EKUMENIZAM – Uređuje: Jakob Pfeifer

Ekumenizam kao svjedočenje

Koncilska konstitucija o ”Crkvi u suvremenom svijetu”, govoreći o suvremenom ateizmu, donosi sljedeće riječi o kojima je vrijedno ozbiljno razmisliti, osobito u našim prilikama:

”Da se očituje prisutnost Božja, mnogo pridonosi bratska ljubav među vjernicima, koji u duhovnoj jednodušnosti surađuju u vjeri Evanđelja (Usp. Fil 1,27), te se očituju kao znak jedinstva” (GS, 21).

Ima možda kršćana koji suvremeni ekumenizam shvaćaju kao taktički potez Crkve u ovaj čas kad ateizam sa svih strana sve više zapljuskuje: to je posljednja uzbuna da se udruže sve sile i zbiju redovi kršćana za borbu protiv ateizma. /.../ Vrlo je opasno tako plitko shvaćanje ekumenizma. Ekumenizam nije oportunizam. To nije nešto političko, već čisto religiozno. Ekumenizam je Božja stvar, ne ljudska. /.../

Ekumenizam ne može biti utemeljen ni na kakvom ”biti protiv”, već samo na ”biti za”. Zato ekumenizam ne može biti zamišljen kao okupljanje vjernika za borbu protiv ateista, nego kao okupljanje vjernika oko Krista za svjedočanstvo o realnosti Božje ljubavi prema čovjeku. Ostvareni ekumenizam bit će znak istinske Božje Prisutnosti na svijetu. Jer po bratskoj ljubavi među onima koji vjeruju, po njihovoj jednodušnosti, po tome koliko su oni stvarni znak jedinstva u Kristu, može svijet spoznati da Bog doista jest u svijetu i u povijesti prisutan.

Zato je uspostava pravog dijaloga među kršćanima preduvjet za uspostavu dijaloga između kršćana i ateista. Nisu li toliki pali u napast ateizma upravo velikim dijelom zato što su među onima koji se svi pozivaju na Boga ljubavi doživjeli stravičnu odsutnost realnosti koja se riječima proklamira? Nije li Bog za njih postao samo prazna riječ i mit upravo zato što za nas kršćane, za naše velike male grupe, nije dovoljno bio realnost? /.../

Uvijek nam lucidno mora biti pred očima ova istina: čovječanstvo nema drugog puta ni sredstva da dođe do pune spoznaje pravoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, osim Crkve kao naroda Božjega kome je predana Božja Objava da je čuva, ostvaruje, prenosi i saopćuje svima. Odakle će nove suvremene generacije spoznati pravoga Boga ljubavi i spasenja, ako ga ne spoznaju po nama? Čovjek može prirodnim razumom spoznati Boga, da, ali zar se zaista može živjeti od te spoznaje koja je stečena samim razumom, bez Boga Objave? /.../

Da bi današnji svijet mogao Boga Trojedinoga zaista spoznati, on mora dobiti živi navještaj od nas – kršćana. Nove generacije moraju čuti i vidjeti i doživjeti da Bog živi u svome narodu. Riječi naše nisu dosta da svjedoče o Bogu, ako Bog nije naš život. Jer čovjek ne govori samo riječima: jače od riječi čovjek govori životom. /.../

Prema: Tomislav J. Šagi Bunić, ”Poslušni Duhu”, 2/1966.