II. VATIKANSKI KONCIL – Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

ŠTOVANJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE U CRKVI (LG VIII)

Marija znak sigurne nade i utjehe Božjem narodu (20).

1. Marija eshatološka slika Crkve

Međutim, kao što je Isusova Majka, tijelom i dušom na nebu već proslavljena, slika i početak Crkve kakva ima konačno biti u budućnosti, tako na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak sigurne nade i utjehe, dok ne dođe dan Gospodnji (usp. 2Pt 3, 10) (LG 68).

Ovim najkraćim (68.) brojem, koji sadržava nekoliko ideja velike teološke vrijednosti, zaključuje se (VIII.) poglavlje i na neki način i cijeli saborski dokument (LG). U ovom zaključku Marija se promatra ne samo u svojoj biti nego i u svojoj cjelovitosti, na koju nužno spada njezin odnos prema Crkvi. Uznesena je na nebo dušom i tijelom i time je združena u slavi sa svojim Sinom. Za zemaljskog života, združena sa Sinom, bila je uzor Crkve. Sada uzvišena slika u završnici, u domovini. Marija na nebu, pridružena slavi uskrsnuća svoga Sina, uzor je našeg uskrsnuća s Kristom. Ovdje vrijedi eshatološko načelo: nebo je proslavljeno stanje zemlje. Zato Marija, uzor našeg života s Kristom ovdje, ostaje uzor našega života s uskrslim Kristom gore. Na zemlji je Marija prva povjerovala u utjelovljenje, bila je prva novozavjetna vjernica, pramajka naše vjere. Sada, duhom i tijelom uznesena na nebo, prva je s Kristom uskrsnula. S vjerom u utjelovljenje bila je početak Crkve na zemlji, svojim uznesenjem na nebo početak je Crkve na nebu.

2. Znak sigurne nade

U nebo uznesena, znak je sigurne nade, dok se ne pojavi Krist. Marija uznesena na nebo u povezanosti je s Božjim narodom na putu prema nebu. Marija je znak naše nade snagom Kristova uskrsnuća, tog jedinog temeljnog znaka našeg spasenja. Marija je znak naše sigurne nade, ali taj znak nije samostojan. On upućuje na Kristov pojavak, na veliki Kristov znak: ”Dok ne dođe dan Gospodnji” (2Pt 3,10). To je ”dan suda”, dan kažnjavanja zlih (2Pt 2,9; 3,7). Čitirajući (2Pt 2,9 i 3,7), sabor je povezao u zaključku osmo poglavlje sa sedmim poglavljem, u kojem govori o paruziji, a preko njega s cijelom Konstitucijom. Marija ne cijepa Crkvu, naprotiv, ona je veza svega. Na njoj odsijeva Krist, u njoj se zrcalimo mi. U Mariji je sva Crkva, Glava i udovi, svaki na svoj način. U njezinu znaku sja Kristov znak. Ne znak izvan nas, nego znak iz naših dubina, iz otajstvena Tijela, komu je Marija preodličan ud, ne udaljen, već blizak, znak majke djeci. Znak je to nade u našu pobjedu s Kristom.

3. Marija zagovornica jedinstva kršćana

Ovom svetom saboru velika je radost i utjeha što i među odijeljenom braćom ima onih koji iskazuju dužnu čast Majci Gospodina i Spasitelja, osobito što se istočnjaci žarkim oduševljenjem i pobožnim srcem natječu da štuju Bogorodicu vazda Djevicu (LG 69).

Zadnja saborska misao o Mariji i Crkvi upravljena je na kršćanski ekumenizam i molitvu za jedinstvo kršćana. Sabor spominje istočnjake i služi se izrazima ”štovanje” i ”Bogorodica Djevica”, kad kaže da oni štuju ”Bogorodicu vazda Djevicu”. Kad govori o štovanju prema Mariji kod odijeljene braće općenito, misleći pritom i na protestante, služi se riječima ”dužna čast” i ”Majka Gospodina i Spasitelja”, tj. da i oni ”iskazuju dužnu čast Majci Gospodina i Spasitelja”. Motiv čašćenja kod braće protestanata je drukčiji nego kod nas. Oni časte Mariju zbog toga što je Bog u njoj bez nje izveo divna djela. Rado je zovu Majkom Gospodinovom. Mi štujemo Mariju ne samo zbog toga što je Bog u njoj izveo divna djela, nego i zato što je Marija s Božjim milostima surađivala i tako sudjelovala u izvedbi svih tih velikih Božjih djela. Najradije je zovemo, kao istočnjaci, Bogorodicom vazda Djevicom. Sabor u nastavku ovog broja, potiče sve na molitvu Mariji za jedinstvo.

4. Molitva za jedinstvo

Neka svi kršćani upravljaju neprestane molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona, koja je svojim molitvama bila prisutna u početku Crkve i koja je sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svima svetima bude kod svoga Sina trajna zagovornica, dok se sve obitelji naroda, bilo one koje se diče kršćanskim imenom, bilo one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji narod, na slavu presvetog i nerazdijeljenog Trojstva” (LG 69).

Konačno se Sabor obraća svim kršćanima bez razlike da svi upravljaju molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da nas ona zagovara kod svoga Sina, da svi narodi, bili kršćani ili ne, budu jedan Božji narod u miru i slozi na slavu Presvetog Trojstva. Tako je osmo poglavlje sretno povezano s prvim, gdje je govor o Crkvi Presvetoga Trojstva. Konstitucija (LG) je započela Svjetlom naroda, završava vrhovnim otajstvom jednog i trojstvenog Boga, od koga sve izlazi iz ljubavi i kome se sve vraća u ljubavi. Konstitucija Lumen gentium je ispovijest nezaustavne vjere. Ovim završavamo naše razmišljanje o saborskoj Konstituciji Lumen gentium (Svjetlo naroda), te prelazimo na drugu saborsku Konstituciju, kako će slijediti u narednim brojevima časopisa Zvonik.