PREDSTAVLJAMO MISIJSKE ZEMLJE – Piše: s. Blaženka Rudić

RUANDA

Ruanda (Rwanda) je mala zemlja u centralnom dijelu Afrike. Površinom je manja od Hrvatske, a ima preko osam milijuna stanovnika. Ruandu su otkrili njemački istraživači 1894. godine. A već 1900. godine dolaze misionari iz redova Bijelih otaca. Ruanda je bila pod belgijskom upravom, a 1962. godine je proglašena neovisnost. U toj državi žive dva plemena: većinsko pleme Hutu i manjinsko pleme Tutsi. Između ova dva plemena bilo je tijekom povijesti krvavih sukoba, a posljednji najteži bio je 1994. kada su Hutui izvršili genocid nad Tutsijima. U tromjesečnom pokolju pobijeno je oko milijun ljudi. Posljedice tog krvavog sukoba osjećaju se još i danas.

U Ruandi ima oko 55 % katolika, oko 25 % protestanata, oko 2 % muslimana, a ostali su pripadnici različitih sekti i starih vjerovanja. Ruanda je ”mlada” zemlja. Oko 60 % stanovništva ima ispod 25 godina. Obitelj u prosjeku ima 8 članova. Velika nevolja Ruande je siromaštvo, te bolesti malarija i sida. Zbog siromaštva djeca se ne mogu školovati. Mladići su neodlučni za ženidbu, jer nemaju materijalnu osnovu za uzdržavanje obitelji. Djevojke sve više imaju djecu iz nestabilnih veza i problem je njihovo zbrinjavanje i uzdržavanje.

U Runadi djeluju misionari iz različitih redovničkih zajednica iz čitavoga svijeta, ali ih je sve manje. Međutim, domaća Crkva je prilično jaka i preuzima stvar u svoje ruke. U Ruandi ima 9 biskupija, a samo jedna nema svoje vlastito sjemenište. U glavnom gradu Kigaliju ima 21 župa.

Država ne smeta Crkvi, ali je posebno niti ne podržava. Školovanje se plaća, a zbog velikog siromaštva mnogi to sebi ne mogu priuštiti. Stoga misionari ulažu velike napore da djeci i mladima omoguće najosnovniju naobrazbu, poduče ih nekom zanatu i tako im osiguraju kruh. Zato misionari traže pomoć sa svih strana. Prva je pomoć molitva i žrtva, a onda svakako puno znači novčana pomoć. Često puta i jako male svote u našim očima njima znače cijelo bogatstvo s kojim mogu nešto sagraditi, nekome osigurati pribor za školu, odjeću, hranu, krov nad glavom.

U Ruandi djeluju i hrvatski misionari, salezijanci Danko Litrić i Sebastijan Marković, te franjevac Ivica Perić. U Ruandi je 15 godina djelovao fra Vjeko Ćurić, koji je ubijen u Kigaliju 1998. pod nerazjašnjenim okolnostima. On se zauzimao za mir u vrijeme krvavih sukoba između zaraćenih plemena, mnoge je spasio od sigurne smrti, a kasnije, kad se situacija smirila, pomogao je i jednima i drugima. Za narod Ruande njegov lik i ime su pojam nesebične ljubavi prema čovjeku.

Kakvi su kršćani u Ruandi?

Narod je jako navezan na svoju tradiciju i teško napušta svoja vjerovanja i običaje. No, oni su u isto vrijeme puni povjerenja. Vjeruju onome što im Crkva govori. Osjećaju da je to istina, ali se isto tako teško odvajaju od svoje tradicije. To je nešto što Afrika ima, a nijedan drugi kontinent nema. To je jedan spoj njihova tradicionalnog, animističkog vjerovanja, življenja u suglasju s prirodom. Tu je često teško nešto promijeniti, ali zato misionari djelujuju polako i strpljivo, ne žele nametnuti nešto bez razumijevanja. A ono što je specifično njihovo, a ne narušava sklad vjere, dopuštaju, kao ples tijekom mise, pojedine običaje i pobožnosti koje se ne tiču sakramenata, poput običaja pogreba, ženidbe, useljavanja u kuću...

Kršćani u Ruandi znaju slaviti. Njima u crkvi nije dosadno. Oni mogu provesti i nekoliko sati na svetoj misi. U tome sudjeluju svom dušom, pjevaju i plešu. Iako su siromašni u crkvu ne dolaze neuredni i nesređeni, za tu prigodu obuku najljepše što imaju. I za blagdane nastoje pripraviti hranu kako je običaj, premda u svakodnevnom životu imaju samo jedan obrok na dan, a ponekad ni to.

Afrički narod, iako siromašan zna darivati. Svoje darove na misi donose na oltar u ritmu plesa. I znaju zahvalno primati i najmanju sitnicu. Tako, kažu misionari, svakog dana mogu obradovati nekoga bilo kakvom sitnicom.

Unatoč teškim uvjetima života kršćani u Ruandi znaju se radovati i Crkva danomice raste novim članovima.