AKTUALNO

KORIZMA – 2008.

Iz poruke pape Benedikta XVI. za korizmu 2008.

Krist radi vas posta siromašan (2 Kor 8,9)

Draga braćo i sestre!

1. Korizma nam svake godine pruža jedinstvenu priliku da dublje razmišljamo o smislu i vrijednosti svojega kršćanstva i potiče nas da iznova otkrivamo Božje milosrđe kako bi postali milosrdniji prema braći. U korizmenom vremenu Crkva vjernicima stavlja na srce određene konkretne aktivnosti koje su pozvani činiti tijekom ovog vremena duhovne obnove: to su molitva, post i milostinja. Ove se godine, u uobičajenoj korizmenoj poruci, želim u svom razmišljanju zadržati na praksi davanja milostinje, koja predstavlja konkretan način da se pritekne u pomoć onima koji su u potrebi i, istodobno, asketsku vježbu za oslobađanje od privrženosti zemaljskim dobrima. Koliko je velika privlačnost materijalnih bogatstava i koliko mora biti jasna naša odlučnost da im se ne klanjamo, potvrđuje Isus riječima koje imaju trajnu vrijednost: ”Ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (Lk 16,13). Milostinja nam pomaže pobijediti tu stalnu napast: ona nas uči izaći ususret potrebama bližnjega i dijeliti s drugima ono što po Božjoj dobroti posjedujemo.

2. Prema onome što uči evanđelje, mi nismo vlasnici već upravitelji dobara koja posjedujemo: stoga ih se ne smije smatrati isključivim vlasništvom, već sredstvima po kojima Gospodin poziva svakog od nas pojedinačno da budemo posrednici njegove providnosti prema bližnjemu. Kao što podsjeća Katekizam Katoličke Crkve, materijalna dobra imaju društvenu vrijednost, u skladu s načelom prema kojem ona svima pripadaju (usp. br. 2404).

U evanđelju je jasno istaknuta Isusova opomena onome koji posjeduje i koristi isključivo za sebe zemaljska bogatstva. Dok se pred našim očima pruža prizor mnoštava koje u svemu oskudijevaju i trpe glad, riječi svetog Ivana: ”Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?” (1 Iv 3,17), poprimaju ton ozbiljnog prijekora. Poziv na dijeljenje dobara još većom snagom odzvanja u zemljama čije većinsko stanovništvo čine kršćani, jer je njihova odgovornost prema mnoštvu onih koji trpe u oskudici i obilju još veća. Pomoći im prije je dug prema pravednosti no čin ljubavi.

3. Evanđelje ističe tipičnu značajku kršćanske milostinje: ona se mora vršiti u skrovitosti. ”neka ti ne zna ljevica što čini desnica”, kaže Isus, ”da tvoja milostinja bude u skrovitosti” (Mt 6,3–4). Netom prije toga kaže da se ne smijemo hvastati vlastitim dobrim djelima, da se ne bi našli u opasnosti da nam se uskrati vječna nagrada (usp. Mt 6,1–2). Isusov se učenik mora brinuti da sve bude na Božju slavu. Isus upozorava: ”Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Sve se dakle mora činiti na Božju, a ne na našu slavu.

4. Pozivajući nas da milostinju shvatimo na dublji način, koji nadilazi ono čisto materijalno, Sveto pismo uči da je veća radost u darivanju no primanju (usp. Dj 20,35). Kada radimo s ljubavlju iznosimo istinu o svome biću: stvoreni smo ne radi nas samih, već radi Boga i braće (usp. 2 Kor 5,15). Svaki put kada iz ljubavi prema Bogu dijelimo naša dobra s bližnjima u potrebi, izravnim iskustvom spoznajemo kako puninu života daje ljubav i kako nam se sve vraća kao blagoslov u obliku mira, nutarnjeg zadovoljstva i radosti. I ne samo to: sveti Petar među duhovne plodove milostinje ubraja oproštenje grijeha. ”Ljubav – piše on – pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8). Kao što se često ponavlja u liturgiji u tijeku korizme, Bog nama grešnicima pruža mogućnost da primimo dar oproštenja za svoje grijehe.

