INTERVJU – Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s Danijelom Perčićem iz Žednika

Svjedočenje – najbolji put navještaja vjere



Danijel Perčić (1975.) živi sa suprugom Natašom i njihovo dvoje djece, sinom Marijom (8) i kćerkom Vanjom (5), u Žedniku. Oboje su zaposleni i rade u struci. On je po zanimanju električar, a supruga viša medicinska sestra. Pored posla, Nataša je ove akademske godine upisala Teološko–katehetski institut (TKI) u Subotici.



* Spoznali smo da postoji nešto izvan ovih okvira, izvan ovozemaljskoga života. Ovo ne može biti kraj!

ZVONIK: Kad usporedite sebe prije i poslije obraćenja, što je ono najvažnije što se u Vama promijenilo u odnosu na prije?

DANIJEL: Mislim da je to drukčije otkriće cilja i životnih vrijednosti. Nije sve toliko usmjereno na ovozemaljsko. Spoznali smo da postoji nešto izvan ovih okvira, izvan ovozemaljskoga života. Ovo ne može biti kraj! To je taj novi pogled, kada čovjek shvati da nije sve u ovom materijalnom svijetu, u materijalnom stvarima. To je po meni najbitnija razlika – u viđenju života prije i sada.

ZVONIK: Jesu li možda i Vaše kolege na poslu primijetile neke promjene na Vama? Jeste li već imali kakve odjeke od drugih na promjenu Vašega životnoga pravca?

DANIJEL: Nisam primijetio da se dogodilo nešto posebno u njihovom odnosu prema meni. Ne vidim da sam drukčije tretiran u odnosu na prije. Mislim da je taj odnos ostao kao i prije ili ga ja doživljavam nekako istim.

ZVONIK: Bogu se možemo približiti kroz patnju i nevolju, ali sigurno je da postoje i drugi putovi. Kako biste željeli usmjeriti svoju djecu da im svojim primjerom ukažete na to kako je važno biti s Bogom?

DANIJEL: Svakako nastojimo, osobito nakon osobne spoznaje, i supruga i ja svoju djecu odgojiti u vjerskom duhu. Smatram da se to ne može tek naučiti. To je potrebno doživjeti. Moguće je pak biti tradicionalno religiozan, jer je čovjek tako naučio, ali da u tome nema iskrene osobne vjere. Primjerice, kada nekoga pitaju zašto vjeruje, njegov jedini odogovor zna biti ”Zato što su tako radili baka i djed”. Djeca od nas, od roditelja trebaju učiti, ali ne na način da smo ih k tomu uspjeli dovesti i da to u srcu vole zato što smo im mi tako rekli, nego zato što sami osjete da je to ispravno. Kad bih to postigao, to bi mi bio najveći životni uspjeh. Nastojimo im sve to dočarati što bolje. Ni mi još ne znamo točno što i kako. Obraćenici smo od 2006. godine. To su tek skoro dvije godine. Još uvijek smo relativno neiskusni u svemu tome. Učimo, istražujemo, čitamo, tako da i mi još tražimo sebe u svemu tome.

* Župnik je razumio naš problem

ZVONIK: Tko vam je bio najvećom potporom na vašem putu obraćenja?

DANIJEL: Jako smo zahvalni župniku. Prije svega dragom Bogu, ali župniku isto tako. On je razumio naš problem, odnosno kada smo se obratili. Pomogao je puno, i to ne na usiljen način govoreći nam što moramo, nego je jednostavno pustio da bude kako je Bogu drago. Ako osjećate tu potrebu, vi ćete sami osjetiti kako i što vam je činiti i to će se dogoditi. Imamo tu u Žedniku krug prijatelja koji su to primijetili i pomogli nam. Družili smo se intenzivno, a i sada se družimo. Postoji određeni krug ljudi koji su to shvatili i vrlo lijepo prihvatili, tako da smo imali dobru potporu.

ZVONIK: Rekli ste da istražujete i tražite sebe u vjeri. Što je ono što, osim molitve i svete mise, smatrate potrebnim za hranu svojoj vjeri?

DANIJEL: Kod nas na župu dolazi mons. Andrija Kopilović. Njegova predavanja smatram vrlo poučnim i potrebnim. Ukoliko stvarno želimo živjeti po vjeri i Evanđelju, smatram da je potrebno shvatiti što to sve za mene znači. Upravo ta predavanja i edukacija predstavljaju jedan put, koji je potreban, da ne bismo sve prihvatili zdravo za gotovo nego kroz osobno traženje. Naravno, treba poštovati sve, ali svakako i sam tražiti.

