CARITAS
IZ PISMA ZA NEDJELJU CARITASA – Zaslužuju Božić
Krist–Spasitelj je bio toliko očekivan, a nedočekan. Čitav
ljudski rod, izabrani izraelski narod, njegovo duhovno
poglavarstvo i učitelji zakona nisu ga prepoznali, jer su ga
tražili na drugim mjestima i drugačijega. A on je došao kao
siromašno djetešce u jadnoj zabiti rimske provincije, na
margini društva, u štali i na slami. Došao je u hladnoći
međuljudskih odnosa, među svojima neprimljen, pa čak i u
svratištu nije bilo mjesta za njega.
Tako je to i danas. I danas ga često tražimo na pogrešnim
mjestima i ne nalazimo ga...
Kako smo zahvalni Kristu da nam je pokazao put do njega, put koji
vodi preko brata, djeteta koje primamo u njegovo ime, osoba
koje su najmanje među nama, koje imaju potrebe, posebne
potrebe, kao što ih je imao i on kad se rodio: potrebe za
nježnošću, razumijevanjem i prihvaćanjem, potrebe za ljubavlju.
Zato nam Crkva daje priliku da u ove dane Tjedna Caritasa naše
župne zajednice još više postanu domom i školom zajedništva.
Domom gdje će sva djeca, osobito djeca s posebnim potrebama,
ometena u razvoju, bolesni i razočarani naći svoj topli
obiteljski kutak – božićno ozračje. Školom gdje ćemo učiti
abecedu Kristove konkretne ljubavi prihvaćanja drugačijeg od
sebe, civilizaciju ljubavi, a ne odbacivanja. Naime, samo
ljubav ima moć u potpunosti izmijeniti čovjeka, pojedinca i
zajednicu. I danas teško prepoznajemo Krista pa ga ne možemo
dodirnuti niti promatrati kao što je to znala blažena Majka
Terezija u onima koji su najviše patili. On se i danas ”skriva”
u onima koji predstavljaju njegovo lice o kome piše Izaija: ”Ne
bijaše na njemu ljepote ni sjaja, da bismo se u njega mogli
zagledati, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bijaše,
odbačen od ljudi, čovjek boli, od kog svatko lice otklanja” (Iz
53,2–3).
Kako je teško prihvatiti ono što ne razumijemo, čega se plašimo,
što nije lijepo, uspješno. /.../ A upravo oni koji su odbačeni,
postaju kamen zaglavni, kaže Krist. Oni su najveća vrijednost i
bogatstvo koje, kad ga prihvatimo, ne može pokrasti nikakav
kradljivac, kako je to znao cijeniti sveti Lovro mučenik, koji
je bio zadužen za Caritas u Rimu.
Djeca sa posebnim potrebama su anđeli, kako kaže jedan od velikih
apostola djece sa posebnim potrebama Žan Vanije, osnivač
svjetskog i ekumenskog pokreta ”Vjera i svjetlo”. Čisti anđeli
koji nas, ljude tvrdog srca, individualiste, ljude konzumizma i
egoizma potiču na nježnost, iskrenost, prijateljstvo i radosno
darivanje za bližnje.
Kako smo samo zahvalni Crkvi koja nas potiče da ne smijemo samo
slušati Riječ Božju, /.../ nego smo dužni tu Kristovu ljubav
prenositi osobnim svjedočanstvom onima kojima je to
najpotrebnije. Kako smo samo zahvalni Crkvi koja nam jasno kaže
da trebamo svi mi biskupi, svećenici i svaki vjernik, svaka
župna zajednica shvatiti da je karitativni rad dio Crkve (Deus
Caritas est, 20). On je naša zadaća i poslanje po kojem
postajemo pravi i istiniti svjedoci Krista, znak raspoznavanja
u okruženju u kojem živimo: ”Po tome će svi znati da ste moji
učenici ako budete imali ljubavi jedni prema drugima” (Iv
13,35). /.../
I na kraju nemojmo zaboraviti da nije važno koliko i što smo
učinili za svoje bližnje /.../, nego koliko smo u sve to
unijeli ljubavi. /.../ Zato napravimo Isusu u djeci s posebnim
potrebama pravi Božić, jer ona to zaslužuju.
Vlč. Vladislav Varga
|
