Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s vlč. Josipom Štefkovićem, župnikom župe Sv. Pavla apostola u Baču

Svećenički sam poziv izabrao sam, i nikada se nisam pokajao!

Josip Štefković je trenutačno župnik pet
župa bačkog dekanata: Sv. Pavla apostola u Baču,
Sv. Jakova apostola u Plavni, Sv. Karla
Boromejskog u Tovariševu, Sv. Josipa u
Deronjama i Sv. Ane u Bačkom Novom Selu. Prvi
je svećenik Hrvat zaređen za Subotičku biskupiju
u trećem tisućljeću. Rođen je i kršten u Subotici u
župi Svete Terezije Avilske 1976. godine. Živio je i
u Tavankutu i u Žedniku. U tim je mjestima pohađao
osnovnu školu. Srednjoškolsku diplomu stekao
je u subotičkom sjemeništu i gimnaziji
"Paulinum". Nakon odsluženog vojnog roka, studira
filozofiju i teologiju u Zagrebu, na Filozofskoteološkom
Institutu Družbe Isusove. Diplomirao je i za svećenika 
je zaređen 2002. godine. Bio je po dvije godine kapelan u Adi
i u Novom Sadu. Od kolovoza 2006. upravitelj je, a potom
 i župnik spomenutih pet župa Subotičke
biskupije i Bačkog dekanata.

Kada sam razmišljao o svećeničkom zvanju, nisam razmišljao o tome što ću time dobiti, nego što bih kao svećenik mogao dati Crkvi i narodu.

ZVONIK: Ovo je druga godina kako Vas je biskup postavio župnikom u Baču i Plavni. Da li ste ovako zamišljali svećenički život kad ste se odlučili poći tim putem?

Danas, u vrijeme sve istaknutijeg hedonizma, tj. želje za uživanjem i lagodnim životom pod svaku cijenu, postavlja se pitanje što je ono što jednog mladog čovjeka privlači u svećenički stalež. Je li to želja za karijerom? Ili za boljim i lagodnijim životom? Ili...? Otvoreno mogu reći da je za mene sve to ne sporedno, nego apsolutno nevažno. Kada sam razmišljao o svećeničkom zvanju, nisam razmišljao o tome što ću time dobiti, nego što bih kao svećenik mogao dati Crkvi i narodu. Nisam planirao u kojoj ću župi službovati. Lijepo mi je bilo i u Adi među 10.000 katolika mađarske nacionalnosti i u velikom i šarolikom gradu kao što je Novi Sad. Bila su to za mene dragocjena iskustva. Svugdje sam susretao ljude koji su utjecali na moj život i s kojima i dan danas imam kontakte. Rado ih se sjećam. Kao čovjek koji je djetinjstvo proveo na selu, nije mi bilo teško uklopiti se i u moje nove župe Bačkog dekanata. Ovdje sam već više od godinu i pol. Imam viziju i ideale koje ovdje želim ostvariti. Puno toga još nije vidljivo i opipljivo. Vjerujem da će vjernici mojih župa imati sa mnom strpljenja i povjerenja u mene, te da ćemo skupa napredovati ka zajedničkom cilju: upoznavanju i nasljedovanju Isusa Krista u kojemu gledamo uzor svakog čovještva i vjerništva. Kada sam pošao u sjemenište možda još ni nisam imao kristalno jasnu sliku što to znači biti svećenik. Ta se slika postupno izoštravala, te sam, postao svećenikom, tj. kada sam rekao svoj konačni "Evo me", već imao iskristaliziranu sliku o svećeničkom životu. Dakle, znao sam kojim putem krećem. Sam sam ga izabrao i nisam se pokajao. Znači, svećenički život sam zamišljao upravo ovakvim kakav i jest: raznolikim. Različite su prilike od mjesta do mjesta, ali ideali i ciljevi uvijek su isti i nepromjenjivi, jer Isus jučer, danas i zauvijek, isti je. Čini mi se da sam svugdje pronašao način kako se prilagoditi konkretnim prilikama, a i neprilikama.

