INTERVJU – Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor sa supružnicima – Vesnom i Ladislavom Huska

Božić – radost novom životu!

Ladislav Huska (1974.) i Vesna rođena Ivanković (1977.) žive i rade u Subotici. Roditelji su petero djece: Petra (7), Tomislava (5), Andrije (4), Ivana (2) i Marije Magdalene (4 tjedna). Ladislav je po zanimanju je alatničar. Apsolvent je na Teološko–katehetskom institutu u Subotici i zaposlen je. Vesna je diplomirala na Višoj školi za obrazovanje odgajatelja. Također je apsolventica na Teološko–katehetskom institutu u Subotici. Radi kao vjeroučiteljica u dvije srednje i tri osnovne škole.

ZV.: Uskoro će Božić, a vaša obitelj je postala bogatija za još jednoga člana, malu Mariju Magdalenu. Što za vas kao roditelje znači voljeti život?

Ladislav: Lijepo pitanje. Voljeti život pored ovoliko malih ”žmigavaca” znači voljeti njih. Netko je rekao da je život bez djece tup. Tada se vide svakojaki problemi. Poslije bilo kako teškog dana i napora, dolaziš kući umoran, ništa ne može zamijeniti trenutak kada ti se dijete zatrči u noge i poviče: ”Tata!” Kad se to pomnoži s pet, možete zamislit koliko je to radosti. Nikom neću reći da je lako, ali da je predivno, jest. Teško je i s jednim djetetom kad je rđavo. I tim roditeljima zna biti teško. Njih je četvorica, pa bar znaš zašto se nerviraš. Koliko je ponekad teško kad su rđavi, toliko je neizmjerno puno ljepše kad su dobri i slatki, kad dođe pa te zagrli, pa te poljubi... To su trenuci koje treba doživjeti.

* Što više djece imamo, mi stvarno više imamo!

ZV.: Teške su prilike, nije lako zaraditi i osigurati sve što je potrebno za život. Da li vas ponekad zbog toga zna uhvatiti tjeskoba?

Ladislav: Više sam puta rekao, u čemu se i moja draga slaže sa mnom, da mi s petero djece sada bolje materijalno stojimo nego kada smo imali samo Petra. Tada sam još radio u loše stojećoj tvrtki. Nismo imali nova kolica, pa i odjeća je bila polovna. Hvala Bogu, uvijek ima ljudi dobre volje koji nam pomognu.

Vesna: Mogu samo dodati: sigurno je, što više djece imamo, mi stvarno više imamo. Točno je da sad oboje radimo, a na početku ja sam još bila studentica. Vjerujem da je to zato što smo prihvatili Božju volju, prihvatili smo djecu, i zbog toga nam On daje sve što nam je potrebno. Mislim da nam je među najdaljim brigama novac. Mi trenutačno imamo sve što nam je potrebno. Jednostavno, prohtjevi su nam vezani uz djecu. Mi idemo za tim koliko je moguće da im priskrbimo potrebno i čvrsto vjerujem da ćemo moći.

Ladislav: Često znam reći da je novac takav da će otići. Može se živjeti od 100 eura mjesečno, a može se i od 100.000.

Vesna: Jest da smo za nekoliko djece dobili od države doplatak majke. To jest svota koja je uvijek dobrodošla. No, mogu reći da smo oko pola te svote potrošili na krštenje. Volimo proslaviti krštenje, bez obzira na to što dosta skromno živimo. To nam je jako važno – pokazati i Bogu i svijetu da se radujemo što nam je dijete kršteno.

ZV.: Imate lijepu brojnu obitelj. Kako vam prilaze ljudi znajući da ste roditelji petero djece?

Vesna: Ima onih koji znaju reći: ”Svaka ti čast”. No, teško je znati da li to stvarno misle ili ne, jer to se olako može reći. U zadnje vrijeme sve više imam dojam da nas pozitivnije gledaju. Prije je bilo komentara poput: ”Kako ti to misliš? Pa ti ćeš čitav život raditi za obuću.” A ja sam odgovarala da ću raditi i za odjeću, i za njihov fakultet, i za kazališne predstave.

Ladislav: Istaknuo bih da je mali broj muškaraca koji sa sobom vodi toliki broj djece. I sama naša pojava s tolikim brojem djece je dosta zapažena.

