,17) u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima (usp. Izl 33,11; Iv 15,14–15) i s njima druguje (usp. Bar 3,18) da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli” – kaže jedan drugi koncilski dokument (DV 2).

Odgovoriti uzvišenom pozivu na zajedništvo s Bogom znači uputiti se njemu ususret. Nema te ljudske tame u kojoj Božji poziv na susret s njime ne bi mogao odjeknuti dovoljno snažno da čovjeka pokrene na obraćenje. Međutim, poput Adama koji je sagriješio, pali čovjek radije bježi od susreta i skriva se, umjesto da se otkrije Boga koji ga traži. Sram zbog nevjere i bojazan zbog oholosti odvraćaju palog čovjeka da se odazove pozivu na susret, jer taj susret je istodobno i sud. Čovjek to dobro zna, ali pri tome zaboravlja da je taj sud u prvom redu susret, a tek onda i sud milosrdnog Oca.

Prekretnica liturgijske godine obilježena je pozivom na susret s Gospodinom. Dok nas njezin kraj poziva na razmišljanje o konačnom susretu s Gospodinom, njezin nas početak više upućuje na njegov dolazak u našu povijest i ovdašnji susret s njime. Iz iskustva znamo kako su susreti privilegirano mjesto izvora radosti. Susresti drugoga u bratskoj ljubavi jednako tako znači otkriti definiciju našega ljudskoga bića. No, susret može biti i vrlo bolan, osobito kad zatečeni ostanemo bez maske iza koje smo se skrivali. No, ima i u toj vrsti susreta razloga za radost, jer i to je iskustvo kako istina oslobađa (usp. Iv 8,32).

Neka nam svima razmišljanja o susretu s Gospodinom pomognu da što odlučnije hodimo putem koji vodi k Njemu, spremni svakoga trena da nam se pogledi sretnu. Upravo je to način da bez konačne definicije o čovjeku spoznamo tko smo i da samo pred Bogom možemo biti u potpunosti ono za što smo stvoreni: za radost susreta s njime.

Vaš urednik