5. Milostinja odgaja za velikodušnu ljubav. Praksa milostinje u korizmenom vremenu postaje stoga sredstvo za produbljivanje našega kršćanskog poziva. Kada slobodno daje samoga sebe, kršćanin svjedoči da nije materijalno bogatstvo to koje diktira životne zakone, već ljubav. Ono što daje vrijednost milostinji je dakle ljubav koja nadahnjuje različite oblike darivanja, već prema mogućnostima i uvjetima svakog pojedinca.

6. Draga braćo i sestre, korizma nas poziva da duhovno ”očvrsnemo”, također uz pomoć milostinje, kako bi rasli u ljubavi i u siromasima prepoznavali samoga Krista. Djela apostolska izvješćuju kako je apostol Petar nekom bogalju koji je molio milostinju na ulazu u hram rekao: ”Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!” (Dj 3,6). S milostinjom dajemo nešto materijalno, znak većega dara koji možemo dati drugima naviještanjem i svjedočenjem Krista, u čijem je imenu pravi život. Neka ovo vrijeme bude stoga u znaku osobnog i zajedničkog nastojanja oko prianjanja uz Krista kako bi bili svjedoci njegove ljubavi. Neka Marija, Majka i Gospodinova vjerna službenica, pomaže vjernicima da se upuste u ”duhovni boj” korizme oboružani molitvom, postom i milostinjom, kako bi proslavama uskrsnih blagdana prispjeli obnovljeni u duu. S tim željama rado svima udjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 30. listopada 2007.

Papa Benedikt XVI.

Ovo je post koji mi je po volji ...

Kada je na početku ovogodišnje Korizme posipajući nas pepelom po glavi svećenik izgovarao riječi: ”Obrati se i vjeruj evanđelju”, trebali smo se podsjetiti na činjenicu da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Osim toga, trebali smo si dozvati u pamet da je zemaljski život prolazan, ali da smo snagom Božje riječi po evanđelju pozvani još na zemlji graditi put k vječnomu životu. Snagom te Riječi moguća su obraćenja, srca i života. Vrijeme Korizme jest vrijeme posta, molitve, djelotvorne ljubavi, žrtve i odricanja, baš kao što i Bog poziva: ”Al' i sada – riječ je Jahvina – vratite se k meni svim srcem svojim posteć', plačuć' i kukajuć'. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali” (Jl 2,12–13). No, sva ta djela milosrđa bila bi ništa ako ne bi bila iskrena i ne bi dolazila iz skrušenoga srca ispunjenog ljubavlju, pa čak i onda kada trpi zbog različitih životnih kušnja. Post ili odricanje (od različitih materijalnih i drugih ”ovisnosti”) ne smiju nikako biti sami sebi svrha jer tada bi bili odraz sebičnosti, a osim toga ne bi donosili nikakvoga ploda. Post ili odricanje služe kao sredstva ”očišćenja” od svih navezanosti kojima smo okovani, kao i za čišćenje naših srca i dublju povezanost s Bogom. Korizma je dakle vrijeme ”ozdravljenja”, ”čišćenja” i prilika da se čovjek vrati na pravi put.

Većina nas odlučila se zato ove korizme odreći nečega što jako voli, bilo da se radi o materijalnim stvarima ili navezanostima na osobe, ili pak nečega što nam je inače teško činiti, u smislu susprezanja govora o drugima, prigovaranja, svađa, psovki i raznih drugih stvari kojima smo često okovani. Jednostavno rečeno, čovjek vršenjem duhovnih i tjelesnih djela milosrđa pokušava pročistiti svoju nutrinu. No, zašto se ljudi odriču nekih vrsta hrane (mesa, slatkiša i dr.), ili recimo cigareta i alkohola tijekom korizme, kad se nakon korizmenoga vremena sve nastavlja po starom, ponekad čak u većem obujmu nego prije? Ili, što ako je post samo izvanjski znak nečega što u nutrini svojega bića uopće ne doživljavamo? Primjećujem da je odricanje od određenih, posebno materijalnih stvari, danas postalo moderno pa ljudi jedni drugima postavljaju pitanja ”Čega si se odrekao ove korizme”, kao da je to obvezno i da je netko tko se nije ničega odrekao manje ”duhovan” ili pobožan. Ljudi su oduvijek čeznuli za izvanjskim znakovima, no, sigurna sam da Bog više voli skrovitost, samozatajnost i iskreno srce.

