UPOZNAJMO BIBLIJU – Piše: dr. Tadej Vojnović

Egipatska zla

Bog je započeo sud nad Egiptom, budući da se faraon oglušio o poziv Božji koji mu je u njegovo ime uputio Mojsije. Božji sud ima svoju ”pedagogiju” jer Bogu nije cilj uništiti već popraviti. Ova se Božja pedagogija zasniva na postepenosti njegovih zahvata s time da se nakon svakog zahvata Božjeg očekuje promjena faraonova srca.

Mnogi govore o ”egipatskim zlima” ili o ”deset egipatskih zala”. Mislim da je bolje govoriti o ”Božjim opomenama” faraonu budući da od Boga ne može proisteći zlo. ( U biblijskom se tekstu o njima govori kao o ”znamenjima”, hebr. otot). Mi ljudi možemo pojedine Božje zahvate doživljavati kao ”kazne” (u religijskoj svijesti to se tako razmišlja), ali što god Bog čini, On to čini za čovjekovo dobro jer ga želi zaustaviti u njegovom grijehu. Čovjek to prepoznaje, ali je na odluci njegove slobodne volje, hoće li to prihvatiti ili ne. U tekstu koji čitamo uvijek ćemo zapaziti ovo faraonovo ”prepoznavanje” ali i njegovo odbacivanje Boga i tvrdoću srca kojom se nastavlja opirati.

Pitamo se, zašto? Zašto se čovjek opire Bogu i zašto mu ne vjeruje? Faraon ne želi pustiti Izraelce jer će tako ostati bez dragocjene radne snage koje se ne želi odreći. Često nam se čini da se sami bolje možemo brinuti za svoje dobro i da ga bolje vidimo nego li to čini Bog. No, pratimo dramu odnosa faraona i Boga Izraelova.

Krv

Nakon što je faraonovo srce okorjelo i odbija da pusti narod, Bog daje Mojsiju novi zadatak. On mora u Božje ime stati pred faraona. Bit će to u trenutku kad faraon silazi na rijeku Nil. Moramo znati da je za Egipćane rijeka Nil bila božanstvo. Štovali su je kao boga koji hrani čitav Egipat. Stoga je faraon svakog jutra silazio na Rijeku da prinese jutarnju žrtvu božanstvu Nila.

I evo susreta: Mojsije u ruci drži štap koji se bio pretvorio u zmiju, Božji štap, i smjelo govori faraonu: Jahve, Bog Hebreja poslao me k tebi s porukom da pustiš moj narod da mi iskaže štovanje u pustinji. Bog preko Mojsija upozorava faraona da je neposlušan njegovoj opomeni. To nije neki nepoznati Bog, to je Bog koji ima svoje ime, Bog jednoga naroda, Bog Hebreja o kojem je faraon već čuo!

I bez da čeka faraonov odgovor, Mojsije u Božje ime (hebr. koh amar Jahve, proročki izraz Božjeg autoriteta: Ovako govori Jahve) daje faraonu znak po kojem on treba spoznati suverenitet Jahvin. Gledaj, govori Mojsije faraonu, štapom koji imam u ruci mlatnut ću po vodi u Rijeci i pretvorit će se u krv (Izl 7,17).

