AKTUALNO – Piše: Katarina Čeliković

RAZGOVOR INSTITUTA ”IVAN ANTUNOVIĆ”

Antunovićeva riječ i za naše vrijeme

* Pitanje vjere i nevjere zapravo pitanje ”biti i ne biti”. * Problem nastaje u času kada nastupi načelo isključivosti * Nesloga i pomankanje nacionalne svijesti i nekada i danas * zauzimanje za ”bunjevački”, tj. za ikavicu zauzimanje je za hrvatski jezik * Skup poziva na međusobno poštovanje * Narodno jedinstvo u najtežim vremenima * Tolerancija, praštanje, podnošenje različitog mišljenja * Konflikte rješavati razgovorom * Mladi su dio zajednice *

U organizaciji Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost ”Ivan Antunović” održan je 14. siječnja 2008. godine tradicionalni ”Razgovor”. Tema ovogodišnjeg ”Razgovora” bilo je geslo biskupa Ivana Antunovića ”Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju” u povodu 120. obljetnice njegove smrti. ”Razgovor” je održan u HKC ”Bunjevačko kolo” u Subotici. Skup je započeo nastupom VIS–a ”Proroci” a potom je recitarorica Hrvatske Čitaonice Ivana Rudić pročitala pjesmu Alekse Kokića ”Bunjevci biskupu Ivanu”.

Nakon pozdrava, predsjedavajući Instituta dr. Andrija Kopilović je okupljenima protumačio značaj pojmova koje je Antunović stavio u svoje geslo te istaknuo kako je pitanje vjere i nevjere zapravo pitanje ”biti i ne biti”.

Opasno načelo isključivosti

Tumačeći značaj pripadnosti o dređenom narodu odnosno zajednici rekao je kako je Bog svakoga pozvao u određenu zajednicu. To je vrednota koju treba živjeti u cjelini. ”Ona se brani i čuva cijenom samoga života. Oni koji su dali život za vjeru su mučenici a oni koji su dali život za narodnost su heroji. I pred jednima i pred drugima stojimo s poštovanjem”, istaknuo je dr. Kopilović. A o značaju ”riječi” je naglasio kako je ”riječ” dar koji zahtijeva odgovornost. ”U vremenu inflacije riječi treba zamišljati o vrednoti riječi kojom komuniciramo i kojm se izgrađujemo... Riječ je poveznica za koju se isplati živjeti.”

Smisao i aktualnost teme ovogodišnjeg ”Razgovora” objasnio je riječima: ”Večeras smo zajedno. Razmišljamo u kontekstu Pavlove riječi o Crkvi kao tijelu te se pitamo – Da li je problem što u našoj zajednici nisu svi ruka, noga ili oko? Ne. Nije to problem. Nije problem što postoje mnoge organizacije i institucije, problem nastaje u času kada nastupi načelo isključivosti, pa 'ruka' govori 'nozi' ne trebam te i tijelo postaje hromo; ili kad 'oko' kaže 'uhu' ne trebam te i zajednica postaje gluha. Dakle, danas bismo željeli govoriti i razmišljati o uzajamnom obogaćivanju različitosti, ali i o bitnoj povezanosti nacionalne zajednice koja nas pred Bogom i svijetom čini jednima, odgovornima za vjeru, narodnost i riječ svoju.”

Problem nesloge i pomanjkanje nacionalne svijesti

Slijedilo je predavanje na temu susreta koje je održao mr. Andrija Anišić. U uvodnom dijelu predavanja on je istaknuo: ”Otkad sam se dublje počeo baviti bogatom baštinom biskupa Ivana Antunovića sve sam svjesniji koliko ga malo poznajemo i koliko je Antunovićevo djelo zapravo prisutno u temeljima svega onoga što sada kao Hrvati – Bunjevci i Šokci, imamo na ovim prostorima. Isto sam tako otkrio da su neki problemi koji su sada prisutni u našoj zajednici postojali već i u njegovo vrijeme... Tu prije svega mislim na neslogu i na pomanjkanje nacionalne svijesti. U tom smislu njegove riječi i njegova djela sadrže u sebi puno aktualnih poruka za naš narod i u ovo naše vrijeme.”

