INTERVJU – Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s Joškom Rašićem, članom zajednice ”Hosana” za pomoć ovisnicima

OSJEĆAM SE OD BOGA POZVANIM POMAGATI DRUGIMA!

Joško Rašić (1976.) rodom je iz Imotskog (Hrvatska). Završio je srednju stručnu školu za montera grijanja. U zajednici Milosrdni Otac je od 2005. godine.

* Glavna preokupacija naše Zajednice je molitva

ZV.: Kako ste došli do zajednice Milosrdni otac?

JOŠKO: U obitelji smo imali problem kojega smo zataškavali jako dugo, budući da smo brat i ja bili ovisnici. Bili smo potpora jedan drugome u kući i došlo je do toga da se nismo mogli više sami izboriti, već nam je trebala pomoć koja bi uistinu bila prava pomoć. Danas se nude raznorazne metode, postoje tablete za odvikavanje, mnogi nude razne odgovore i vrste pomoći. Puno ljudi nam je ukazalo na to da je jedina prava pomoć zajednica. Trebali smo otići u talijansku zajednicu, ali stjecajem okolnosti, ili kako mi kažemo da je Gospa djelovala i uputila nas u hrvatsku zajednicu, dospjeli smo u zajednicu Milosrdni otac. Zajednica je relativno ”mlada” budući da iza sebe ima nešto više od osam godina rada (utemeljena je u ožujku 1999. godine, op. ur.). Ono što nam je bilo zanimljivo jest to što nije bilo nikakvih lijekova, nikakvih čarobnih štapića. Glavna preokupacija naše zajednice je molitva. Sve se počinje s molitvom. U prvim trenucima mi je to bilo jako odbojno, kao da glumim da idem za svećenika. Nešto se u meni smirilo i bio sam spreman barem pokušati. Tako je izgledao moj početak u zajednici. U zajednici inače molimo po tri krunice dnevno, dva puta tjedno imamo misu, dva puta klanjanje. Što sam više boravio u Zajednici, sve više sam napredovao i u molitvi i u svemu.

Pošto nam je po pomoć u zajednicu dolazilo dosta momaka iz Subotice, dr. Marinko Stantić se pokazao spremnim otvoriti jednu kuću i ovdje u okolici Subotice. Nama je drago što je taj salaš u blizini jedne katoličke crkve, a dobro je i što je izvan grada. Kad smo došli ovdje, bili smo iznenađeni. Očekivali smo da će biti odbojnosti od strane okolice, pošto se na nas gleda s dosta predrasuda, jer svi smo mi liječeni ovisnici. Tu također moram naglasiti da nam je župnik, preč. Željko Šipek, pružio veliku podršku. Predstavio nas je župnoj zajednici i prihvatio nas. Na tomu mu zahvaljujemo. Inače, naš duhovni vođa je dr. Marinko Stantić, koji nam dolazi dva–tri puta tjedno. On nam drži kateheze i s njim razgovaramo. Župnik nam je dobra veza s vanjskim svijetom, sa župljanima koji nam materijalno pomažu. Ta veza ne bi smjela biti prekinuta, jer mi živimo od župljana, a želimo isto tako da župljani znaju kako smo i mi uvijek spremni pomoći. Još bih jednoga svećenika spomenuo, a to je mons. Bela Stantić. On nam dolazi svakoga ponedjeljka i drži nam vjeronauk. Dosta momaka je slabo upućeno u vjerske istine. On nam također daje veliku podršku. Sve u svemu, mi živimo od Providnosti i gajimo katolički duh.

ZV.: U Vašem približavanju Zajednici sve više ste se uvjerili u učinkovitost ove vrste ”liječenja” u Zajednici preko molitve. Što je za Vas značio svojevrsni put obraćenja? Kako sada gledate na svijet u odnosu na vrijeme prije ulaska u Zajednicu?

JOŠKO: Moram priznati da svijet kao takav nudi baš ono svjetovno, znači ništa nije stalno. Sve što mi je svijet nudio i što sam prihvaćao, i što sam više tražio, bio sam sve nezadovoljniji. U svemu sam tražio nešto veliko i mislio sam kad budem našao nešto veće da će me više zadovoljiti i da će to duže trajati. Međutim, događao se baš kontraefekt. Što sam god tražio više, to sam dublje padao u neki ponor. Ljudi se varaju što se tiče droge, alkohola i svega čime se ljudi zavaravaju. Jednostavno, čovjek vara sam sebe pa računa: uzet ću drogu ili ću se napiti pa ću zaboraviti sve probleme, popit ću tabletu za smirenje i to će odagnati sve probleme. Ali, to se ne događa. Kad čovjeka opusti droga, alkohol ili tableta, pada u još veći očaj i traži više i više. Tako se pada sve dublje i dublje. I ako nema nekoga da mu pomogne da iziđe iz toga, da mu pokaže pravo svjetlo, izlaz postaje gotovo nemoguć. Tako sam u Zajednici naučio cijeniti male stvari. U Zajednici ne raspolažemo materijalnim dobrima. Kada je čovjek nezadovoljan, ne zanima ga ništa. Jednostavno ne osjeća se dobro. Svi mi koji smo barem malo u vjeri znamo da jedino Bog nudi rješenje. To i jest spas naše Zajednice, jer se ona temelji na molitvi Bogu. Evo, dvije tisuće godina naša vjera je uvijek tu, a ostalo je sve prolazno i relativno.