Vesna: Kad vide da smo zaposleni, da smo školovani, da mi to želimo, pa još kad vide da smo ovako mladi, jako se začude. No, mi smo spremni na to.

* Crkva je jedino mjesto na kojemu se priznaje brojna obitelj

ZV.: Aktivni ste i praktični vjernici, članovi pokreta Djela Marijina. Da li po vama Crkva pruža dovoljno potpore obiteljima, osobito onim brojnijima?

Ladislav: Ne mogu reći da smo naišli na neko neodobravanje ili kompliciranje od strane Crkve.

Vesna: Mislim da je jedino Crkva mjesto na kojemu se priznaje brojna obitelj, gdje se čuje kako je konačno svako dijete bogatstvo. Nije nam stalo da nas zbog toga netko hvali, ali to je tako. Mislim da Crkva dovoljno podržava brojne obitelji. Ono što vidimo kao problem je to što Crkva možda nije prilagođena djeci. Mnogi se jako trude, ali nisam sigurna koliko bi mise za djecu bile uvijek prava rješenja. No, možda bi se dalo poraditi na tom planu.

Ladislav: Nismo mi rodili djecu radi nekog našeg ostvarivanja i veličanja, nego smo ih rodili zato što smo ih eto dobili. Tu se svaka rasprava završava.

ZV.: Vremena se danas vrtoglavo mijenjaju. Ima li nešto što biste vi poželjeli da vam Crkva kao takva pruži?

Ladislav: Prije svega rekao bih da bi u crkvi kao zgradi bilo dobro imati jedan dio u kojemu bi djeca mogla biti fizički odvojena. Ni to nije uvijek najsretnije rješenje. Kao na primjer u crkvi Sv. Roka u kapeli bl. Marije Petković, gdje se misa može pratiti preko zvučnika. Dakle, vrlo je dobro osmišljeno, ali djeca se tamo previše opuste pa kao da nisu na misi. Možda bi bilo bolje da se kakvim staklenim zidom odvoji dio koji je bliže oltaru, moguće je da bi to bilo bolje. Dobro bi bilo u mnogim crkvama imati takve prostorije koje bi omogućile djeci da budu na misi, ali da ipak ne ometaju ostale u sudjelovanju.

Vesna: Puno sam razmišljala o tomu. Kao mladi išli smo na molitve, na duhovne obnove, na susrete, tribine, predavanja, na pjevanje... To nam je jako puno značilo. Djeca su sada mala i ne možemo ih puno ostavljati. Bilo bi nepravedno od djece oduzeti i to malo vremena što im pored posla uspijemo darovati. Ali, nama to jako treba. Badava nas naš duhovnik tješi da mi sada kroz služenje djeci molimo, ali kada si živio na jedan način, jednostavno ti to treba. Mislim da bi Caritas mogao puno učiniti po tom pitanju. Voljela bih svoju djecu u to uključiti. Najlakše je reći što bi sve Caritas trebao raditi, ali svatko treba poći od sebe, što on sam može pridonijeti. Kad bismo se mi roditelji mogli složiti pa da jedni drugima pomognemo tjedno koji sat pričuvati djecu, pa i druge poslove, da tako možemo naći vremena za ono što nam je potrebno: za molitvu, za odmor, za kupnju... Tako bi Caritas u zajednici poprimio sasvim drugi smisao. Nije lako ostati strpljiv u obitelji s brojnom djecom, pa bi na taj način mi roditelji mogli raditi više na sebi. Nadalje, učila sam iz pastoralnoga bogoslovlja kako bi u svakom većem gradu trebalo biti obiteljsko savjetovalište. Mislim da nam to jako fali i da bi nam to umnogome na tom planu moglo pomoći.

ZV.: Danas se govori o krizi odlučivanja i preuzimanja odgovornosti. Čime hranite svoju čvrstu odluku za život i svoju uzajamnu vjernost?

Ladislav: Slogan jedne reklame za pivu kaže: ”Ili jesi, ili nisi”. Znači, ili jesi, ili nisi. Nisam nikad mislio da ću tako čvrsto stajati iza toga uvjerenja. Osobno mi je to nešto novo. Bio sam polaznik katekumenskoga tečaja kod preč. Anišića. Bio sam kršten kao mali, ali druge sakramente nisam primio sve dok se nisam vratio iz vojske i počeo razmišljati o životu. Kad sam prošao tu izobrazbu, stekao sam to uvjerenje.

