TU OKO NAS

Bog liječi depresiju

Depresija – bolest današnjice. Napada podlo, podmuklo, svojim kandžama obuhva'a cijelo biće. Čovjeku utjeruje strah, patnju i beznađe. Napada mlade i stare, muškarce i žene. Ne bira.

Znam kakva je, jer sam i ja bila njena žrtva. Ne znajući ni kada ni kako, upala sam prvo u tugu, zatim samosažaljenje i beznađe. Željela sam pobjeći od svega, sakriti se od svih. Nisam željela ustati iz kreveta. Ustvari, jedino što sam željela je zaspati i više se nikad ne probuditi. Nisam nikome vjerovala! Osjećala sam se napušteno. Smatrala sam da sam bezvrijedna i beskorisna. Postala sam pasivna i bježala sam od svih. Patnju i neuspjehe svojih bližnjih, ekonomske neprilike, nedostatak novca, nemogućnost da pronađem posao doživljavala sam kao svoju krivicu. Osjećala sam kako gubim tlo pod nogama. Smatrala sam da za mene više nema ni svjetla ni budućnosti. Pitala sam se zašto me je Bog uopće stvorio ovako nesposobnu. Proživljavala sam pakao u duši. Strašno! Još je strašnije da je tako razmišljala i osjećala majka dva divna djeteta.

Tako je bilo sve do jednog dana dok mi starije dijete nije došlo i reklo plačući : Mama, ja te ne mogu više gledati ovako tužnu i nesretnu. Reci što da uradim da ti pomognem. Moraš znati da smo uz tebe. Odgovorila sam da mi nije ništa, da ne brine – bit će bolje. Bit će bolje! Ali kada – nastavila sam razmišljati. Kako, kad ni sama ne vjerujem u to? Pomišljala sam otići k psihijatru, ali čemu? Samo će me natrpati lijekovima. Da molim? Pa molim, ali me Bog ne čuje. Ima On pametnija posla, nego baviti se sa mnom – to sam mislila ja.

Ali hvala Bogu, tako nisu mislila moja djeca. Ona su počela moliti za mene. Prijelomni trenutak je nastao kada sam vidjela ta dva mlada bića kako žarko mole Isusa, koliko vjeruju i s koliko ljubavi vape za mene. Trgnula sam se! Pa ja nemam pravo odbaciti svoj život! Dobila sam od Boga život kao dar, svoju djecu kao blagoslov. Ušla sam u sobu. Zatvorila vrata, ali ovoga puta da bih molila, a ne tugovala. Počela sam s Isusovom molitvom Oče naš... Riječ po riječ sam izgovarala polako, dopuštajući da obuhvati svaki dio moga bića. Zahvaljivala sam Bogu za život, za svoju djecu, prijatelje, za sve blagoslove. Prolazila sam korak po korak cjeli svoj život. Molila za oprost grijeha, kajala se, ali i praštala drugima. Čitala sam Sveto pismo i riječi evanđelja su padale kao proljetna kiša na moju dušu i liječila ju kao najbolji melem. Poslije nekog vremena osjetila sam da se led oko mog srca topi, moja duša se opet punila toplotom. Pojavilo se svjetlo. Shvatila sam da imam pravo i obvezu živjeti, odgajati svoju djecu, smijati se s prijateljima, voljeti i biti voljena, boriti se za svoje misli, za svoje ideje, za svoje mjesto na ovome svijetu na koji me Bog u svojoj milosti poslao. Jer On je moje ime u svoje dlanove upisao, On je poslao svoga Sina da bi me otkupio, Duha Svetoga da bi me branio i vodio. Bog je uslišao moju molitvu. Ne na onaj način na koji sam ja htjela, ne u vrijeme kada sam ja htjela, jer je izabrao bolji način i bolje vrijeme!

Ne znam hoće li mi se depresija vratiti ili ne, ali ako dođe, ja ću se boriti protiv nje jer znam da je moj Trojedini Bog na mojoj strani. Ja mu vjerujem i predajem mu se!

Hvaljen i slavljen bio Bog u vijeke!

Marija Anna

Zbogom s. Alžbeta!

U 58. godini života, 27. studenog 2007., nakon teške bolesti preminula je s. Alžbeta Vrabčenjak. S. Alžbeta rođena je 15. ožujka 1950. u Selenči od oca Jana i majke Ane kao četvrto, najmlađe dijete u obitelji. Od malena je težila biti što bliže Isusu da bi u svojoj 19. godini ušla u novicijat k sestrama salezijankama, Kćeri Marije Pomoćnice u Lovrano (današnja Hrvatska). Prisutnost i pastoralna djelatnost s. Alžbete u Hrvatskoj i Sloveniji donosila je lijepe plodove. Nakon zavjeta djelovala je u Torinu kao katehistica, zatim je pohađala u Zagrebu kurs za njegovateljicu gdje se kasnije posvetila ovom pastoralu. Djelovala je još u Rijeci, Ljubljani, Bledu, Željimlju, Rakovniku, Gornjom Trgu.

Njena djelatnost se proširila i na Selenču. Nakon srebrnog jubileja vječnih zavjeta, koje je proslavila u rodnoj župi, zajedno sa sestrama iz Slovenije dolazila je tri godine držati ljetnji Oratorij za djecu naše župe. To je činilo djeci i animatorima veliku radost i uvijek su s radošću iščekivali ljeto.

Njena prvotna zadaća u zajednici uvijek je bila kuhinja, gdje god bila. Njene vrijedne i majstorske ruke načinile su najbolja jela ali ono što je sve privlačilo u kuhinju bio je njen miran i topao osmijeh na licu koji je dijelila svima bez razlike. Znati se žrtvovati za druge bilo je ono što je ukrašavalo osobnost s. Alžbete. Gdje je vidjela žalost znala je utješiti, a gdje je vidjela trpljenje pratila ga je svojim molitvama i žrtvama. No, nije ni slutila da joj Bog priprema njenu Golgotu, veliko trpljenje i žrtvu. U svom dnevniku je zapisala: U životu će doći i teški trenuci, tada se sjeti Isusovih riječi koje kao da tebi govori sa križa: Evo ti Majke, u njenom nježnom srcu naći ćeš utjehu...

S. Alžbeta sahranjena je 29. studenog 2007. godine na groblju sestara na Bledu u prisutnosti velikog broja sestara, svećenika i ostalih članova Salezijanske obitelji.

Kristina Ralbovski