Vjera svagdanja potreba

U središnjem dijelu predavanja Antunovićevo geslo potkrijepio je navodima iz njegovih djela. Antunović je prije svega bio svećenik i sve njegovo djelovanje bila je njegova pastirska briga za svoj narod. Mr. Anišić je podsjetio da je za Antunovića vjera zapravo način život a ne tek neki puki običaj. ”Vjera nije svečana oprava da se njom kitimo, već je svakdanja potreba” (Odmetnik, str. 174); ”Vjeru svojih otacah izpovijedamo ne samo riječju već i činom” (Odmetnik, str. 228); ”Gdje umom ne vlada viera, tamo u srcu ne stanuje ljubav” (Bariša Kitković, 360). Tako je govorio Antunović. Situacija u hrvatskoj zajednici što se tiče vjere još je gora situacija zbog teških posljedica bezbožnog komunizma koji je ostavio vidljive tragove i u našem narodu. ”Ja kao svećenik moram istaknuti da je izlazak iz krize na mnogim područjima života i rada našega naroda, osobito na području međuljudskih odnosa, moguć jedino po povratku istinskom kršćanskom životu”, zaključio je obrazlaganje najvažnijeg dijela Antunovićevog gesla.

Učvršćivati čuvstvo narodnosti

U tumačenju Antunovićevog zauzimanja za svoj narod podsjetio je na njegove riječi: ”Veoma bi griešio, tko bi mislio, da kršćaninu nije slobodno svoju narodnost njegovati. Kao što se prva ljubav na najbližnje rodjake izlieva, isto tako trieba, da se u svakom čovjeku razvija, usavršuje, učvršćuje i razprostranjuje čuvstvo narodnosti (Bog s čoviekom, str. 525). Podsjetio je kako je Antunović u svom istraživačkom radu došao do jasne spoznaje hrvatskog porijekla Bunjevaca i Šokaca što je istaknuo u svom značajnom djelu Razprava, o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, građanskom i gospodarskom, Beč 1882. Antunović nam može pomoći u rješenju aktualnih problema odnarođivanja Bunjevaca, odnosno svrstavanjem jednog dijela u tzv. Bunjevce koji nisu Hrvati. ”Svatko se, dakako, smije izjasniti kako hoće, ali istina o porijeklu može biti samo jedna, a na temelju cjelokupnog dosadašnjeg istraživanja očito je hrvatsko podrijetlo Bunjevaca i Šokaca.” Predavač je na koncu ove teme istaknuo je njegove riječi: ”Dok god se prepiremo o imenu, donle nas obraženi sviet uvjek smatra za diecu koja se mogu lutkama zabaviti. (Bunjevačke i šokačke novine, III(1872), br. 52, str. 205–206). To je također izvrsna poruka svima onima koji i 120 godina nakon Antunovićeve smrti još uvijek žele raspravljati o porijeklu Bunjevaca.

Borba za ”ikavicu” je zauzimanje za hrvatski jezik

”Sve za riječ svoju” treći je dio Antunovićevog gesla, podsjetio je mr. Anišić i protumačio zbog čega se Antunović u svom spisateljskom radu opredijelio za tadanji hrvatski književni jezik a ne za ikavicu. On je jednostavno shvatio da za hrvatski jezik postoje standardi dok za bunjevačku ikavicu toga standarda nema i ne potrebno je gubiti snagu i vrijeme na pisanje ikavicom. U Predgovoru svog najopsežnijeg djela Bog s čoviekom na zemlji Antunović je o tom problemu dao svoje obrazloženje: ”U pravopisu nisam mogao izbjeći da ne budem okaran, jel ako bi nariečjem bunjevačkim pisao, koje u cielosti ne odobravam: onda bi i tiem stavio na put više no jednu pričagu, onom ujedinjenju književnom, o kojem trieba svakom Slavjanu nastojat, ako je prijatelj svom rodu, i neće da bude navieke robljem tudjina, i da ne ostane podnožjem, po kom se drugi narodi penju u svietlost obražena svieta dok on čami, u gustih tmina razuma, i surovosti neoplemenjenih čuvstva...” (Bog s čoviekom, str. IV–VI). Glede aktualne rasprave o uvođenju bunjevačkog govora u nastavni program nekih škola u Subotici, predavač je naglasio da su i sami Hrvati Bunjevci, zapostavljanjem ikavice u svom svakidašnjem govoru, osobito u obiteljima, dali prostora onima koji bunjevački jezik smatraju zasebnim jezikom. U ”borbi” protiv takvih mišljenja više bi trebalo isticati kako je ”bunjevački govor – ikavica” zapravo dijalekt hrvatskog jezika te naglašavati kako zapravo svi koji se zauzimaju za ”bunjevački”, tj. za ikavicu zauzimaju se u biti za hrvatski govor, odnosno hrvatski jezik, zaključio je mr. Anišić.