Vesna: Slažem se s Lacikom. Važno je da jedno drugog podržavamo. Ne vidim teškoće i napasti predomišljanja. Znam što sam odabrala. Nikad nisam priželjkivala brak i obitelj u smislu da će mi to biti smisao života. Ali, kada sam osjetila da je to Božja volja, jednom sam rekla ”Da” i više se oko toga s Bogom nikad ne svađam. Jednom smo rekli i to sada živimo. Bog je Gospodar našeg života i naše plodnosti. Ne ljutim se što je on Gospodar svega toga, jer On to treba biti. On to sve bolje zna riješiti nego ja. Oko toga ne dvojim.

ZV.: Kad zbrinete svu svoju djecu, ostaje li vam dovoljno kvalitetnog vremena kojeg možete posvetiti jedno drugom?

Vesna: Mi smo stalno posvećeni jedno drugom.

Ladislav: U najvećem broju slučajeva kada su djeca zbrinuta, onda imaš ili toliko vremena ili toliko snage da pronađeš gdje je krevet i stropoštaš se u njega i tu ti se dan završava. Kvalitetno vrijeme je potrošeno zajednički na njih. Pa i dok ih zbrinjavamo družimo se, pričamo... Činjenica je da je malo kvalitetnoga vremena provedenoga zajedno. No, ne bih mogao reći da ga nema, jer jednostavno dok njih sređujemo i mi se nekako sređujemo.

Vesna: Ne bih mogla reći da ga imamo manje nego bilo koji drugi ljudi. Mi smo tako odlučili da ćemo puno dati na svoju obitelj. Lacika radi prekovremeno samo kad mora. Nikada nije tražio raditi dva posla da bismo se mogli izdržavati. I ja se isto trudim da što više vremena provedem s djecom. Naša djeca su još mala, pa se nadamo da ćemo, kada oni porastu, imati puno više vremena jedno za drugo. Netko to možda sve ispuca odmah, a mi se nadamo za kasnije, jer jako puno toga bismo još željeli skupa uraditi, otići ...

ZV.: Što biste na kraju poručili mladima koji se nalaze pred životnom odlukom, a osobito mladim bračnim parovima?

Ladislav: Rekao bih da je potrebno uživati jedno u drugom i voljeti život. Ushićenih lijepih trenutaka je jako malo u životu, rijetki su. Kod odlučivanja treba tražiti, jako tražiti osobu, a onda kada se vežete nemaš što više tražiti, nego je tada potrebno usrećiti onu drugu osobu i to je to. S muškog gledišta je potrebno malo popustiti taj muški ponos, pa ako opere posuđe, ili uključi stroj za pranje, ili se lati pegle, nitko od toga neće umrijeti. Ne treba se bojati, jer time se samo dobivaju plus poeni kod bračnog druga.

Vesna: Takve poruke često dajem učenicima. U svakom slučaju, kad se jednom obratiš, više nemaš pitanja. Život može svašta donijeti, ali ta odluka za Boga, kad je jednom tu i ako je prava, ona pomaže u svemu. Jedno vrijeme smo pozivali mlade bračne parove na zajedničke susrete. Cilj je bio razmjena iskustava, što je na koncu bilo jako divno. Svi smo bili u istoj koži. Kroz razgovor su bila iskazana takva uvjerenja koja te ohrabre, podrže i uvjere da je to ipak moguće. Previše je loših primjera, pa bi zato bilo potrebno imati prilike čuti i kršćansku stranu od onih koji na taj način žive.

U Crkvi sam našao svoje mjesto, naišao sam na ljude, na ljubav svog života – Bogu hvala. Jedna od najčešćih molitava koju molim ujutro kad idem na posao je zahvaljivanje što sam postao otac obitelji i to ove obitelji. Činjenica je da sam našao najbolju suprugu na svijetu za mene. /Ladislav/

Iskreno, nisam mogla zamisliti da je brak tako dobar. Nisam vjerovala u brak, u smislu savršenoga braka. Lacika i ja smo se na početku dogovorili kako ćemo puno raditi na svojem braku, na prijateljstvu, na našem odnosu. To smo i dalje nastavili. Sada živim za djecu i preko njih za muža. /Vesna/