ZVONIK: Dakle, biti vjernik danas, možda više nego prije, iziskuje osobno uvjerenje. To nije tek puko prihvaćanje jedne od opcija, nego se ona nameće kao jedina. Da li je u tom slučaju pojedincu potrebna pomoć usmjerenja?

DANIJEL: Naravno, uz pomoć svećenika i predavanja, koja mi jako puno znače, puno je lakše usmjeriti se putem vjere. Volim slušati, čak i prodiskutirati o svojim uvjerenjima s drugima, razmjenjivati mišljenja. Maločas sam napomenuo da sam još vrlo mlad u svemu ovome, još vrlo malo znam, tako da mi svaki razgovor vrlo prija i dobro mi dođe.

ZVONIK: Što biste preporučili ljudima koji su pred nekom prekretnicom i ne nalaze odvažnosti dublje pristupiti otajstvu vjere?

DANIJEL: Ako čovjek želi biti iskren vjernik prema sebi i prema Bogu, onda mora dublje pristupiti tom otajstvu vjere. Ako sve ostane samo na površini, onda to i nije ono što može ukazati na ispravni put onda kada je to najpotrebnije. Tako možemo kvantitativno imati veliki broj vjernika, ali ustvari kvalitativno nećemo imati ništa.

ZVONIK: Vjera je Božji dar, nekima je dana više, a nekima možda manje, zato smo pozvani svoju vjeru živjeti i za druge. Kako vi to doživljavate?

DANIJEL: Sigurno da vjeru trebamo živjeti i za druge. Sam često puta osjećam, a i na svetim misama se kaže, da treba moliti za nevjernike da spoznaju što je ono što nudi vjera i Isus Krist. Ako drugi ne razumije ono što si ti spoznao, zašto se ne moliti za njega pa će mu onda možda u nekom životnom trenutku to i doći. To je volja Božja.

ZVONIK: Na nama je, vjerujem, dijeliti svoja iskustva s drugima i tako svjedočiti, pa neka dragi Bog učini s drugima ono što je njegova volja.

DANIJEL: Točno tako! Svjedočanstva su najbolji način da nekog uputimo onamo kamo smo i sami s uvjerenjem krenuli.

Na naše obraćenje, mislim tu na suprugu i mene, utjecao je jedan nesretni slučaj koji nas je na neki način naveo obratiti se Bogu i molitvi. Naime, kćerka je bila povrijeđena. Čak je bila i u komi čitavih sedam dana. Imala je teške povrede glave s izljevom krvi na mozak. Bilo je dosta komplicirano. Prognoze liječnika nisu bile nimalo sjajne, jer kod takvih povreda one su vrlo neizvjesne. To nas je potaknulo vratiti se k Bogu i pristupiti molitvi. Ustrajnom molitvom, hvala dragom Bogu, naša kćerka nema nikakvih posljedica od te nesreće. Zahvalni smo Bogu što je bio uz nas i kroz svu tu nesreću, te je baš iz toga iznjedrilo nešto smisleno. Jednostavno nam je pokazao da u životu ima i nešto više od onoga što je sad tu, na dohvat ruke.

Mislim da uloga zajednice u obraćenju pojednica može biti velika, a može biti i velika prepreka. To ovisi o tomu koja je i kakva zajednica. Teško da će se čovjek sam od sebe obratiti Bogu. Ustvari, najčešće se čovjek obraća Bogu kad je u nekoj nevolji. Pitanje je hoće li on poslije te nevolje ostati s Bogom ili će reći: ”Pa dobro, hvala ti, vidjet ćemo se kod sljedeće nevolje, onda ću te već ponovno potražiti”. Mi smo, hvala Bogu, spoznali što je za nas značila naša nevolja i zašto sad baciti ono što smo dobili? Prihvatili smo to, ali i pomoć zajednice je značajna. Čovjek može kroz nevolju i sam, ali mora postojati netko tko će ga, na lijep način a nikako ne nasilno, uputiti na ono što mu može biti od pomoći, uputiti ga što pročitati, pozvati ga da dođe poslušati predavanje, kako bi i ovaj mogao naći sebe u tomu.