MEDITACIJA – Piše: Stjepan Lice

Svaki je Božić i moj Božić

Prije tri dana neki su mi, više u šali, čestitali – kako ga običavaju nazivati – pravoslavni Božić. To su popratili riječima: ”ako slaviš” ili ”Ti si pobožan čovjek, pa možda slaviš i ovaj Božić”. Redovito sam im zahvalio na čestitkama i odgovorio: ”Razumljivo da slavim. Svaki je Božić i moj Božić.”

Volim slaviti Božić. I dva Božića nisu mi odviše. Štoviše, volim božićevati i u ostalim danima tijekom godine. Nije mi teško naći povod za to.

Neshvatljivo je to s Božićem: ono što spaja sve ljude i naraštaje, sva vremena i svjetove, ono što sjedinjuje Zemlju i Nebo, podijeljeno je među onima koji se nazivaju Božjima, Kristovima. Među kršćanima.

A sve se, naizgled, svodi na razlike u kalendarima, julijanskom i gregorijanskom. Na ljudsko nastojanje da se kroz dane i godine što točnije slijedi ritam Zemlje i Sunca, u sjedinjavajućem ritmu Svemira. Isti događaj, Isusovo rođenje, rođenje Bogočovjeka, Katolička crkva slavi jednoga, a Pravoslavna crkva drugoga dana.

Ali nije samo to. Bog je postao čovjekom, Bogočovjekom, da ljude izbavi – barem: da im ponudi izbavljenje – od svih podijeljenosti. Napose od čovjekove podijeljenosti u sebi. Jer Božić nam, u neizrecivo blagoj i potresnoj nježnosti zbilje rođenja maloga Boga među nama, donosi i snažnu zahtjevnost kojoj nije moguće odazvati se djelomice. Božić se, obraćajući se cjelokupnom čovječanstvu, obraća cijelom čovjeku.

”Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.” – pjevali su anđeli u noći Isusova rođenja, kako bilježi Luka u svome Evanđelju (Lk 2,14). Ljudima, miljenicima njegovim. Ili, kako neki prevode: ljudima dobre volje. Dobrohotnim ljudima.

Božić nas poziva na dobru volju. Na dobrohotnost. Da dobra volja, kao plod Božje ljubavi bude živa i djelotvorna u nama i po nama. Da ona u nama ničim ne bude uvjetovana. Da u drugima ne vidimo, ne tražimo zlu volju. Da dobru volju ne pridržavamo samo za sebe. Jer ona ide u susret. Ili je nema. Dobra volja se obraća dobroj volji u drugome. Traži je. Ima povjerenja u nju i kada je ne vidi. Ima povjerenja, jer vjeruje malome Bogu koji se posve nezaštićen rađa među nama. Za nas.

I ne tiče se to samo odnosa katolika i pravoslanih. Tiče se to svih naših odnosa. I prema onima s kojima dijelimo istu vjeru, istu baštinu, istu nadu. Prema svima s kojima dijelimo svoj život ma koje vjere, ma kojih uvjerenja oni bili. Tiče se to ponajprije naših odnosa prema onima koje nazivamo najbližima. Jer Božić nas u svemu usmjerava prema našim obiteljima i potiče da obiteljsko ozračje postojano širimo u svijetu u kojemu živimo. Da se dobra volja, dobrohotnost u nama ne umori. Da u nama, zajedno i u skladu s Božjim povjerenjem, živi povjerenje u dobru volju, dobrohotnost svakog čovjeka.