Kada promišljamo o postu koji je Gospodinu mio, Božja riječ je uvijek jasna: ”Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat' spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi” (Iz 58,6–7). U prijevodu, uzalud je svaki post ukoliko smo nepravedni prema bližnjima (i ne samo njima) i nesenzibilizirani za onoga tko je u potrebi (materijalne i/ili duhovne naravi). I upravo iz tog razloga, ima toliko načina da u ovoj korizmi postanemo bliži Bogu i jedni drugima, da više nije važno jesi li se odrekao mesa, čokolade, ogovora, ili nekih drugih ”ovisnosti”, već jesi li na prvom mjestu ČOVJEK spreman susresti se s Isusom na njegovu Križnom putu!

S tim mislima i željama – da u ovoj Korizmi pronađemo i susretnemo Boga u Isusu koji trpi (osobito u onima koji trpe) – želim Vam plodonosnu i blagoslovljenu Korizmu! /Ž. Z./

Korizmeno vrijeme nije vrijeme pojedinačnih boraca, nikakvo vrijeme osobne zrelosti i discipline. To je crkveno vrijeme, vrijeme zajednice (župe) koja se zajednički usmjerava prema Bogu. /Ivan Matulić/

Korizma u Šokaca

U korizmu pristaju sva prela. Više se ne ide jako u društvo. Samo noliko koliko se mora. Većinom se doma sidi za stativama i tka. Tkaju se ćilimi, ponjavke, guberi, guberci, bube, bubice, ponjave... Tka se od čistoga, od sukanoga i prisukivanoga. Radili su se i drugi ručni radovi ko i uvik a najviše se u korizmu tkalo. Potijano. Više nema cirikanja i ludovanja.

Izajutra se išlo u crkvu. Križni Put je svako čeljade obavljalo zasebno. Jel pri mise, jel potli mise. A petkom u tri sata potlipodne zazvonila bi zvona na Kalvarije. Bilo je isprid kapele ”Srcu Isusovomu” četrnajst mali kapelica. Livo i desno. Četrnajst postaja Križnoga puta. Ozidani i bilo okrečani a upolak su imale slike muke Isusove. Žene su godinama krečale i održavale kapelice. Najviše su se oko toga brinile sestre franjuške. U tri sata bi krenijo procišion od postaje do postaje. Opominjući se na Isusovu muku. Mlogi su sve klečećki obilazili Križni put. Kod niki bi znala kolina prokrvavit. Ti petaka puno svita nije ništa ni jilo ni pilo sve dok prva zvizda ne izajde.

U korizmu se mesa nije jilo. Vakima danima nikada. Nediljom se kuvalo gra sa suvima kostima i obaška tista. Vakima danima za fruštuk se peklo u peći kompira, bundiva. Bundiva se samo pripolovila, izvadilo se sime i ko zdila, ucilo se metnila na sađak i spekla u peći. Kuvalo se kukuruza, žita. Pucale su se koke na rešeto. U dvoru se naložila vatra i priko njoje u rešetu pucale koke. Pravilo se i papule. Izgnječijo se kuvani gra, dobro osolijo i opaprijo. Metnilo se u njega sitno isickanoga bila luka. Mazalo se sa njim jel kruva jel prove. Puno se jilo prove i luka crna i luka bila. Jelti prove i kisela kupusa, i prove i cikle. Kruva se zgrizalo peć. Više se pekla pogača i prova. U korizmu se ni prova nije mastila. Pridveče se pravila večera. Dosta put se kuvalo urišca. Sime od bundive se očistilo. Malo istucalo u stupe jel u avanu. Metnilo se u ladnu vodu pa na špojer da se kuva. Bilo je bilo ko mliko. U to se ukuvalo rizanaca. Dica su to jako voljila, još ako je u kuće bilo maličicko šećera za pošećerat. Sime se znalo i speč. Ope se očistilo, dobro istuklo u stupe i napravilo nasuva rizanaca sa njim. Bilo je ko orasima tisto. Još se kuvalo makom, orasima, pekmezom i kompirma tista. Puraka, žmare, žganaca, gomboca, kašikom valjušaka, suparni kompira i rizanaca, i sosini rizanaca. Sve brez masnoće. Kolača se u korizmu nije pravilo.

