DUHOVNOST – Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

Duhovne vježbe

Uvod

U mjesecu studenom 2005., naš katolički list Zvonik objavio je da se u karmelićanskom samostanu u Somboru otvara ”Duhovni centar Oca Gerarda”, čija je svrha organizirati i nuditi: duhovne vježbe, duhovne obnove, seminare, predavanja, školu molitve i druge sadržaje praktične duhovnosti za različite staleže (svećenike, redovnike, redovnice, bračne parove) i uzraste (djeca, mladi i stariji), kao i za različite profesije i duhovne pokrete u Crkvi.

Osim gore navedenog, predviđaju se također duhovne vježbe za prosvjetne radnike, za intelektualce, za medicinsko osoblje, za ekonomiste i trgovce, i za članove župno–pastoralnih vijeća, o čemu će zainteresirani biti obaviješteni na vrijeme. Zvonik otvara novu rubriku pod naslovima: Duhovne vježbe; duhovnost; duhovne obnove, škola molitve itd.

Što su to ”duhovne vježbe”?

Kad čujemo riječ ”vježbe”, možda ćemo pomisliti da se radi o nekim ”vojnim” vježbama, a kada dodamo toj riječi pridjev ”duhovne”, da se radi o nekim duhovnim manevrima. Dakako, nije riječ o tome. Pod ”duhovnim vježbama” općenito podrazumijevamo duhovnu praksu koja teži kršćanskoj svetosti, kojoj posvećujemo nekoliko dana, ili tjedana. Te se vježbe temelje na dubokoj prirodnoj potrebi duše koja želi slušati vlastitu savjest i staviti se u dodir nadnaravnog Božjeg djelovanja u svijetu, kontrolirati svoje vlastito ponašanje, obnavljati ga i nadilaziti svoje prirodne mane. (1)

U Katoličkoj Crkvi, primjer Isusa Krista u pustinji, te apostola u dvorani posljednje večere (Dj 1,13), bio je jedan od motiva kojim su se, još u davnoj prošlosti, nadahnjivale pojedine osobe ili skupine povlačeći se u pustinju, ili samotnička mjesta, osobito tijekom korizme, živeći u molitvi i pokori suobličujući se Kristu i Apostolima.

U srednjem su se vijeku počeli graditi mnogi samostani s posebnim ćelijama, ili pustinjačkim nastambama, kako bi mogli ugostiti one koji su se željeli povlačiti u samoću i obavljati duhovne vježbe. Dekadencijom monastičkog života gubi se polagano takav smisao života. U 13. i 14. stoljeću, pojavom takozvanih ”prosjačkih Redova”, poput franjevaca, dominikanaca, a osobito osnivanjem Karmela i njihovih novih ”pustinja”, ponovno se oživljava povlačenje pojedinaca ili skupina na duhovne vježbe. Pod utjecajem takozvane ”devotio moderna”, ova se praksa počinje sistematizirati tiskanjem različitih priručnika, među kojima se, u to vrijeme, osobito ističu ”Duhovne vježbe” benediktinskog monaha Garcie de Cisneros, iz Montserata u Španjolskoj, te glasovitih ”Duhovnih vježbi” svetog Ignacija Lojolskog. (2)

Duhovne vježbe kroz povijest Crkve

U početku su se duhovne vježbe obavljale pojedinačno. Pojavom prosjačkih Redova i osnivanjem Karmela, te pojavom Isusovačkih Colegija, sve se više u duhovne vježbe uključuju skupine, kao i pojedinci. Godine 1538. isusovci osnivaju kuće za duhovne vježbe u Sieni, a 1553. u Alcali u Španjolskoj. Slijede kuće za duhovne vježbe u Kölnu 1561., u Louvenu 1569., u Val de Rosal u Portugalu 1570. Sveti Karlo Boromejski 1569. podiže glasovitu kuću ”Asceterium” za duhovne vježbe u Milanu. U 16. stoljeću otvaraju se kuće za duhovne vježbe po čitavoj Europi, Americi, Indiji i Japanu. Duhovne vježbe obavljaju vrlo ugledni ljudi iz politike, gospodarstva, znanosti i kulture. U 16. stoljeću pojavljuju se veliki apostoli promicatelji duhovnosti klera, poput svetog Franje Saleškog, kardinala Petra de Berulle, J. J. Oliera, svetog Vinka Paulskog koji je sam održao duhovne vježbe za 20.000 svećenika. Ovi apostoli promicanja duhovnog života ne zadržavaju se samo na oblikovanju duhovnosti klera. Oni drže duhovne vježbe za kršćanske laike, otvarajući kuće za duhovne vježbe 1659. u Vannesu u Francuskoj. Glasoviti promicatelj duhovnih vježbi za laike bio je O. Huby, te Catarina de Francheville koja je osnovala kuću duhovnih vježbi za žene s 330 sobica.

U 17. stoljeću, duhovne vježbe postaju sveopće, zahvaljujući potpori papa, osobito Klementa XI., Klementa XII. te pape Benedikta XIV. Ukinućem isusovačkog Reda, duhovne vježbe doživljavaju svoju veliku krizu. Sačuvale su se samo pojedine kuće duhovnih vježbi, kao npr. u Buenos Airesu, gdje je Maria Antonia de la Paz (+ 1799), zvana ”blaženica duhovnih vježbi”, uspjela organizirati duhovne vježbe za 250.000 osoba; u Italiji, zahvaljujući djelu svetog Alfonza M. de Liguorija i njegovim Redemptoristima; u Regensburgu zalaganjem biskupa Saliera, te u Francuskoj zalaganjem raznih pobožnih žena.

U 18. stoljeću, veliki obnovitelj teorije i prakse duhovnih vježbi je O. Roothaan (+ 1853). Njegovim zalaganjem počinje procvat kuća za duhovne vježbe u suradnji s O. Watringanom (+1926). Danas duhovne vježbe imaju svoje veliko značenje i vrijednost. One su postale obvezujuće za svećenike, redovnike i redovnice. Laicima duhovne vježbe postaju sve privlačnije i oni ih dragovoljno obavljaju. Veliki upliv duhovnih vježbi vrši se preko: pučkih misija, duhovne literature temeljene na principima duhovnih vježbi, hodočašća, raznih duhovnih skupova itd. (3)

Karakteristike duhovnih vježbi danas

Duhovne vježbe nisu nastale nekim aktom učiteljstva Crkve. Duh Sveti je pokretač takvih želja u samom Božjem narodu, kao duhovna praksa koja se stupnjevito razvijala u vjerničkom životu. Duhovne vježbe nisu nauka koju treba nekome saopćiti. One su iskustvo kršćanskog života, snažno iskustvo Boga u ozračju osluškivanja Božje riječi, obraćenja, sve većeg prianjanja i potpunog darivanja Kristu u Crkvi, zalaganjem za Krista i njegovu Crkvu konkretnim djelima. Dakle, bitni elementi duhovnih vježbi su: slušanje Božje riječi, iskustvo Boga, obraćenje i potpuno darivanje Kristu i Crkvi.

(nastavlja se)

Pod ”duhovnim vježbama” općenito podrazumijevamo duhovnu praksu koja teži kršćanskoj svetosti, kojoj posvećujemo nekoliko dana, ili tjedana.

One su postale obvezujuće za svećenike, redovnike i redovnice. Laicima duhovne vježbe postaju sve privlačnije i oni ih dragovoljno obavljaju.

1. Usp. Dizionario Enciclopedico di Spiritualita 1., Edizioni Studium Roma, 1975., str. 699.

2. Isto.

3. Isto str. 703.