ZV.: To znači da ste sada više usmjereni prema onim dobrima koja ne pružaju neposredno zadovoljstvo, nego otvaraju nadu koja čak i patnji daje smisla?

JOŠKO: Da, bez patnje se ništa ne može ostvariti. Imamo mi molitvu koja kaže – ”U patnji rastemo i učimo vojevati”. U Zajednici samo jedanput tjedno gledamo televiziju. Radio i novina nemamo, nemamo kontakta s vanjskim svijetom. Za mladoga čovjeka to jest patnja, znajući kako je živio prije i što mu se sve nudilo. Ali, s druge strane, ovdje se osjeća zadovoljstvo, bratstvo i ljubav koja se ne može kupiti, nego ju treba doživjeti. Ljudi nas znaju pitati kako smo mi to sretni. Pa zašto ne bismo bili? Mi smo sretni što smo uopće živi. Ljudima smo jako interesantni, a mi smo tu da im pokažemo kako nas je Bog dodirnuo i da im to prenesemo.

* Otac i majka trebaju biti uzor svojoj djeci

ZV.: Koja je vaša perspektiva za bližu i dalju budućnost, odnosno kako biste željeli dalje u životu živjeti vaše otkriće važnosti malih stvari?

JOŠKO: To će biti jako teško. Mislim da je za sve ljude to teško, a osobito za nas bivše ovisnike. Za oko mjesec dana ću završit program Zajednice i ići ću van. Imam u sebi jednu dozu straha. Bio sam dva puta kod kuće po petnaestak dana i osjetio sam veliko nerazumijevanje. Ljudi jednostavno ne žele iskreno prihvatiti da su oni tu samo prolaznici, da ništa ovdje nije stalno, tj. da budu ono što jesu. Mi jako dobro osjetimo kada čovjek laže, kada ne živi u istini, jer smo u te tri godine navikli živjeti u istini, izreći ono što osjećamo. Evo, dao bih savjet obiteljima, jer mislim da korijen problema s mladima potječe iz obitelji. Obitelj treba više biti komunikativna, da otac i sin budu prijatelji, isto tako majka i kćerka. Problem je što u obitelji nema komunikacije. Tako se gubi onaj karakterističan obiteljski odnos, kojeg je potrebno gajiti. Ako mi uopćeno želimo spasit svijet, u tome nećemo uspjeti. Jedino što možemo je krenuti iz obitelji, da u njima jedni druge pomažemo. Otac i majka igraju glavnu ulogu u odgoju djece. Oni trebaju biti uzor.

ZV.: Današnji svijet je svijet komunikacije, a eto izgleda da ta komunikacija nije cjelovita, tj. da mora biti drukčija, kako bi bila prava. Što je to najvažnije što treba karakterizirati komunikaciju između ljudi?

JOŠKO: Najbitnije je da bude iskrena i u istini. Bez istine nema života, toga smo mi svi svjesni. To u obitelji prvenstveno znači iskrenost. Ako se nešto i napravi, tu je najvažnije oproštenje. Ne treba maltretirati djecu, nego kad se već radi o gotovu činu, potrebno je o tomu progovoriti i oprostiti. Nitko nije rođen, a da neće pogriješiti. Dijete je potrebno upoznati s onim što ga čeka u životu, savjetovati ga, razgovarati s njim, jednostavno mu biti prijatelj.

ZV.: Možda je baš ta škola pogrešaka, gdje čovjek kao takav bude prihvaćen od drugih, najbolje iskustvo za napredovanje?

JOŠKO: Sigurno. Meni su govorili: nemoj to raditi, dogodit će ti se nešto. Nemoj ovo, jer bit će ono... No, meni to nije bilo dovoljno, nisam to htio prihvatiti, nego sam to htio iskusiti da se sam u to uvjerim. Moramo dozvoliti ljudima slobodu pogreške, ali im moramo oprostiti i pomoći da i sami nađu oproštenje, da si sami oproste. Oprost je jako bitan. Naši roditelji su nama morali oprostiti, a morali smo i mi oprostiti njima, jer i oni snose dio krivice.