Od aljina u korizmu se najviše nosilo ona ruva u kojima se kajalo kad kogod umre. Do prija drugoga sveckoga rata, Šokice nisu nosile crno. Nosila su se bila ruva od tkanja. Skute i plećak zajedno. Za kajanje su bile skute izvezite sa crnima i crvenima orasima. Na glave su žencka čeljad imala tavnoplavu krpu. Misto pregača, nosila se šarena pregača sa štraflama. Jel tavno plavi pregač sa molovanima bilima kruškama i jabukama. A tako je bila pošarana i krpa na glave. Sve farbe su bile od kojikaki korečaka jel lišća. Korečaka za farbu je najviše bilo kod ”Turckoga”. Tako se zvo salaš na današnjemu Graovu. Kad pofali farbe, ljudi latu ašove i sikire i ajd kod ”Turckoga” vadit korečke.

Znali su se naši stari u svakake nevolje snajt. Nuz njevo ”šta mož, tako je Bog do”, i ”Bogu Božje, caru carovo”, proživili strpljivo svoj mukotrpni al mirni život. Još živu kroz nas. Naučili nas da i danas sa dikom nosimo šokačko ime.

Ruža Siladjev

REPORTAŽA

Zajednica liječenih ovisnika ”Hosana”

Na starom putu između Subotice i Novog Sada, nekoliko kilometara sjeverno od Starog Žednika, jedan salaš odnedavno je počeo poprimati sasvim novo lice. U njemu je svoje utočište našla novoosnovana kuća ”Hosana”, kći matične međugorske zajednice ”Milosrdni Otac”. Na inicijativu vlč. dr. Marinka Stantića kuća je otvorena i blagoslovljena 7. srpnja 2007. godine. Trenutno u njoj živi 10 momaka, od kojih su dvojica na tzv. radnim danima, tj. periodu pokusa koji prethodi ulasku u zajednicu. Cilj ove zajednice je pružiti pomoć svima osobito mladima koji su upali u bilo kakav oblik ovisnosti, odnosno onima koji su izgubili smisao života. U zajednici ima više nacionalnosti, a jednako tako ima i različitih vjeroispovijesti, pa čak i nevjernika.

Prije nego li netko postane članom zajednice, potrebno je da obavi liječničke pretrage, kako bi mu se tijekom boravka u njoj moglo ispravno skrbiti za tjelesno i psihičko zdravlje. Sve neophodne tretmane liječenja osigurava zajednica, pa tako i pomoć psihologa ili psihijatra ukoliko je potrebna. Zajednica svojim članovima također osigurava potrebnu pravnu pomoć, budući da su gotovo svi oni imali problema sa zakonom. U zajednici ”Hosana” ima i takvih članova koji umjesto u zatvoru borave u njoj, jer ondje nemaju adekvatnu pomoć za oporavak.

Dolaskom u zajednicu prestaje svaki kontakt s roditeljima i sredinom iz koje je momak došao. Svaka tri mjeseca organiziraju se susreti članova zajednice s njihovim roditeljima. Pored druženja, taj susret ispunjaju i svjedočanstva pojedinaca. Zajednica ”Hosana” takve susrete održava u HKC ”Bunjevačko kolo”. Nadalje, za roditelje članova zajednice je također predviđen program mjesečnih susreta, neophodan za cjelovito rješavanje problema ovisnika, koji zahvaća cijelu obitelj. Nakon što im dijete provede dvije i pol godine u Zajednici, predviđen je dvotjedni boravak roditelja u njoj, i to kao ravnopravnih članova Zajednice. Jednako važi i za svećenike koji žele djelovati kao duhovni asistenti bivšim ovisnicima u Zajednici, samo što je za njih predviđen period od mjesec dana.

Redoviti program zajednice traje tri godine, nakon kojega slijedi blagoslov i povratak u svijet. Za novi početak svojih članova Zajednica skrbi pronalaskom posla i rješavanjem stambenog pitanja, čak i onda kad se bivši ovisnik ne želi vratiti u sredinu iz koje je došao. Oni koji su završili program Zajednice mogu u nju dolaziti, što znači da oni i dalje ostaju povezani s njom.