Poziv na obnovu vjere i međusobnu ljubav

U zaključku svog predavanja on je pozvao prisutne kao i sve Hrvate u Vojvodini na obnovu vjere, sloge i ljubavi, jer po Antunovićevim riječima: ”Nesloga je braću razdijelila i bogatu kuću u siromaštvo rinula” (Poučne iskrice, str. 17). Svijest o toj neslozi i svoju bol zbog toga očitovao je i u pismu Iliji Okrugiću: ”Hrvati se među se hrvu i čupaju. Ovo mene već odavna bode, riže, peče, žeže i možem reći umara...”. Prevladavanje te nesloge želja je njegovog srca koju očituje sav njegov rad.

Neka ovaj skup bude poziv na našu međusobnu ljubav i poštovanje. Poslušajmo Atnunovićeve riječi o ljubavi: ”Ljubav čuda tvori” (Bog s čovikom, str. 630); ”Ljubav je jača i od najvažnijih razlogah” (Bariša Kitković, str. 364); ”Ljubav je ona silna moć, koja sve svladava i kojoj se nitko, pa ni ista smrt oprieti ne može” (Razprava, str. 180).

A neka zaključak ovoga skupa bude i Antunovićeva molitva: ”Da ja ikada izkrnjega ne uvridim mišlju, ričmi ili djelom pred Andjeli i svetimi u nebu, niti pred ljudma na zemlji” (Dulja jutarnja molitva u Čovik s Bogom, str. 8). ”Neka se razpali u meni oganj neizginjive ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da se izbavim kriva puta sebičnosti, na kom raste bodljivo trnje mnogih patnja bez utišenja” (Molitva na Veliku subotu, u Čovik s Bogom, str. 460).

Na kraju je pozvao da svi usvoje kao njima upućenu poruku koju je biskup Ivan Antunović uputio jednom prigodom Ivanu Evetoviću: ”Ako želiš da se prema meni zahvalnim pokažeš, boj se vazda Boga i ljubi roda” (Pismo Ivanu Evetoviću, u: Matija Evetović, Biskup Ivan Antunović, str. 180).

Teška vremena stvaraju slogu

Nakon predavanja mr. Anišića, Dujo Runje je održao koreferat pod naslovom ”Naša zajednica od demokratskih promjena do danas”. U koreferatu, u svom stilu – pjesnički, prikazao je put od jedinstva svih Hrvata na ovim prostorima u godinama kad je bilo najteže do dubokih razdijeljenosti koje su danas očite i bolne. Podsjetio je da se upravo u najtežim vremenima lako stvaralo narodno jedinstvo koje se kasnije remetilo zbog osobnih interesa. Nikada za manjinsku zajednicu nije bilo vrijeme bolje ili lošije jer sami stvaramo ta ”bolja vremena”. Takvo je vrijeme bilo i devedesetih godina prošloga stoljeća kada je stvorena prva politička stranka, slično je bilo u vrijeme početka obrazovanja na hrvatskom jeziku.

