VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Zašto postiti

U čemu je aktualnost posta u današnje vrijeme? Toliko toga se promijenilo već u mom životu pa mi nije jasan ni sam smisao posta.

Stariji vjernik

Pitanje je za Korizmu bitno. Hvala vam na ovom pitanju. Oprostite što ste čekali korizmeni broj Zvonika da o tome nešto više progovorim. Ovih sam dana naišao na jedno kratko razmišljanje sadašnjega pape, Benedikta XVI. koji je bio pitan o pokori i postu prije i poslije II. vatikanskog sabora. Sugovorniku je oštro odgovorio da ne voli takve izazove, kako postoji tobože vrijeme prije i poslije II. vatikanskog sabora, jer taj Sabor nije prekidao ni vjeru, ni praksu Crkve, nego je samo progovorio našem vremenu, našim jezikom da bolje razumijemo baštinu vjere koja je ostala i koja će ostati u cijeloj povijesti. Na pitanje o postu vrlo je zanimljivo odgovorio. ”Postiti znači prihvatiti bitan vid kršćanskog života. Potrebno je naći tjelesni vid vjere: Uzdržavanje od hrane jedan je od tih vidova. Potrebe za seksualnošću i hranom središnje su potrebe čovjekove tjelesnosti. Danas, uz opadanje shvaćanja djevičanstva, opada i shvaćanje potrebe posta. Ova dva opadanja povezana su jednim korijenom: aktualnim pomračenjem eshatološke napetosti, tj. usmjerenosti kršćanske vjere prema vječnom životu... Znati se povremeno uzdržavati od hrane, znak je to da nas čeka vječni život, u stvari, već je među nama ovaj svijet prolazi. Bez djevičanstva i posta Crkva se snizuje na povijesnost. Zbog svega ovoga trebamo pogledati kao primjer braću Pravoslavnih Crkava Istoka, velike učitelje – i danas autentične – kršćanskog asketizma.” Toliko Papa. Dobro je uočiti da je u ovom kratkom odlomku Papa progovorio o ”tjelesnom obliku” izražavanja vjere koji je nažalost u širokim katoličkim slojevima polako nestao. U naše vrijeme teži se za tim da se ukloni sumnja u tzv. legalizam, to jest da se vjera pretvori u vanjsku praksu. Dakle, shvatimo da čovjek živi vjeru ponajprije svojom nutrinom, ali da čovjek nije samo duh, nego je duh, duša i tijelo. Stoga postoji potreba, kako Papa kaže, za postom koji je ”tjelesni oblik” izražavanja vjere. Mi znamo da je u nama samima često puta, kako kaže apostol Pavao, ta harmonija duše, duha i tijel a u napetosti, pa i sukobu. Kršćanski život u punini samo je onda pravi ako su te tri datosti čovjeka u skladu i ”pomireni sa sobom”. Nažalost, tijelo je najviše sklono tzv. ”razmaženosti”. Ono nas i zavodi i navodi na duhovno osiromašenje, kako uči isti apostol Pavao. Post je kao vrsta kontrole nad tijelom prisutna u povijesti čovječanstva kroz sve vrijeme, a kao asketska vježba prisutna je u svim religijama. Poznaje je i Židovstvo, poznaje i poganstvo, a poznaje i kršćanstvo. I Krist je na početku svoga javnoga djelovanja postio suzdržavajući se od hrane i pića. Što je zapravo askeza? To je iz korijena riječi ascedere što znači uzlaziti stepenicama – napredovati. Dakle, mnogi učitelji duhovnog života su davno uočili da se napredovati – ”uzlaziti” ne može bez kontrole nad tjelesnim potrebama (Papa je spomenuo post i seksualnost). Ako čovjek na tim područjima temeljnih potreba života ne zavede red, onda nastaje razdor kojega smo mi danas svjesni. S jedne strane u razvratnom nemoralu, a s druge strane u strašnim oboljenjima zbog ishrane. Dakle, ne treba odgovarati vjernicima jer je i nevjernicima danas jasno da nešto u čovjeku nije u redu kada su u raskoraku duh, duša i tijelo, a osobito kada je tijelo u prednosti i nadmoći. Post je i u suvremenom životu, a tako će biti trajno, jedan od temeljnih putova ”pomirivanja” čovjeka samoga sa sobom. Taj sklad koji je vlastit našoj naravi, ne smije biti narušen. Ovaj puta govorimo o tjelesnom postu, jer je on nažalost najviše zanemaren u naše vrijeme.