Zajednica ”Hosana” živi od darova dobročinitelja. Velikim dijelom su to roditelji ovisnika koji se nalaze u jednoj od kuća zajednice ”Milosrdni Otac”, ali i drugi ljudi dobre volje. U ovoj zajednici momci prave krunice, te žive i od njihove prodaje. Uskoro će početi i s uzgojem povrća u plasteniku, koji su nedavno dobili. U planu je izgradnja nove zgrade u kojoj će pored kapelice i blagovaonice, biti i kuhinja i radionica. Nogometno igralište, koje su momci napravili na njivi pokraj salaša, bi na proljeće trebalo biti zasijano travom. Zajednica oskudijeva neophodnim kombijem, koji bi poslužio kako za redovite nabavke i odlazak na nedjeljnu misu, tako i za veća putovanja, kao što su odlazak u matičnu kuću prilikom podjele blagoslova članovima koji su završili program boravka u Zajednici.

Zajednica ”Hosana” je od svoga osnutka jako dobro napredovala. Salaš u kojem se nalazi je skoro skroz obnovljen. Napravljena je i velika ograda, a učinjeno je još puno manjih stvari neophodnih za normalan svakidašnji život. No, Zajednica i dalje poziva na potporu dobročinitelja, za koju je najbolja zahvala preporođeni život bivših ovisnika.

Zajednica ”Milosrdni Otac” osnovana je u ožujku 1999. godine na inicijativu dr. fra Slavka Barbarića. Od prvih dana postojanja Zajednica djeluje kao projekt franjevačkog reda s ciljem pomoći ovisnicima o lakim i teškim drogama. U prvim mjesecima u Zajednici je bilo nekoliko momaka, međutim, s vremenom uspješan i, momcima željnim rehabilitacije, prilagođen program privukao je sve veći broj momaka. Danas Zajednica broji 35 članova iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Drugu kuću pod imenom ”Tau” Zajednica je otvorila u Sloveniji, u mjestu Stari Trg u svibnju 2006. godine, a u njoj trenutno živi 10 momaka. U zajednici svi imaju ravnopravan status, a program se temelji na molitvi, radu, međusobnoj pomoći i uzajamnom povjerenju. /prema: www.milosrdni–otac.com/

Pravila u zajednici ”Hosana”

Prilikom ulaska u Zajednicu, svaki član dobiva svojega ”anđela čuvara” tj. jednog mladića koji je prošao terapiju i koji se odvikao od droge. Potrebno je da netko uvede mladića u Zajednicu jer je razdoblje odvajanja od droge fizički i psihički težak za osobu. Anđeo čuvar je 24 sata uz novoga člana, pošto je najčešće za pridošloga člana mjesto za odvikavanje najveći poraz, kako nam navode mladići koji su prošli tu fazu. Zajednicu svatko može napustiti, kuća u kojoj se nalaze nema ogradu ili ”bodljikavu žicu” tj. mladići se ne nalaze u toj kući pod prisilom, nego je potrebno svakome naći barem jedan motiv koji će ih zadržati. Taj motiv, koji najčešće daje anđeo čuvar, prožima njihov daljnji život. Stoga svaka osoba koja dođe u kuću dobiva neko zaduženje: bilo u kuhinji, vrtu, molitvenoj skupini. Bitno je da svatko nađe svoje mjesto u Zajednici, tj. ono u čemu je dobar, tj. da se nađu kvalitete u osobama, budući da ih svatko od nas ima. Članovi Zajednice nemaju mogućnost korištenja mobitela, kao ni kontakta s obitelji prvih nekoliko mjeseci. Ne posjeduju ništa osim svoje odjeće, a žive od Božje providnosti, te raznih poslova kao npr. pravljenja krunica i sl.. Cilj im je zaraditi za kruh svagdanji.

Nakon godinu i pol, pa nadalje, postoji mogućnost odlaska kući, međutim, ta granica se pomiče s obzirom na zrelost osobe, pošto je potrebno riješiti kućne probleme.

