RIJEČ UREDNIKA – Piše: mr. Mirko Štefković

Tragovi slavlja

Veliki blagdani sa sobom donose puno toga. Obično se za njih ozbiljnije i duže spremamo, kako bismo ih mogli što bolje proslaviti, što bolje doživjeti. Za to nam služe i liturgijsko vrijeme priprave, ali pored toga volimo spremiti još toliko toga. Većinom svatko u obitelji tada ima svoju ulogu u tom ”velikom spremanju” za predstojeće blagdane. Ne može u tome biti apsolutne ravnopravnosti, ali na to se tada niti ne gleda. Važno je dati sve od sebe, kako bi svima u kući bilo lijepo. Ima onih koji tada nalaze načina kako i drugima uljepšati slavlje. Jedna je gospođa tako došla na ideju da poštom pošalje paketiće na nekoliko adresa, gdje je znala da će time uljepšati skromnija obiteljska slavlja. Sama pomisao da je time obradovala nekoga, te da joj taj nije mogao uzvratiti nego samo Bog, ispunjala ju je velikom radošću. Njezinu radost su i drugi zapazili, jer se ona čitala na njenom licu još dugo poslije blagdana. Ustvari, ta radost bila je poput neizbrisivog traga koji je blagdansko ozračje ostavilo na njoj.

No, veliki blagdani, pored toga što sa sobom donose puno toga, mogu jednako tako puno, pa možda čak i više, sa sobom odnijeti. Neki to nazivaju blagdanskim demonom. Jednostavno se zna pojaviti nešto što nam baš kao za inat zna pokvariti blagdansko raspoloženje, pa se ono iz radosti može pretvoriti ne samo u žalost, nego i u očaj. Tada sva ”velika spremanja” postaju mučna i teška, kad nam taj zloglasni demon zasjeni svrhu slavlja na koje se spremamo. No, slavlje dođe i prođe, ali i za sobom tragove ostavlja. Posjetio sam tako ovog Božića jednu stariju gospođu, koja od suza nije ni govoriti mogla. Božić je, a njoj kao da je Veliki petak. Dok je još mogla raditi i spremati one fine kolače, koje jedino bake još znaju napraviti tako dobro, dolazili su joj i djeca i unuci. Sad su je evo nemoćnu svi zaboravili. Za nju su obični dani, mada monotoni i sumorni, već postali svagdanjim kruhom, ali blagdani, oni su joj teret od kojeg jedva disati može. Da barem zaboraviti može, da za radost nije znala, sve bi joj ovo bilo puno lakše, ali kad se tragovi i tih slavlja s ovim nesretnim sadašnjim stalno ukrštaju. Bolje da ih nije ni bilo.

Blagdani su evo prošli. Djeca su se ovaj puta još više radovala, što je sve bilo ukrašeno bijelim pahuljicama. Vjerujem da je za mnoge bilo još puno radosti, jer kako primiti Isusa a ne biti radostan? Kako razmišljati o velikom Božjem daru da radi nas čovjekom postane, a ne osjetiti onu radost koju u srca samo dragi Bog usađuje? Još se više nadam da su tragovi slavlja velike radosti za čitavo čovječanstvo vidljivi na tolikim licima nas koji smo doskora od srca pjevali ”svim na zemlji mir veselje”. No, ima i onih koji tu pjesmu nisu mogli zapjevati, mada je dobro znaju. I na njihovim licima ostao je vidljiv trag, ali ne radosti i slavlja, već patnje i boli.

Iako je božićno vrijeme već prošlo, još nije kasno nekoga obradovati onim što je od slavlja u našim srcima ostalo. Ne mora to biti paketić, na kojem nema nikakvog traga onoga tko ga je poslao. Neka ono što je dragi Bog ovog Božića ostavio u našim srcima bude ”paketić” kojeg ćemo darovati dalje. Za to nam nije potrebna pošta, već samo malo dobre volje da tragovima tog dragog nam Gosta povedemo nekoga tko je možda zalutao. Neka nam svima ovaj broj Zvonika, koji o tim tragovima upravo svjedoči, pomogne da ih i sami sve više otkrivamo.

Vaš urednik