Interes zajednice iznad osobnog

Ukazujući na moguće uzroke sadašnjega stanja u hrvatskoj zajednici, predložio je kao moguća rješenja: ”Ljudi se ne trebaju previše pouzdavati u svoju pamet, već priznati da čovjeku ne dolikuje da zbog tričavih razloga mržnjom optereti sebe i druge. Ljudi trebaju opraštati. Kao drugo, istaknuo je: ”Nitko ne smije drugome nametati svoja načela, odnosno svatko treba dopustiti obranu tuđeg mišljenja. Potrebna je tolerancija, tj. podnošenje drugoga i drugačijega.” A kao treće pozvao je sve da razmisle kako najbolje mogu pomoći i nastojati činiti najbolje. To zahtijeva pomirenje i spajanje mišljenja, težnji i djelovanja. ”Riječi mogu biti otrovne strelice i spasonosni lijek... Svoje riječi morali bismo mjeriti na miligrame te paziti što i kome su upućene... Ljudi su osjetljivi. Svatko ima svoju Ahilovu petu.” Biti s čovjekom čovjek je nešto i više od toga, istaknuo je Dujo i zaključio: ”Goli interes ne može biti kriterijem javnog i privatnog vrednovanja. Napredak i jedinstvo jednog naroda ili zajednice ne mogu se graditi na varkama, podmetanju, bratskoj mržnji. Na žalost, sustav moralnih vrijednosti je poremećen ali treba ponovno podsjetiti da se velike aspiracije mogu graditi samo na trajnim vrijednostima. No ne treba gubiti nadu i klonuti duhom. Ima nešto što bi kod nas koji se zovemo kršćanima moralo biti aktualno i suvremeno a to je evanđeoski humanizam i kršćanski optimizam. To su zasade na kojima počiva Kristova Radosna vijest.”

Mladi imaju ideje i žele zajednicu

Ove godine prvi put su se u Razgovor uključili i mladi. Željelo se čuti kako oni vide sadašnjost i budućnost hrvatske zajednice. U ime udruge mladih ”KroV” svoj koreferat je iznijela Tanja Stantić.

”Kako je većini poznato, udruga mladih ICroV djeluje među mladima tako što organizira programe edukativno–zabavnog sadržaja. Svaki pokret ICroV–a bio je temeljen na željama i potrebama mladih. Problem mladih u našoj zajednici je taj što neke naše ideje i potezi nisu podržani od strane starijih. Pokreću se i podmeću ideje starijih članova koji pri tom daju poruku koja se mladima uopće ne sviđa. Naši mladi su puni ideja i novina kojima se trude održati mlade Hrvate na okupu, kako bismo djelovali u zajednici. No, ima dosta mladih koji su vođeni lošim primjerom svojih roditelja, te sabotiraju poteze ujedinjenja mladih u zajednici.” Tanja Stantić je rekla kako su neki članovi udruge članovi i nekih političkih i/ili drugih organizacija što ne šteti međusobnoj komunikaciji. Naravno, i kod mladih dolazi do konflikata, ali ih nastoje riješiti razgovorom. Važna je otvorenost mladih za nove ideje, oni vole i zdravu i pozitivnu konkurenciju koja rađa nove pozitivne promjene.

Ona je također primijetila kako mnogi mladi ne žele biti aktivni u politici, možda i zbog lošeg primjera starijih, ali se ne smije ”bježati od svog života i onoga što ga okružuje. Ne treba svaki mlad čovjek biti aktivan u politici, ali mora biti informiran. Politikom neka se bave oni mladi koji su to shvatili kao profesionalni poziv sa željom da što više učine za dobrobit zajednice”.

Vjera nije samo riječ, već su to ponajviše djela svakodnevnog rada, odgovornosti prema samome sebi, zajednici i prema Bogu .

Ona je na kraju izlaganja izrekla i svojevrsnu poruku mladima kojih je bilo više nego inače na sličnim susretima:

Mladi, ne odustajte od zajednice – mi smo dio nje, trebamo biti ponosni na svoje, a ukoliko mislimo kako nešto možemo uraditi bolje, tad ne kritizirajmo, već počnimo djelovati.

Međutim, mladi se ne moraju boriti i natjecati sa starijima jer je i njima potrebna pomoć i iskustvo starijih. Podsjetivši kako je ovo okupljanje na spomen biskupa Ivana Antunovića, Tanja Stantić je zaključila kako se njega upravo stoga i sjećamo što je brinuo o mladima koji su u svako vrijeme budućnost naroda.