Petar Gaković

Deset točaka života u zajednici ”Hosana”

      – Molitva
      – Rad
      – Zajedništvo
      – Vodstvo
      – Nemoć pred drogom
      – Odgovornost
      – Apstinencija
      – Povjerenje
      – Odluka
      – Vrijeme

U razgovoru s Ivanom, momkom koji je član Zajednice već 27 mjeseci i trenutno se nalazi u zajednici ”Hosana”, doznajemo kakav raspored imaju članovi ove zajednice.

Svaki dan ustajanje je u šest ujutro, nakon čega momci odlaze u kapelicu i mole prvu krunicu. Slijedi doručak, te započinje radno vrijeme. Što se tiče poslova koje obavljaju, postoje razni, među kojima je bilo i pravljenje zida pokraj puta, sastavljanje plastenika koji su nedavno dobili, pravljenje krunica od drveta, kuhanje i sve ostalo što treba uraditi. ”U poslovima se smjenjujemo, kako bi svatko od nas naučio raditi što više stvari, a kroz rad upoznajemo i otkrivamo svoje mogućnosti kojih prije nismo bili svjesni” – kaže Ivan. U podne je ručak i mala stanka, nakon koje momci nastavljaju s radom koji traje do pet sati popodne. Tijekom ovog rada svatko od njih na svom radnom mjestu moli tzv. krunicu rada. Nakon rada imaju slobodno vrijeme do sedam sati uvečer, kada je večera, nakon koje slijedi odlazak u kapelicu i moljenje treće krunice. Potom slijedi podjela dnevnih iskustava, gdje svi članovi otvoreno razgovaraju o svom danu, kako su ga proživjeli, što su osjećali, o čemu su razmišljali. ”Ovaj dio dana je jako bitan, jer tu u kapelici razgovaramo potpuno otvoreno, iznosimo svoje probleme i onda ih skupa, kao zajednica pokušavamo riješiti. Kroz cijeli dan, a osobito navečer na podjeli, kada iskreno iznosimo svoje probleme i slušamo tuđe, gradimo zajedništvo i povjerenje koje je od iznimnog značaja za svakoga od nas, jer to vani nismo imali. Živjeli smo zatvoreno, u lažima i nepovjerenju i zato je iskrenost i povjerenje od velikog značaja za svakog od nas” – ističe Ivan. Nakon podjele, u deset sati slijedi počinak.

Naravno, postoje dani u tjednu u kojima postoje i dodatne aktivnosti. Npr., srijedom dolazi vlč. Marinko Stantić, duhovnik ove zajednice koji tada s njima slavi svetu misu. Svakog ponedjeljka navečer u Zajednicu dolazi mons. Bela Stantić koji drži vjeronauk, koji je – kako napominje Ivan – ”jako bitan radi upoznavanja Boga i vjere, jer su rijetki članovi zajednice koji su imali prilike to učiniti vani”. Također, svake srijede imaju i večernje klanjanje od devet do deset sati u kapelici, a subotom ujutro od dva do tri. Za korizmu su odlučili svako jutro u dva sata ustati i otići na klanjanje, a također su se odrekli i kave. Subotom nakon rada, koji toga dana traje do četiri sata popodne, gledaju film, naravno izbjegavajući filmove s drogom i nasiljem. Nedjeljom idu na svetu misu u Stari Žednik.

Dan u zajednici ”Hosana” je u potpunosti ispunjen, što je jako bitno, jer – kako kaže Ivan – ”kada imaš ispunjeno vrijeme, kada imaš neki smisao u danu, imaš smisao u životu i u svakom njegovom dijelu pronalaziš i otkrivaš Boga. Osjećaj ljubavi Božje i predanosti Njemu je nešto što se ne može osjetiti nijednom drogom”.

V.L.

Razgovor s osnivačem zajednice ”Hosana” u Starom Žedniku, vlč. dr. Marinkom Stantićem

Gdje i kako ste upoznali Zajednicu?

Moj prvi kontakt sa Zajednicom bio je u Međugorju kada sam s prijateljem–svećenikom bio na svjedočanstvu momaka iz zajednice ”Cenacolo”, negdje 2005. godine.

Kako je došlo do ideje o otvaranju kuće i u našim krajevima?

