VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Božić u običajima

Vrijeme priprave za Božić ponekad nas tako umara da Božić dočekamo iscrpljeni. Toliko toga se od nas očekuje, a najviše da se sve proslavi prema običaju. Koliku ulogu u proslavi Božića imaju običaji? Što je bitno u tim običajima sačuvati?

Umorna domaćica

Liturgijsko slavljenje je javni čin kojim kršćanska zajednica slavi Boga. To slavljenje se događa u riječima i znakovima. Ono što je u liturgijskom slavlju bitno jest svijest da se u slavlju ne čini samo spomen na nešto što je prošlo ili sjećanje na nešto što je dogođeno jer je liturgija uvijek i ponovno sam događaj. Znao je često govoriti profesor Benvin da liturgija nije ”sveto skazanje nego sveto događanje”. Vatikanski sabor je upotrijebio izraz ”posadašnjenje”, ipak svjestan da time nije izrekao svu puninu koja se događa u liturgiji kao otajstvu spasenja. Dok mi u liturgiji slavimo, u znaku i riječi, s desne Očeve Isus Krist, kao jedini Veliki svećenik za nas posreduje i s nama slavi. Zato je svaki liturgijski čin neponovljiv događaj i jedinstven u povijesti. On se događa samo jedan put – tada kada se događa – i onaj drugi, makar mu je posve jednak – već je nov i drugi. To moramo imati pred očima kada slavimo naše blagdane, osobito ovako velike kao što je Božić.

Vi u svome pismu spominjete odnos običaja i liturgije. Pokušajmo razjasniti što je to običaj koji je povezan s liturgijom. Vidite, Isus Krist se utjelovio. Dakle, Bog koji je nevidljiv, koji je neobuhvatljiv, koji je neizmjeran, učinio je nečuveno, ali divno djelo, a to je da se ”obukao” u našu smrtnost, prolaznost, čovječnost. Postao je obično maleno dijete. Utjelovio se u konkretnom narodu i u konkretno vrijeme koje je određeno i kulturom i mentalitetom i jezikom, itd. Dakle, samo utjelovljenje se dogodilo, recimo tako, inkulturacijski. Što to znači? Ni jedan čovjek ne može živjeti dostojno ljudski život ako je ”ničiji”. On pripada konkretnom narodu i konkretnom vremenu. Taj narod i to vrijeme određeni su s više elemenata. Nas ovaj put zanima baš element kulture kojemu pripada taj narod i taj čovjek. I samu kulturu određuje povijest, mentalitet, standard i mnoge druge datosti jednoga naroda ili kraja. Ako bi netko ”iskoraknuo” iz te kulture, našao bi se u ”praznom prostoru”.

Svaka se, pa onda i liturgijska stvarnost događa u konkretnoj kulturi i konkretnom vremenu. Elementi te određene kulture koji ulaze u liturgiju i slavlja, zove se inkulturacija. Crkva, kao brižna majka, koja okuplja sve narode svijeta, radosno prihvaća sve pozitivne elemente što jedan narod ili civilizacija nosi sa sobom kao vrednotu koja može biti ugrađena u kršćanski sistem vrednota. Tako se i Božić kao dan Kristova rođenja u IV. stoljeću ”obukao” u slavljenje pobjede svjetla koje je u Rimu bilo tako ukorijenjeno da se nikako nije mogao mimoići 25. prosinac. Što je Crkva učinila? Tom, inače poganskom običaju, dala je jedan bitni novi sadržaj, a to je stvarno svjetlo koje je došlo na ovaj svijet jest Isus Krist. Njegov dolazak je pobjeda nad tamom. I tako je obasjao našu povijest da je 25. prosinac primio najjasniji sadržaj pravoga Sunca – Krista Gospodina.

Što je sada s običajima koji prate naše slavljenje Božića? Jesu li oni opasni? Nikako. Običaji koji su čak različiti od mjesta do mjesta, izričaj su onoga što je u našem narodu najvrjednije i najljepše što se može povezati s otajstvom Kristova rođenja. Jasno da je običaje lakše pamtiti i lakše slaviti negoli otajstvo. U ovoj činjenici se krije neka opasnost. Koja? Jednostavno čovjek zakonom linije manjega otpora lakše pamti izvanjske stvari i one koje ga ne obvezuju na nutarnju promjenu i stav i stoga se lako opusti i prepusti pripravi vanjštine pri čemu koji puta zaboravlja bit. Kod Božića i božićnih običaja postoji utemeljena opasnost da se prenaglasi sve ono što je iz tradicije i kulture, pa čak i iz poganstva preneseno tako slavi kao da je to bitno. Primjerice, kao da obitelj ne može slaviti Božić ako nema ”grane”. Jasno da je kićeni bor običaj koji je nastao u germanskim krajevima i koji je novijega datuma. Njegovo značenje i nije tako veliko, a ipak je ušlo u dušu naroda pa se sjetimo vremena komunizma kad se čak taj znak i tajno postavljao u kuću kao znak Božića, ali se nije smjelo otići javno u crkvu. Dakle, opasnost je bila u tome da u jednom znaku i simbolu gledamo cijelo otajstvo, a iz vida izgubimo događaj i poruku Božića. Tako je očuvan običaj, a izgubio se sadržaj. To je ta druga opasnost koja je najčešće vlastita tzv. ”nasljednom kršćanstvu”. Pod svaku cijenu se čuva običaj, jelovnik i mnogo toga, a Otajstvo se gubi do te mjere iz vida da se čak ne zna vjerom priznati što se zapravo slavi.

Saberimo se i radjemo, ali pazimo da nam Božić ne bude samo spomendan nego događaj, te da nam Božić ne prođe bez Boga, jer onda i nije Božić.

Nažalost, veliki broj deklarativnih kršćana će ostati na razini takvoga slavljenja. To je ta treća opasnost. Najnovija je došla s mentalitetom potrošačkog društva. Božić je postao datum oko kojega se želi sve okupiti u znaku darivanja – izmjene darova – a da se iz vida izgubi da je najveći dar kojega primamo a i dajemo, sam Krist Gospodin.

Što dakle? Slaviti Božić bez običaja? Nikako. Ali ono pravo je u tome da se spremamo otvoriti vrata svojega srca da Krista primamo u svoju nutrinu i da mu u svojoj duši spremimo ”Betlehem”. Ako se on u nama ne nastani, ne može se za nas i nama dogoditi Božić. Dakle, prvo je čin vjere, čin obraćenja, čin duhovne priprave. Nakon toga slijedi marljivo i promišljeno ”produhovljavanje” običaja od spremanja do jelovnika koji trebaju poprimiti tradiciju naše kulture i biti prenesene na mlađe generacije kao ”znak raspoznavanja” kome pripadamo, s kim slavimo i način kako slavimo. To nas uzajamno obogaćuje i čini onaj duhovni doživljaj utjelovljenim u konkretni trenutak i događaj. Kada razmišljamo o Božiću, poruka je vrlo jasna – saberimo se, radujmo se ali pazimo da nam Božić ne bude samo spomendan nego događaj i da nam Božić ne prođe bez Boga, jer onda i nije Božić.