Razgovor

Voditeljica večeri Katarina Čeliković potom je predložila nastavak Razgovora kroz dijalog, kako je to uobičajeno na ovom skupu. U diskusiji, u kojoj su sudjelovali Grgo Kujundžić, Josip Ivanković, Bela Ivković, Zvonko Sarić, mr. Ivan Rudinski, Alojzije Stantić, Suzana Marjanović i mr. Mirko Štefković, bila je vidljiva potreba dijaloga, potreba razgovora. Ukazano je na potrebu transparentnosti rada institucija i timskog a ne liderskog rada. Također je naglašen nedostatak komunikacije u zajednici i edukacije svih ljudi uključenih u javni život kako bi rad bio profesionalniji i na opću korist a ne tek za osobni probitak (S. Marjanović). Neki od govornika ukazali su na potrebu razgovora s ”drugom stranom” – bunjevačkom (J. Ivanković, I. Rudinski) na što je odgovoreno kako se i mi ovdje osjećamo Bunjevcima (B. Ivković) te da je ova umjetna podjela bunjevačko–hrvatska posljedica bivšeg režima (Z. Sarić).

Urednik Zvonika mr. Štefković je podsjetio kako je Zvonik već deset godina prisutan i na internetu te najavio novi izgled internetske stranice koju rade mladi članovi i suradnici Zvonika sa željom da Zvonik i na internetu ima lijep i suvremen dizajn te pohvalio napore mladih na čelu sa studentom Vladimirom Lišićem koji će o Uskrsu ove godine pokrenuti novi izgled naše stranice. Ovo je bio još jedan prilog tvrdnji kako se mladi svojim znanjem mogu uključiti u rad u zajednici, ovoga puta u Crkvi gdje mogu naći svoje mjesto.


Vjera se brani i čuva cijenom samoga života. Oni koji su dali život za vjeru su mučenici a oni koji su dali život za narodnost su heroji. – dr. Kopilović

Izlazak iz krize na mnogim područjima života i rada našega naroda, osobito na području međuljudskih odnosa, moguć jedino po povratku istinskom kršćanskom životu – mr. Anišić.

”Veoma bi griešio, tko bi mislio, da kršćaninu nije slobodno svoju narodnost njegovati. Kao što se prva ljubav na najbližnje rodjake izlieva, isto tako trieba, da se u svakom čovjeku razvija, usavršuje, učvršćuje i razprostranjuje čuvstvo narodnosti (I. Antunović, Bog s čoviekom, str. 525).

Svatko se, dakako, smije izjasniti kako hoće, ali istina o porijeklu može biti samo jedna, a na temelju cjelokupnog dosadašnjeg istraživanja očito je hrvatsko podrijetlo Bunjevaca i Šokaca. – mr. Anišić

Zapostavljanjem ikavice u svom svakidašnjem govoru, osobito u obiteljima, dali smo prostora onima koji bunjevački jezik smatraju zasebnim jezikom. – mr. Anišić

Goli interes ne može biti kriterijem javnog i privatnog vrednovanja. Napredak i jedinstvo jednog naroda ili zajednice ne mogu se graditi na varkama, podmetanju, bratskoj mržnji. Velike aspiracije mogu se graditi samo na trajnim vrijednostima. – Dujo Runje

Ponekad su mladi vođeni lošim primjerom svojih roditelja. Mladi moraju biti informirani i odgovorni prema sebi i zajednici – Tanja Stantić

REPORTAŽA

Župa Sv. Marka Evaneđeliste u Starom Žedniku

Vjernici laici – najveća pomoć župniku

Od kako je naš Katolički mjesečnik Zvonik prije skoro četrnaest godina započeo s radom, vijesti iz starožedničke župe Sv. Marka bile su u većem ili manjem obujmu njegov sastavni dio. Upravo ta činjenica svjedoči o aktivnostima ove župne zajednice odnosno o vjerničkom i laičkom životu ove župe, koji se od dolaska novoga župnika preč. Željka Šipeka prije nepunih sedam godina uvelike proširio, te daje dobar primjer kako se u zajedničkoj suradnji vjernika i župnika s dobrim prijedlozima i entuzijazmom samih župljana može napredovati.

