UPOZNAJMO GOVOR LITURGIJSKIH ZNAKOVA – Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović
Svijet liturgijskih znakova
U ovoj rubrici nastavljamo najavljenu temu upoznavanja znakova i
simbola. U tome će nam znatno pomoći i teološki izvori velikog
liturgičara Adolfa Adama u knjizi ”Uvod u katoličku liturgiju”,
barem u prvih par članaka, da bismo kasnije prešli na vrlo
konkretne znakove i tumačili ih u kontekstu našega slavljenja.
U Kristovu je utjelovljenju Božja nedokučiva punina bitka uzela
tjelesni lik. U njemu se tjelesno i osjetno objavljuje slava
Božja. Tko je njega vidio, vidio je Oca. ”On je savršena slika
Boga nevidljivoga.” U tom je smislu Bogočovjek Isus Krist
najdublji, najobuhvatniji i najbogatiji simbol, koji otvara
beskrajne dimenzije Božje. U toj tjelesnosti Božjoj u Isusu i
Crkva dobiva udjela kao ”mistično tijelo Kristovo”. Govori se o
utjelovljenskom ustrojstvu Crkve. Budući da u njoj živi i
djeluje Kristov Duh, ona postaje vidljivim znakom spasenja među
narodima, u njoj i po njoj Veliki svećenik Novoga zavjeta po
vidljivim znakovima sakramenata posreduje Božju slavu i milost.
U tom smislu može se razumjeti riječ pape Leona Velikog
(440–461): ”Što je u Kristu bilo vidljivo, sad je prešlo u
sakramente Crkve”. O sakramentalnim znakovima u užem smislu
Toma Akvinski kaže da su znakovi koji spominju prošlo, naime
Kristovu muku, znakovi koji upućuju na sadašnje, na milosno
darivanje, te pretkazujuće znakove, koji unaprijed navješćuju
buduću slavu.
Osim toga i u kultnom ponašanju zajednice, dakle u uzlazećoj
liniji liturgijskog događanja, postoji obilje znakovitih radnja
i stvari. Već je i skup vjernika jasan znak, budući da ovdje
nije riječ o sastanku individualista, nego o ”narodu Božjem”,
otajstvenom Tijelu Kristovu, Božjem partneru u liturgijskom
događanju pa se ovdje naznačuje i teži za zajedništvom ljudi s
Bogom i među sobom kao jednim od velikih dobara spasenja.
Pažnja, strahopočitanje i zahvalnost zajednice prema Božjoj
Riječi i njegovu sakramentalnom djelovanju ne iskazuje se samo
u izgovorenoj i pjevanoj riječi slavljenja, zahvaljivanja,
klanjanja i molbe, nego također u tjelesnim radnjama, u držanju
i kretnjama kao i u upotrebi simboličnih stvari. U onomu što
slijedi ograničavamo se na zbit pregled i zbog kratkoće za
pobliža tumačenja upućujemo na opširnu literaturu.
Već držanje tijela može postati izrazom duhovnog stava i
uvjerenja. Liturgija pozna stajanje, klečanje, sjedenje,
koračanje (procesije), klanjanje do same prostracije, do
prostiranja nice, kao npr. na Veliki petak ili kod svećeničkog
ređenja, a u nekim zemljama također religiozni ples i kolo.
Mnogostruke su kretnje ruku: sklapanje, širenje, polaganje,
znamenovanje križem, udaranje u prsa, blagoslivljanje, pružanje
pri zasvjedočenju mira i pranje. Brojne su također obredne
radnje s upotrebom simboličnih stvari, tako npr. polijevanje
vodom na krštenju, mazanje svetim uljima, a kod misnog slavlja
ljubljenje oltara i evanđelja, pripremanje oltara (svetog
stola), prinošenje kruha i vina, miješanje vina s vodom,
lomljenje kruha, sveta gozba kao takva, pozdrav i cjelov mira,
upotreba tamjana kod svečanih prilika; u tijeku crkvene godine
posipanje pepelom, zastiranje križeva, blagoslov i procesija s
granama (palmama), pranje nogu na Veliki četvrtak, obredi
svjetla u vazmenoj noći (uskrsna svijeća) i različiti
blagoslovi jela na Uskrs, ljekovitog bilja na svetkovinu
Uznesenja Blažene Djevice Marije, plodova na blagdan žetvene
zahvale. U liturgijskom prostoru susrećemo također mnoge
stvarne znakove kao križeve, svijeće, vječno svjetlo, korizmeni
zastor i slikovita iskazivanja. Puna je simbolike i crkva, kao
građevina u cjelini i u svojim dijelovima, u vanjskom izgledu
kao i u unutrašnjosti, pobliže predvorje i portal, toranj i
zvona, a u unutrašnjem prostoru oltar, ambon, sjedište za
predsjedatelja, krsni zdenac, orgulje i dr. Karakter znaka
imaju također liturgijsko ruho i njegove boje, o čemu ćemo
svakako govoriti pojedinačno.
23. 12. 2007. – Četvrta nedjelja Došašća
Iz 7,10–14; Ps 24; Rim 1,1–7
Mt 1,18–24
Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju
naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba,
Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš!
25. 12. 2007. – Božić
Iz 52,7–10; Ps 98; Heb 1,1–6
Iv 1,1–18
Danas nam se Krist rodio, danas se Spasitelj objavio, danas na
zemlji pjevaju anđeli, vesele se arkanđeli, danas kliču
pravednici: Slava Bogu na visini, aleluja!
30. 12. 2007. – Sveta Obitelj
Sir 3,3–7.14–17a; Ps 128; Kol 3,12–21
Mt 2,13–15.19–23
Niste li znali da moram biti u onome što je Oca mojega?
Gospodine, prosvijetli nas primjerom svoje Obitelji i upravi
noge naše na put mira!
6. 01. 2008. – Bogojavljenje
Iz 60,1–6; Ps 72; Ef 3,2–3a. 5–6
Mt 2,1–12
Danas je s nebeskim zaručnikom Crkva vjenčana jer u Jordanu Krist
opra njene zločine; hrle s darima mudraci na kraljevsku svadbu,
i vino što iz vode posta veseli svatove, aleluja!
13. 01. 2008. – Krštenje Gospodinovo
Iz 42,1–4. 6–7; Ps 29; Dj 10,34–38
Mt 3,13–17
Kristovo krštenje sav je svijet posvetilo a nama donijelo
otpuštenje svih grijeha: svi se mi čistimo vodom i Duhom.
|