ZVONIK: Što za mladoga svećenika znači kad mu biva povjereno samostalno voditi župnu zajednicu odnosno zajednice?

Često se mogu čuti krilatice poput one od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba ili pak najljepši su studentski dani. Ni s jednom od njih se ne bih složio. Daleko od toga da mi škola nije išla, ali cilj mi je bio školu završiti i postati svećenikom. Obično sam to zamišljao tako da budem samostalan župnik. Stoga na vaše pitanje mogu odgovoriti kako sam s radošću primio vijest da je mojim kapelanskim danima došao kraj. Ne mogu se požaliti na župnike kraj kojih sam bio kapelan, ali ta samostalnost mi je uvijek golicala maštu. I opet se nisam previše iznenadio. Koliko sam uspio odgovoriti izazovima, zahtjevima i očekivanjima i nadređenih i povjerenih mi, neka drugi procijene. U svakom slučaju, primjećujem i vlastite nedostatke ali i njih prihvaćam kao životni križ s kojim se pokušavam nositi i popraviti što se može popraviti. Kada mladom svećeniku biva povjereno samostalno voditi župnu zajednicu, to mu je sigurno i čast i izazov. To je sigurno obilježeno i određenim radostima, ali i tjeskobama s pitanjem kako ću ja to i jesam li dorastao tome poslanju i službi? Ali ako čovjek, poput svetog Pavla, zna komu je povjerovao i ako se prisjeti riječi jednog misnog predslovlja koje veli da Bog vodi Crkvu po onim pastirima koji je predvode u ime njegova Sina, onda ništa nije neostvarivo i ništa ne predstavlja prepreku pred kojom bi se trebalo predati. Ujedno, mladi ljudi se obično lakše prilagođavaju, pa je i to olakšavajuća okolnost kada se sele u novu sredinu i preuzimaju novu službu. Čini mi se da me još nosi mladenački optimizam, ali nastojim biti i realan i objektivan u procjenama svojih sposobnosti i talenata, ali i konkretnih prilika koje vladaju u povjerenim mi župama.

Molim Boga da mi pomogne ljude prihvaćati, razumjeti, surađivati s njima.

ZVONIK: Dvije župe s pripadajućim filijalama sigurno iziskuju puno napora i angažmana. Što vam okupira najviše vremena?

Možda ponekad previše toga hoću. Čini mi se da mi to oduzima najviše vremena. Tko zna, možda bi mi Isus uputio prijekor kao i Marti, s poukom da treba izabrati ono najbolje. Ali što je konkretno to najbolje, to mi je često vrlo teško razaznati. Ipak, kada pogledam u budućnost vidim sve manje obnova zgrada, kilometara za volanom i sličnih stvari, a sve više duhovne obnove povjerenih mi župa. To je u svakom slučaju ono najbolje i ono zbog čega sam ovdje župnik. Koliko je to daleka budućnost, vidjet ćemo. Za sada još uvijek hvatam konce: upoznajem ljude, njihove želje i sposobnosti. Upoznajem sadašnjost i prošlost povjerenih mi župa. Na temelju toga treba stvoriti planove za budućnost. Svi koji rade s ljudima, znaju da je to ujedno i lijepo i teško. Stoga molim Boga da mi pomogne ljude prihvaćati, razumjeti, surađivati s njima. Osim susreta s ljudima, prvenstveno vjernicima, puno mi vremena odlazi i na obilaske mojih crkava i njihove popravke ili promišljanja o njihovim popravkama za koje još uvijek nema dovoljno mogućnosti.

ZVONIK: Vrlo ste aktivni u obnovi povjerenih vam crkava i župnih domova. Imate li u tomu odgovarajuću pomoć?