Međutim, bilo bi krivo u Korizmi razmišljati samo o tjelesnom postu. On je potreban, on je nezaobilazan, ali nije jedini. Teško je danas bdjeti i nad duhovnim dimenzijama vlastitoga bića. Korizma je ponajprije vrijeme čišćenja naše duše. Nema čovjeka koji nije zahvaćen grešnošću. Ivan apostol je tako siguran u tu činjenicu, te tvrdi: lažac je među vama onaj koji tvrdi da nema grijeha. Stoga je Korizma osobito povlašteno vrijeme za čišćenje vlastite duše. Kako? Na prvom mjestu je prisutnost Božje Riječi u našem životu. Više slušamo, razmišljamo i čitamo Božju Riječ. O, kada bi naši vjernici osjetili Korizmu i dolazili na dnevnu misu, otkrili bi koliko bogatstvo Božje Riječi Crkva nudi u Korizmi. S druge strane, ne može se duša čistiti ako se ”ne puni” novim sadržajem. Taj novi sadržaj je tzv. eklezijalna pokora, kako kaže Benedikt XVI. Što to znači? Biti osjetljiv na potrebu braće i od svoga posta odvojiti čak i nužno, te je podijeliti s bližnjim. Konkretno, duša će na putu ”čišćenja” ostati ”siroče” ako se ne okrene djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu. Trebamo znati da se u svijetu u kojem mi živimo na mnogim mjestima umire od gladi. Trebamo dati vidljivo, slobodno i u ljubavi prihvaćeno zajedničko svjedočanstvo uzdržavanja od hrane koja je darovana gladnima. Nema posta bez ljubavi koja je okrenuta prema bližnjemu.

Konačno, u našem korizmenom postu uz uzdržavanje od hrane, djelotvornoj bratskoj ljubavi je u središtu i molitva. Ta molitva je susretanje i druženje s Bogom. Ona nam omogućuje dublje poniranje u istine vjere koje ćemo u Uskrsnoj noći ponovno posvjedočiti u proslavi otajstava krštenja. Naša molitva je, dakle, okrenuta prema ispitu savjesti: jesmo li ostali vjerni krsnim obećanjima? Jasno, spoznavši svoju nevjernost, vapimo za obraćenjem. Stoga je uskrsna ispovijed događaj toga obraćenja. I ovdje postoji bogatstvo svojevrsnoga posta i svjedočenja vjere, kako bi rekao Papa. Zamislite nas kršćane koji u Korizmi ne ogovaramo, ne sudimo bližnje, ne osuđujemo, strpljivo podnosimo svoj križ! Kakav bi to veličanstveni Uskrs osvanuo u našim životima, kad bismo shvatili da je sve ovo rečeno o postu moguće, ako stvarno to hoćemo. Pavao VI. je u svojoj glasovitoj enciklici o pokori na jednom mjestu istaknuo da je najveća pokora suvremenog čovjeka reći Bogu ”da” u svakoj situaciji užurbanog, dnevnog, opterećenog života.

Za kraj saberimo, dakle, odgovor: post je bio, sada jest i ostat će dimenzija izražavanja vjere. Bez nje je nemoguće ostvariti kontrolu nad dva temeljna dara, ali i dimenzije tjelesnosti: hrana i spolnost. Čovjek koji nije gospodar nad tim područjima svoga života, uopće nije gospodar nego rob. Crkva je zajednica u Kristu, slobodnih ljudi. Dakle, Korizma nas priprema na to oslobođenje.

** Post je ”tjelesni oblik” izražavanja vjere.

** Nema posta bez ljubavi koja je okrenuta prema bližnjemu.

** U našem korizmenom postu uz uzdržavanje od hrane, djelotvornoj bratskoj ljubavi je u središtu i molitva.