UPOZNAJMO GOVOR LITURGIJSKIH ZNAKOVA – Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović

Teologija kršćanskoga crkvenog prostora

Da sakralna građevina ne pripada najintimnijoj biti kršćanstva može se zaključiti iz činjenice da se kršćani u prva dva stoljeća nisu služili nekim zasebnim kultnim prostorima. I povijest Crkve u kasnijim epohama također potvrđuje da u nekim krajevima više desetljeća i stoljeća nije bilo crkvenih građevina, a ipak se crkvene zajednice nisu ugasile. S druge pak strane, velika je prednost ako se bogoslužni sastanci održavaju u prostoru koji svojim rasporedom i sadržajima potpomaže proglas Riječi Božje i slavlje liturgije utječući pozitivno na stvaranje ”koinonije”, tj. zajedništva ljudi s Bogom i međusobno.

Krist – Hram

Ovdje ćemo se najprije baviti teologijom kršćanskih crkvenih zdanja. Novozavjetni spisi dosta često govore o bogoslužnom skupu, o mjestu zajedničkog okupljanja, ali ga nikada ne označavaju kao kuću Božju, svetište ili pak kao hram. Naprotiv, pravi hram Novoga saveza jest Krist. Prema Iv 2,13–22, Isus sam sebe označava hramom. To znači da će odsada proslavljeni Gospodin biti mjesto spasonosnog susreta s Bogom a ne jeruzalemski kameni hram. Sada više nema određenog mjesta na svijetu koje bi bilo jedino pravo mjesto štovanja Boga. Bog se sada štuje ondje gdje je Krist, tj. na čitavome svijetu. U tom smislu treba tumačiti i Iv 7,37 sl. Prema Otk 21,22, hram svetoga grada jest ”Janje” zajedno s Ocem; drugoga hrama nema. Isusovom smrću raskinuta je zavjesa u jeruzalemskom hramu, u čemu su mnogi Oci vidjeli znak završetka starozavjetnoga hramskog kulta i početak novog poretka spasenja. Krist je svojom smrću porušio zid koji je razdvajao Židove i pogane i podigao sveopći hram koji se otvara svim narodima pružajući im spasenje i pribježište. S Isusom i u Isusu počinje novi kult hrama i novo doba štovanja Boga, u kojem se Bogu iskazuje poklon ”u duhu i istini”.

Zajednica vjernika – hram

Budući da vjernici sačinjavaju otajstveno tijelo Kristovo te u njima prebiva slava Božja, razumljivo je da se i vjernici i njihova zajednica nazivaju hram Boga živoga. Kao što su po slici otajstvenog tijela kršćani nazvani udovima, tako se po slici hrama zovu živo kamenje. U hramu kršćanske zajednice Krist je nezamjenjivi temelj ili kamen temeljac Božje građevine i istodobno kamen zaglavni po kojemu se cjelokupna građevina povezuje u jedno. Na temelju Iz 28,16, Krist samog sebe naziva ugaonim kamenom.

Građevina – hram

Nasuprot tome, dom za zajedničke sastanke igra drugotnu ulogu i u službi je samih tih sastanaka. Od samih početaka očito je da građevina ne posvećuje bogoslužnu zajednicu, nego naprotiv, prostor u kome se okuplja, zajednica oplemenjuje sobom i svojim bogoslužjem; od njih dobiva prostor svoje dostojanstvo. To vrijedi i u kasnija vremena u kojima se dižu umjetničke crkvene građevine i kada nastaje raskošan obred posvete crkve, te na prijelazu u drugo tisućljeće kad se u crkvenim zgradama počinju pohranjivati posvećene hostije.

Građevina – crkva

Imajući sve ovo u vidu, podsjetimo se da je hram – crkva mjesto u kom se sastaju vjernici na bogoslužje. U prvim stoljećima to je bivalo po kućama pa je tako nastao i izraz ”kućna crkva”. Kad je dana sloboda kršćanima da i oni grade svoje hramove, Crkva je preuzela postojeće velike dvorane – bazilike (u kojima su se ljudi okupljali u velikom broju) i pretvarala ih u novozavjetni bogoslužni prostor. Prvi od elemenata, bitnih u tom prostoru bio je samo oltar i mjesto odakle je predsjedatelj – biskup, svećenik predvodio obred. Tek kasnije taj prostor postaje vlastit Crkvi kao posvećeni prostor samo za bogoslužje.

U sljedećem broju ćemo govoriti o onome bez čega danas ne može postojati bogoslužni prostor, tj. crkva – hram. Razlikujemo dakle Crkvu kao zajednicu vjernika, koja je Mistično Tijelo Kristovo, i bogoslužni prostor koji je mjesto susreta Boga s čovjekom i čovjeka s čovjekom – vjernik na bogoslužju.

LITURGIJSKI KALENDAR

20 . 01. 2008. – 2. nedjelja kroz godinu

Iz 49,3.5–6; Ps 40,2.7–8a.8b–9.10

1 Kor 1,1–3

Iv 1,29–34

I posvjedoči Ivan: ”Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.”

27. 01. 2008. – 3. nedjelja kroz godinu

Iz 8,23b–9,3; Ps 27,1.4.13–14

1 Kor 1,10–13.17

Mt 4,12–23

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen. Teški jaram njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski.

3. 02. 2008. – 4. nedjelja kroz godinu

Sef 2,3. 3,12–13; Ps 146,6–7.8–9a.9b–10

1 Kor 1,26–31

Mt 5,1–12a

”Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!”

10. 02. 2008. – bl. Alojzije Stepinac – 1. Korizmena nedjelja

Izl 17,3–7; Ps 95,1–2.6–9

Rim 5,1–2.5–8

Iv 4,5–42

Spasitelj svijeta objavljuje se Samarijancima

”Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”

17. 02. 2008. – 2. Korizmena nedjelja

Post 12,1–4a; Ps 33,4–5.18–19.20.22

2 Tim 1,8b–10

Mt 17,1–9

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.