Upravo iz toga razloga odabrali smo za ovaj broj predstaviti Vam župu Sv. Marka s nakanom da njezin primjer potakne i druge župne zajednice u našoj Biskupiji na aktivnije izvještavanje za naš list kako bismo bili informirani o svemu onomu što se događa u njihovim župama. Želja nam je povremenim reportažama, koje ćemo ubuduće objavljivati u Zvoniku, pružiti što realniju sliku o župama u Subotičkoj biskupiji o kojima se do sada malo ili nedovoljno pisalo i čitalo, a osim toga proširiti mrežu dopisnika iz pojedinih župa te približiti naše vizije i zamisli za budućnost svim vjernim čitateljima koji su nam i do sada iskazivali svoje povjerenje. /Ž./

Povijest župe

Budući da je Žednik 1910. godine brojao 7639 vjernika zajedno s Đurđinom, Zobnaticom i Verušićem, bilo je neophodno sagraditi crkvu za potrebe vjernika. Još su 1900. godine na sjednici Poglavarstva grada Subotice bili svjesni ove činjenice te su donijeli odluku da se imaju sagraditi crkve ovim redom: u Tavankutu, Žedniku i Đurđinu. Gradsko vijeće već 24. veljače 1906. godine povjerava gradnju crkve Sigismundu Moravcu. Od graditelja je crkva preuzeta 27. listopada 1909., a posvećena je 3. travnja 1911. godine na blagdan Cvjetnice. Dužina Crkve je 48,1 m, širina 11,63 m a prvotna visina tornja je bila 47,11 (prvotna – jer je 1925. u kolovozu jak vjetar srušio toranj te je visina tornja sada 30 m). Prvim župnikom 24. kolovoza 1913. godine imenovan je Benjamin Hegedus.

Orgulje za žedničku crkvu nabavljene su još 1925. godine iz Salzburga, marke ”Cecilia”. Nažalost, orgulje su sada neispravne. Žedničani se nadaju da će se iznaći dovoljno sredstava da bi orgulje prosvirale za 100. obljetnicu crkve. Crkvu je oslikao Martin Džavić 1936. godine. Slike su otkupljivali sami vjernici o čemu svjedoči i spomen ploča u samoj crkvi. Crkva je sagrađena u gotskom stilu ali u njoj ima i tragova romaničkog stila jer su lukovi na prozorima kružni. U tornju su postavljena četiri zvona od kojih je najveće 530 kg, a najmanje 30 kg. Matice se vode od 1913. godine.

Život župe

Broj župljana ove župe se za nepunih sto godina dvostruko smanjio jer mnogi mladi odlaze sa sela u gradove, a s druge strane od 70–ih godina sve do danas bilježi se veći broj umrlih nego rođenih. Trenutačno župa Sv. Marka ima približno 2000 vjernika zajedno s Novim Žednikom. U župi ima lijep broj duhovnih zvanja. Kako to ističe župnik Željko Šipek, za sada imaju tri sjemeništarca, jednoga bogoslova i jednoga polaznika za časnoga brata kod franjevaca. Na župi ima mnogih aktivnosti od župnog do školskog vjeronauka, susreta za mlade, ministrante, mjesečnih tribina za obitelji, Meditacija četvrtkom, raznih pobožnosti kao i zajednica Terezijanske Misije koja moli za svetost svećenika. Na župi je aktivan i župni zbor hrvatskoga i mađarskoga govornoga područja i to zahvaljujući zalaganju mladoga kantora Nikole Ostrogonca. Župa izdaje i svoj mjesečni Pastoralni listić ”Svjetiljka” u kojemu informira župljane o događanjima u samoj župi. U božićno vrijeme, župnik ima običaj odlaziti u blagoslov žedničkih obitelji, u čemu mu pomažu ministranti, budući da u jednom danu zna obići i preko trideset domova. Po župnikovim riječima, suradnja s vjernicima laicima je veoma plodna te često u šali zna isticati kako je ”najbolje biti žednički župnik”.

Zajednica ”Hosana”

Na teritoriju žedničke župe nalazi se i zajednica ”Hosana” za pomoć ovisnicima koja ima svrhu pomoći svima, osobito mladima, koji su iz bilo kojega razloga upali u ovisnost, ali i onih koji su izgubili smisao života. Središte zajednice nalazi se u Starome Žedniku. U spomenutoj zajednici ima Hrvata, Srba, Mađara, kao i drugih nacija, što znači da ima i raznih vjeroispovijesti (katolika, pravoslavaca, muslimana...), pa čak i nevjernika. Bit je spas čovjeka, a ne njegovo životno opredjeljenje! Osnivač ove zajednice je svećenik Subotičke biskupije, vlč. dr. Marinko Stantić. Kuća je blagoslovljena 7. srpnja 2007. godine, a Matična kuća ove zajednice je kuća Milosrdni otac u Međugorju.

