POVIJESNI KUTAK – Piše: Stjepan Beretić

Somborske katoličke župe i njihovi župnici II. – nadnaslov

Somborski srednji vijek

Močvarna i vodom bogata Bačka

Močvarna, doduše, ali plodna bačka ravnica je oduvijek privlačila ljude, da se upravo tu nastane. Osim od plodnog tla, hranu za ljude je osiguravala na istoku Tisa, a na zapadu i jugu Dunav. Uz Dunav je tekla i nekada plovna rijeka Mostonga, također bogata ribom. Godine 1802. iskopan je Veliki bački kanal, što je imalo za posljedicu povlačenje rijeke Mostonge, koja je u starim vremenima često znala poplaviti, i inače močvarno zemljište. Danas je od Mostonge ostao još samo neznatan potok, koji sa zapadne i sjeverne strane opasuje grad Sombor. Često presuši. O veličini rijeke govori podatak da je 1698. godine pod most na Mostongi kod Sombora trebalo ugraditi šest pari stupova. Diljem Bačke bilo je još potoka i manjih rijeka, koje su s jedne strane napajale plodnu crnicu, a s druge strane su te rijeke pružala hranu stanovništvu.

Prastanovnici

Bački arheolog Kálmán Gubitza je u okolici Sombora u Bačkom Monoštoru otkrio tragove jedne naseobine pračovjeka. U somborskom kraju ima tragova iz kamenog i brončanog doba. U vremenima prije Krista u Bačkoj su živjeli različiti manje ili više poznati narodi, kao Skiti. Tukidid svjedoči o Getima, Tacit piše o Dačanima. Tu su živjeli i Jazigi, protiv kojih je ratovao car Trajan. Neki učenjaci drže da su u Bačkoj živjeli Slaveni već od 3. stoljeća. Premda je u somborskom kraju nađeno dosta rimskog kovanog novca, ne može se sa sigurnošću tvrditi da su tu živjeli Rimljani. No, nema sumnje, da su Rimljani živjeli u Baču i u Batini, gdje su nađene rimske opeke. Na području današnjeg Sombora Rimljani su vjerojatno ratovali protiv Jaziga. Dolazak Huna u 4. stoljeću značio je nestanak Jaziga. No, kad je Attila 453. godine umro, nestalo je i Huna u bačkim krajevima.

Crkva

Grad Sombor je kroz srednji vijek bio tijesno povezan s nekada velikim i značajnim gradom Bačom. Ako je ovdje bilo katolika, vjerojatno su bili pod jurisdikcijom bačkoga biskupa. Bač je bio sjedište biskupa još 535. godine, a bio je u okviru crkvene pokrajine (metropolije) u Prvoj Justinijani kao sufraganska biskupija. Farlatti drži da je Bačku biskupiju osnovao splitski nadbiskup Honorije.

Slaveni i Avari

U drugoj polovici 5. stoljeća pojavljuju se dobro uređena slavenska plemena. Živjeli su u slozi s Avarima od 6. do 9. stoljeća. U 9. stoljeću je Karlo Veliki potukao avarsku vojsku, pa se od tada više ne pojavljuju. Kad je 814. godine umro Karlo Veliki, u Bačku dolaze nova slavenska i bugarska plemena. Hrvatski povjesničar Ferdo Šišić, kako se čita na 76. stranici njegova djela ”Pregled povijesti hrvatskoga naroda”, izdanom u Zagrebu 1962. godine, smatra da je između 630. i 640. godine u Bačku počelo prvo doseljavanje Hrvata. Pa piše, da amo ”provaljuju oboružane čete Hrvata iz njihove domovine Bijele Hrvatske (današnje Male Poljske sa sjedištem oko Krakowa) u Panoniju i rimsku Dalmaciju te, nadvladavši i protjerujući Avare, sami zagospodovaše u tim krajevima”. Ako ni tada nisu došli Slaveni u Bačku, možda su amo došli i ranije, ali kao podanici Avara.

Dolazak Mađara

Tražeći područje gdje će se nastaniti, Mađari su već 896. godine došli i u plodno međuriječje Tise i Dunava. Živjeli su među Slavenima, ali su tijekom povijesti ovim krajevima davali sve jači mađarski biljeg. Slabo organizirani Slaveni su bili i pod Bugarima i pod Francima. Sve do 11. stoljeća ni Slaveni ni Mađari ne izlaze značajnije iz mraka povijesti. U vrijeme prvoga mađarskog kralja, svetoga Stjepana (970.–1038.) najuglednije mjesto u Bačkoj je, bez sumnje Bač, koji je već tada imao četiri crkve. Tamo su Slaveni već tada igrali važnu ulogu, što neki zaključuju iz činjenice da je prvi bački župan bio Vid.

Sveta braća Ćiril i Metod

Blage uspomene subotički biskup Matija Zvekanović (+1991.) ističe da su slavenski apostoli na poziv kneza Rastislava, putujući u Moravsku u 9. stoljeću, zacijelo prošli i kroz Bačku propovijedajući kršćansku vjeru. Kad su 867. godine morali poći u Rim, da pred Papom opravdaju svoje misijsko djelovanje, a napose slavenski jezik u bogoslužju, sveti Ćiril je umro u Rimu, gdje je i pokopan, a Metoda je 868. godine papa imenovao panonskim nadbiskupom. Njegova je jurisdikcija bila personalna a ne teritorijalna, a odnosila se na sve Slavene u Panoniji. Neki smatraju da je Metodovim imenovanjem za nadbiskupa ponovno obnovljena Sirmijska biskupija u Srijemskoj Mitrovici. No kako se u to vrijeme Srijem još nije bio oporavio od hunskih razaranja, za pretpostaviti je da je sveti Metod upravo Bač uzeo za svoje sjedište. Sve da u Baču tada i nije bilo biskupa, postojala je jaka tradicija o tamošnjoj nekadašnjoj biskupiji. Bač je u to vrijeme bio velika slavenska naseobina. Cijelo desetljeće je sveti Metoda nosio naslov panonskog nadbiskupa. On je 873. godine prešao iz Panonije u Moravsku, međutim se još i 876. godine naziva panonskim nadbiskupom. Od 880. godine nosi samo naslov maravskog nadbiskupa. Bačka je u to vrijeme bila sigurno pod jurisdikcijom panonskog nadbiskupa. Biskup Zvekanović je bio mišljenja da sveti Metod nije stolovao u Baču, ali da je tamo podigao nadbiskupsko sjedište u kojem je povremeno boravio.