Događaj u susretu – predaja

Što se dogodilo? Ovaj događaj nam opisuju tri izvora, tri predaje i svaka je od njih nastojala ”proširiti” događaj. Prva i najstarija predaja je jahvistička (J). Na nju zaključujemo i po nazivanju Boga (Jahve) i po činjenici da je Mojsije sam, bez Arona. Sam Mojsije drži u svojoj ruci Božji štap. Osim toga ovo je znamenje naviješteno u puno manjem opsegu kako nam to svjedoči Izl 4,9) gdje stoji da će se samo ona voda koju Mojsije zahvati iz Rijeke i prolije po suhom, pretvoriti u krv. Tako jahvistička predaja koja nastaje u 10. stoljeću prije Krista! Mlađa predaja je elohistička (skraćenica E i nastaje u 8. stoljeću pr. Kr.) prepoznajemo je i zove se po izrazu kojim naziva Boga (Elohim). Ova predaja već proširuje sam događaj na Rijeci i to na čitavu rijeku Nil pa kaže: Sva se voda u Rijeci prometnu u krv. Ovdje se uz Mojsija spominje i Aron i on drži štap u svojoj ruci. Nakon što su se ove dvije predaje spojile dolazi i treća redakcija a to je svećenička (P) koja će još više proširiti događaj na rijeci Nilu i to čak do proturječnosti.

Svećenička redakcija koju dugujemo izraelskim svećenicima kojima je stalo da narod upozna veličinu Boga ali i njegovu moć i transcendentalnost prikazuje događaj na rijeci Nilu u nevjerojatnom razmjeru. Pisac kaže da se čudesni znak pretvaranja vode u krv dogodio povrh egipatskih voda: njihovih rijeka, njihovih prokopa, njihovih jezeraca, svih njihovih vodenih stjecišta ... čak i u drvenim i kamenim posudama (usp. Izl 7,19). Ova posljednja opaska čak i u drvenim i kamenim posudama u izvorniku stoji bažecim uba'abanim što je doslovno u drveću i kamenju. Međutim, gotovo svi prijevodi Biblije (osim engleskog NJB) to prevode ”u posudama od drveta i kamena”.

Posljedice su strašne: ribe u Rijeci pocrkaše, Rijeka se usmrdje tako da Egipćani nisu mogli piti vodu iz Rijeke... Život je, dakle, postao nemoguć. Faraon je opet pred dilemom: popustiti izraelskom Bogu Jahvi i izgubiti toliku radnu snagu ili se na neki način oduprijeti. Pri ruci mu uvijek stoje dvorski vračevi.

Što reći o cjelokupnom opisu događaja na Rijeci? Pisac je, želeći naglasiti Božju moć, jednostavno sabrao sve predaje i tako ih ostavio čitatelju ne želeći se upuštati u stvarni povijesni događaj. U logičkom razmišljanju o tekstu to zaista pričinjava poteškoću. Naime, u svim ovim egipatskim znakovima koje Mojsije (ili Mojsije i Aron) čine pred faraonom vidimo jednu određenu ”shemu”. Ona se sastoji od ovih elemenata: a) Mojsije čini znak, b) faraon je na početku suočen s Božjim djelom, c) pokušava se tome suprotstaviti pozivajući svoje vračeve, d) kad oni uspiju napraviti isti znak faraon ostaje okorjela srca.

U ovom slučaju pisac se ne osvrće na činjenicu što je sva voda u Egiptu pretvorena u krv. Naime, kad faraon poziva svoje vračeve pisac jednostavno kaže: Ali egipatski vračari svojim vračanjem učiniše isto. Što isto? Pretvorili su vodu u krv? Koju vodu, kad je već sva voda pretvorenana u krv? No u svetoj povijesti uvijek moramo gledati nakanu svetoga pisca. On želi reći da se faraon opet oglušio na Božji znak koji mu je dan preko Mojsija. Nije poslušao Jahvu i nije pustio narod da u pustinji žrtvuje svojemu Bogu. No, to je tek početak Božjega suda nad Egiptom. Slijede i druge Božje opomene i drugi znakovi.

Neki pokušavaju sve skupa protumačiti ”naravno”, prirodnim pojavama, kako to često susrećemo i na našoj televiziji (National geographic). Zna se da rijeka Nil nekada postane crvena, pa narod govori o ”crvenom Nilu”, međutim ovdje je pred faraonom prisutno nešto više. Faraon isto znade o ”crvenom Nilu” ali se po njegovoj reakciji vidi da to nije to.

(U sljedećem broju: Egipatska zla 2)