Joško Rašić, član zajednice ”Hosana”, u razgovoru za naš list istaknuo je kako je vrlo zadovoljan načinom na koji su župljani i mještani prihvatili njihov dolazak u Žednik. Iako zajednica ima svojega duhovnika, oni se osjećaju župljanima ove zajednice i, koliko je do njih, rado pridonose njezinom životu i djelovanju. Kako ističe Joško, najviše su upućeni na darežljivost lokalnih župljana, jer zajednica živi isključivo od Božje providnosti.

Uredništvo ”Zvonika” u Starom Žedniku

Na blagdan Krštenja Isusova, u nedjelju 13. siječnja, gosti župe Sv. Marka u Starom Žedniku bili su glavni i odgovorni urednik Zvonika mr. Mirko Štefković, zamjenica urednika Željka Zelić te fotograf Vedran Jegić. Misno slavlje predslavio je mr. Štefković zajedno s domaćim župnikom preč. Željkom Šipekom. U prigodnoj propovijedi, mr. Štefković zahvalio je svim dosadašnjim suradnicima Zvonika iz ove župe, koji su se svojim redovitim prilozima trudili na što bolji način prikazati život svoje župne zajednice. U tom smislu, potaknuo ih je da i nadalje budu njegovi aktivni suradnici, naglasivši da je nakana Zvonika pronositi Riječ Božju do svakoga čovjeka, osobito onu: ”Ti si kćer moja, sin moj Ljubljeni”, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnoga slavlja, suradnica Zvonika, a ujedno i dopisnica iz Staroga Žednika od samoga njegova osnutka, Kata Ostrogonac, u znak zahvalnosti i plodne dosadašnje suradnje, darovala je glavnom uredniku našega lista dar, uvezani svezak, tj. uvezane Zvonike za 2003. i 2004. godinu, u kojima su objavljene vijesti i prilozi značajni za sam život žedničke župne zajednice ali i za sam Zvonik. Osim toga, izvučene su i tri nagrade za djecu koja su do zaključenja ovoga broja poslala odgovor na nagradno pitanje postavljeno u prošlom broju Zvonika. Dobitnike nagrade možete pročitati na našoj Dječjoj stranici. Uredništvo Zvonika odlučilo je prigodom svojega posjeta žedničkoj župi darovati godišnju pretplatu jednoj obitelji iz Žednika, a ta je posebna nagrada odnosno dar pripao obitelji Vinka Dožaia koji sa suprugom Valerijom očekuje četvrto dijete.

Nakon misnoga slavlja, članovi Uredništva Zvonika bili su zajedno sa župnikom Željkom gosti na ručku u obitelji Marka i Ane Vukov iz Staroga Žednika koji su i sami svjedočili o ljepoti suradnje sa župnikom. /Ž./

Župnik preč. Željko Šipek

Rođen je 13. svibnja 1972. u Bođanima. Nakon osnovne škole pohađa klasičnu vjersku gimnaziju Paulinum, a nakon odsluženja redovitoga vojnoga roka nastavlja svoj studij na Jordanovcu kod Isusovaca u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1999. u Subotici. Za kapelana u župi Sv. Antuna u Bečeju biva imenovan 1. kolovoza 1999. godine, a od 7. siječnja 2001. župnim vikarom župe Sv. Jurja u Molu. Tamo biva sve do rujna. Istoga mjeseca, tj. 2. rujna 2001. preuzima župu Sv. Marka u Starom Žedniku kao župni vikar, a nešto kasnije je imenovan i župnikom.

Kantor

Nikola Ostrogonac (1978.) završio je Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu, zaposlen je i radi u struci. Od jeseni 2001. vrši kantorsku službu u župi. Od tada vodi župni zbor i to u više sekcija: hrvatska, mađarska i dječja. Dva–tri puta godišnje zbor nastupa u drugim župama. Posljednji nastup je bio u Vukovaru. Svoju službu u župi doživljava kao obvezu, ali budući da voli glazbu, kojom se ozbiljnije bavi već od svoje desete godine, na ovaj je način pronašao svoje mjesto u župnoj zajednici.