Budući da me je biskup Ivan Penzeš odmah po ređenju poslao na poslijediplomski studij Pastoralne teologije, osjećam se dužnim to povjerenje opravdati. Kao od pastoralista, čovjeka s diplomom doktora Pastoralne teologije, sada se od mene očekuje više nego prije. Sukladno mojim godinama, težim prvenstveno radu s mladima. Moj posao se bazira na osluškivanju njihovih potreba. Rezultat toga se konkretizirao i kroz neke projekte koje sam započeo i koji su već uzeli maha, dok su neki već utihnuli: ”HosanaFest”, ”Čikerijada”, meditacije, okupio sam i obnovio vokalno–instrumentalne sastave ”Proroci” i ”Amos”, inicirao sam i organizirao uključenje mladih naše biskupije na ”Uskrsfest” u Zagrebu... Jedan od tih projekata je i Zajednica za pomoć ovisnicima ”Hosana”.

Tko Vas je najviše podržao u ostvarivanju ideje otvaranja kuće za liječenje ovisnika?

Najveću podršku za otvaranje ”Hosane” dobio sam iz Međugorja, iz bazične zajednice ”Milosrdni Otac”. Tu prvenstveno mislim na o. Svetozara Kraljevića, Tihovmira Mrvalja i drugih iz uprave te Zajednice.

Što Zajednica ”Hosana” nudi kao karakteristično?

Ne bih mogao izdvojiti ništa karakteristično, vlastito za ”Hosanu”. Princip rada Zajednice je kao i kod drugih Zajednica ovoga tipa. Glavni oslonci Zajednice su molitva i rad. To su dva uporišta na kojima treba počivati čitavo čovječanstvo ako želi ostvariti puninu života.

Na kakve poteškoće nailazite u praćenju i izdržavanju Zajednice?

Bog se uvijek pobrine, tako da poteškoće rješava On, a mi ih stvaramo. Najveća poteškoća mi je naći dovoljno vremena za Zajednicu, zbog drugih obveza koje imam. Kao i svakom čovjeku, tako i njima, potrebna je podrška, dobra riječ, ljubav... To je u stvari i bit problema kod ovisnika. Nije problem droga. Ona je posljedica manjka ljubavi, one prave, nepatvorene, istinske ljubavi koja od Boga dolazi. Normalno da je potrebno pribaviti im hranu i sve ostalo nužno za život, jer je boravak u Zajednici besplatan. Stoga i ovim putem apeliram na sve ljude dobre volje da nam se jave i daju svoju pomoć. Ulaganje u njih je ulaganje u našu bolju budućnost.

Što bi bilo potrebno da Zajednica još više napreduje?

Momcima ovo pitanje treba postaviti. Oni najviše znaju što im nedostaje. Duhovna hrana im je najpotrebnija, više od hrane za tijelo. Gotovo da nama propaganda i ne treba, jer se suočavamo s problemom smještaja. I bez pretjerane reklame, mi imamo toliko prijava za ulazak momaka u Zajednicu da bi trebalo otvoriti još koju kuću. No, u tome se ne smije prenagliti. Treba paziti na to da članovi Zajednice dobiju ono što im treba: molitvu i rad. To je, dakle, najveća potreba Zajednice.

Jedna od lakših radnji sa Zajednicom je otvoriti ju. No, treba je i podržavati. Bog traži suradnike. Ne može se reći momcima da idu na dijetu, jer se nije našlo dovoljno sponzora za njihov život. Trenutno radimo na tome da Zajednica sama sebe izdržava, da ne mora živjeti na milost i nemilost drugih. To je samo jedan vid koji je nužan. Ne smije se zaboraviti niti drugi, ne manje bitan, oslonac Zajednice, a to je molitva, duhovni život. Svi su oni mahom nevjernici i zbog toga su upali u prokletstvo droge. Kod njih, kao i kod svih, potrebno je raditi na izgradnji prave, zrele vjere od koje se može živjeti. Oni su bili duhovno mrtvi, a i tijelom skoro. Bog je onaj koji liječi, a svaki onaj koji se ne prepusti Božjem tretmanu, neće uspjeti, makar i proveo život u Zajednici.

Adresa zajednice ”Hosana”:

Beogradski put 436

24224 Stari Žednik

Odgovorni upravitelj zajednice:

vlč. dr. Marinko Stantić