ZV.: Spomenuli ste bojazan od budućnosti. Pošto iziđete iz Zajednice, možda ćete morati naći skroz novi krug ljudi u kojemu ćete se kretati, koji će se temeljiti na malo drukčijoj komunikaciji nego prije vašeg ulaska u Zajednicu?

JOŠKO: Da. Naša Zajednica na kraju našeg programa pa sve do kraja života neće dozvoliti da momak ode i da se više ne vrati. Postoji to istinsko prijateljstvo s momcima koji su već izišli iz Zajednice. Tako jedni drugima možemo doći sa svojim problemima, i znati da možemo računati na pomoć. Jednostavno, nisi više nikad napušten i prepušten sam sebi. Sigurno se nećeš vratiti starom društvu, jer to uopće nisu bila prava prijateljstva. U Zajednici učimo da postoji prijatelj, a postoji i poznanik. Ono što smo mi prije imali to su bili poznanici, jer da su bili prijatelji bilo bi drukčije. Kad momak sad krene u svijet, on zna što mu se sve nudi, ali ima određenu dozu opreznosti, jer znamo da je dovoljno vrlo malo da čovjek postane ovisan o toliko čemu. Smatramo da je ovisnik i čovjek koji sjedi pred kompjutorom i besciljno surfa internetom po tri–četiri sata. On to radi konstantno svakoga dana i to postaje problem.

ZV.: To znači da čovjek ne treba biti sluga stvarima, nego se njima treba ispravno služiti.

JOŠKO: Da, upravo tako. Trebamo se naučiti sa svime služiti, ali moramo naučiti naći sebi granicu, jer mi smo ljudi koji nikad nismo imali granice. To učimo u Zajednici, da granice moraju postojati.

* Bez istine se ne može ići naprijed!

ZV.: U čemu se vidite u skorijoj budućnosti?

JOŠKO: Sad sam u fazi razmišljanja što i kako dalje. Kanim se vratiti kući i raditi u obiteljskom obrtu. Želim pomoći svojim roditeljima, da barem donekle ispravim ono gdje sam ranije griješio. Svojim životom želim pokazati okolici što sam bio i što sam sada. U budućnosti mogu zamisliti da ću osnovati svoju obitelj, a osobito ću paziti da one pogreške koje su moji roditelji učinili, u svojoj obitelji ne ponovim. Ima puno obitelji kojima je potrebna pomoć. Osjećam se pozvanim od Boga, kako su meni pomogli, da i ja tako drugima pomognem.

ZV.: Što biste, iz vlastitoga iskustva, poručili obiteljima?

JOŠKO: Obiteljima bih poručio da se ne boje prihvatit probleme, jer bježanje od njih i zataškavanje će samo produžit vremensko razdoblje rješenja. Ja to sudim po svojoj obitelji. Otac je govorio majci: ”Drogiraju nam se djeca”, a majka je govorila: ”Ma nisu naša djeca takva”. Od toga razdoblja do našega ulaska u Zajednicu je prošlo godinu i pol dana. Znači da čovjek ne treba zavaravati sam sebe. Ako roditelj vidi da nešto nije uredu s njegovim djetetom treba sjesti i porazgovarati. Danas je to otišlo naprijed, postoje testovi. Ne smije se izgubiti nada, jer može se pomoći mladima koji su zaglavili u drogi.

Istina i obraćenje usko su povezani! Istina, kažu, najviše boli, a bez nje se ne može ići naprijed. Ako ja nisam priznao da sam ovisnik i da mi je potrebna pomoć, meni nitko ne može pomoći. Opet se moram vratiti na Božje. On nam je darovao slobodu. Mi smo u svakom trenutku slobodni odlučiti što ćemo sa sobom. Najveća stvar je istina, tj. kad čovjek sebi prizna ono što jest, pa i to da je pogriješio. Koliko puta imamo padova, ne priznajemo da smo lažni, oholi, zavidni, ljubomorni... Ali bez priznanja se čovjek stalno vraća na to i savjest mu ne da mira. Jednostavno ne možeš ići naprijed dok to ne priznaš. U tomu se sastoji naša istina.

Mladima bih preporučio da se ne igraju sa svojim životom, jer ne znaju što stavljaju na kocku. Eto, bio sam u ratu dvije godine, bio sam u više stranaka, ne znam što sve nisam kušao u životu, od svih mogućih droga koje su mi se bile ponudile, tek sad nakon tri godine sam svjestan što sam stavio na kocku i koliko sam izgubio. Izgubio sam trideset godina života. Kažem da sam se u Zajednici ponovno rodio. Zato kažem i svim mladima – može vam se pomoći, samo ako to i vi želite.