Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Duhovne vježbe:
zrenje osobnosti
Sazrijevanje osobnosti
Konačni izbor kojim se postiže
zrelost osobnosti, ne postiže se izvanjskim
pritiscima, vještinom koju može
izazvati voditelj duhovnih vježbi, ili
emocijama koje pobuđuju trenuci napetosti,
nego slijedeći normalni psihološki
postupak jednog životnog sazrijevanja.
Refleksija čini da čovjek bolje spozna
odnos nadnaravnih stvarnosti sa
samim sobom. Molitva čisti osjećaje
koji kao oblaci ne dozvoljavaju da prodire
sunce milosti. Osobni rad i odluke
pokreću volju da prihvati plan kojeg
želi Otac nebeski. Samo s normalnim
razvitkom unutarnjeg postupka, u
osobnom kontaktu s Bogom, čovjek
otkriva Božju veličinu i u tom svjetlu
svoje poslanje na svijetu.
Povezanost s drugima
Povezanost čovjeka s drugima
posljedica je predstavljanja sveopćeg
plana spasenja. Čovjek u ozračju objektivnosti
i pounutrašnjenja, bez nasilnog
potresa koji dolazi izvana, objektivno
shvaća konkretne stvarnosti i svoju
povezanost s njima. Svijet koji se pred
njim otvara neprimjetno izvodi duboki
preobražaj njegova bića. Iz toga slijedi
prosvjetljenje i jasnoća Božjega plana,
"misterij", o kome govori sv. Pavao, i u
isto vrijeme, polazeći od ucjepljenja
svoga života na Krista, Crkvu i čovječanstvo,
otkriva način kojim Bog djeluje,
u svijetu i u čovječanstvu, odnosno
shvaćanje "znakova vremena" neprestanog
Božjeg djelovanja, snage koju
Bog stavlja u njega, Duha Svetoga,
sakramenata, Crkve, pomaganja drugima,
poštovanja ljudske osobe.
Liturgijski život
Slušanjem, razmatranjem Božje
riječi, čovjek se priprema za najviši stupanj
štovanja Boga, a to je liturgijska
euharistija. To znači sudjelovanje u
otajstvu Crkve, živjeti pashalno otajstvo
preko smrti svega onoga što nije Krist,
za uskrsnuće s njime na novi život.
Tako se čovjek osjeća ucijepljen na
Crkvu koja je otajstveno Tijelo Kristovo.
Euharistija je žrtva, posadašnjenje
žrtve na križu Isusa Krista. Ona je
više od obične gozbe. "Njezina je cijena
smrt Jednoga, i uzvišenost ove smrti je
prisutna u njoj. Kad slavimo euharistiju
mora nas ispuniti strahopoštovanje
pred ovim otajstvom, zebnja pred tajnom
smrti, koja postaje prisutna među
nama. Prisutno je u isto vrijeme i to da
je ova smrt pobijeđena uskrsnućem, i
da mi stoga možemo pristupati ovoj
smrti kao slavlju života, kao preobrazbi
svijeta."1
Kršćansko slavlje, euharistija,
seže do dubine smrti. Euharistija nije
pobožna zabava i razonoda, još manje
religiozno uljepšavanje. Ona seže do
krajnjeg dna "koji se naziva smrt, i
otvara put u život koji nadilazi smrt".2
"Štovanje euharistije nije toliko štovanje
jedne nedostupne transcendencije
koliko štovanje Božjega spuštanja k
nama."3 U euharistiji susrećemo žrtvu
Isusa Krista i toj žrtvi samu ljubav.
Ljubav možemo shvatiti samo ako sami
ljubimo. U euharistiji, "ne samo da
upoznajemo ljubav, nego i sami počinjemo
ljubiti. Stoga je euharistijsko štovanje
točka u kojoj se susreću osobno i
sakramentalno, sakramentalno i društveno
- točka u kojoj je usidrena apostolska
i duhovna životnost Crkve i
našega služenja istodobno."4
Stupnjeviti napredak
Čovjek se u duhovnim vježbama,
pod vodstvom voditelja, koji osobito na
početku duhovnih vježbi, usmjerava
rad i kontrolira napredak, sve više poistovjećuje
sa stvarnošću, shvaća svoj
odnos i odgovornost te dostiže životni
izbor. Taj postupak, kao i svaki životni
postupak, odvija se stupnjevito. Može
biti ostvaren na više načina, slijedeći
konkretne crte. Taj se pluralizam treba
kretati unutar serija čvrstih napomena
koje skupa oblikuju samu strukturu
stupnjevitog rasta.
Voditelj duhovnih vježbi se vrednuje
ne po svojoj dužnosti koju je primio,
nego po tome što je na neki način
ekspert života po Duhu Svetom, koji s
jasnoćom zna naslutiti duhovne potrebe
pojedinih osoba koje obavljaju duhovne
vježbe, koji sa sigurnošću zna ući u
kulturne i duhovne zahtjeve vremena,
koji s vjernošću zna prenijeti ono što
Duh Sveti traži od svake duše, te u svakoj
situaciji znade posvjedočiti delikatno
duhovno prepoznavanje. Voditelj
duhovnih vježbi nije toliko učeni teolog
koji raspravlja o duhovnoj nauci, već
onaj koji inicira da duhovne vježbe
budu prepoznavanje Duha Svetoga,
onaj koji odgaja za radost hodanja
prema unutarnjem evanđeoskom svjetlu.
Duhovne vježbe trebaju uistinu biti
škola crkvenog iskustva u Kristovu
Duhu.
Rast duhovnog života je naporan i
čovjek treba biti ustrajan na tome putu.
Samo naporom i ustrajnošću dolazimo
do konačnog cilja: sjedinjenja s Bogom.
Duhovnom rastu treba dati prednost.
Ne trebamo trošiti vrijeme na nevažne
stvari. Ako su duh i tijelo u miru, mi
smo onda uravnotežene osobe. Vladati
sobom divan je osjećaj. Biti duhovan je
uzvišeni osjećaj kojega samo duhovna
osoba može osjetiti. Borimo se da nam
duh bude smiren. Duhovnost se u čovjeku
osjeća kao nevidljiva sila. Onaj
tko je pošao putem duhovnosti nikada
neće na tom putu stati. On uvijek ide
naprijed. To je put bez povratka na
staro. Postignutu slobodu duha valja
hraniti teološkim krepostima: vjerom,
nadom i ljubavlju. A ove se kreposti
hrane molitvom, koja se u klasičnom
učenju dijeli na: usmenu, mislenu,
kontemplativnu i mističnu molitvu,
o kojima ćemo govoriti u nastavku
naših razmišljanja o duhovnosti i
kršćanskoj molitvi.
(nastavlja se)
1. Joseph Ratzinger. Bog je s nama,
Euharistija: središte života, Verbum,
Split, 2004., str. 40.
2. Isto, str. 41.
3. Isto, str. 104.
4. Isto, str. 105.
|