Crkvene objekte koji se nalaze u mojim župama teško je opisati. Većina od njih opasnost je i za prolaznike. Na jednoj crkvi se ruši toranj, druga nema krova, vrata, prozora, žbuke na zidovima ni iznutra ni izvana, treća ima rupu u stropu i krovu te s oltara imate direktan pogled ka nebu, s četvrte otpadaju cigle i žbuka. To je samo skraćeni opis. Iako često obilazim ove crkve, nadam se da me ništa neće lupiti po glavi. Kako je došlo do ovakve situacije, nije mi toliko važno. Želja mi je pokrenuti sve pozitivne i zainteresirane strane i učiniti sve što se učiniti može da se ovi dragulji naše duhovne i kulturne baštine sačuvaju od propadanja te budu i okosnica kreiranja naše budućnosti, jer bez svećenika i crkve kao mjesta okupljanja u našim krajevima sve ide nizvodno. Imam li odgovarajuću i dovoljnu pomoć, na to bih diplomatski odgovorio: pomoći nema onoliko koliko bih ja to očekivao. Ipak, možda više nije ni moguće. Stoga ne gubim nadu i ne očajavam.

ZVONIK: Za tako velike radove su potrebna veća materijalna sredstva. Kako s time izlazite na kraj?

S materijalnim sredstvima nikada nisam imao problema tj. većih sredstava nikad nisam ni imao. Stoga se trenutačno orijentiram na one stvari koje se mogu popraviti s manjim sredstvima, ali zato uz puno rada, najviše fizičkog. Od svega toga mi se čini kako meni ipak ostaje najveći dio. Ipak, ima krasnih primjera ljudi koji se u ovom ili onom poslu aktiviraju na opće dobro cijele zajednice. Nadam se da još uvijek vrijedi ona izreka da primjeri privlače te da će pozitivni primjeri pojedinca pokrenuti i druge.

ZVONIK: Kad je riječ o župi u Plavni, što karakterizira tu malu zajednicu u dijaspori?

Plavna je prije samo nekoliko desetljeća bila gotovo apsolutno katoličko mjesto. Danas to više nije tako. Danas je u župi oko 700 katolika, dok u selu ima nešto manje od 1400 stanovnika. Što se tiče katolika, nije teško uočiti kako se mnogi mladi sele. Najprije odu na škole u veće gradove, a odande se mnogi i ne vrate. Mnogi su se odselili i tijekom protekla dva desetljeća uslijed prilika i neprilika koje su vladale. Katolici u Plavni su tradicionalno vezani uz Crkvu i vjeru. To je s jedne strane dobro, jer su sačuvani mnogi običaji i svijest o vjerskoj pripadnosti. S druge strane ima to i svojih negativnosti jer tradicija može biti korisna, ali vjera mora postati nešto osobno da bi mogla oblikovati živote i biti pokretačka snaga u životu.

ZVONIK: Ne stanujete u Plavni, nego iz Bača odlazite na tu župu. Mislite li da bi ona bila životnija da ima svojega župnika koji bi tamo mogao stanovati?

U svakom slučaju, unutar jedne župe, vjernici tvore manju ili veću zajednicu koja je dio sveopće Crkve. Svaka župna zajednica bez svećenika župnika zakinuta je i okrnjena. Jedan čovjek ne može biti u isto vrijeme na dva ili više mjesta. Ne može biti polnoćka u ponoć u dvije župe. Ni obredi Velikoga tjedna ne mogu se odvijati ravnopravno u više župa. Čak i kada župnik stigne uskladiti obveze na više strana, sve to multipliciranje liturgijskih, uredskih i drugih obveza dovodi do opterećenja i zamora. Ponekad se zbog toga pojave i trzavice i nesporazumi. Ali, to je naša stvarnost. Manje župne zajednice moraju shvatiti svoj položaj. S druge strane, svećenik mora nastojati biti objektivan, angažirati se i pokušati prilagoditi uvjetima i stvarnosti. U svakom slučaju, za Plavnu bi bio veliki plus da ima stalnoga župnika, ali dok ga zbog pomanjkanja svećenika ne bude, vjerujem da ću s Plavancima naći zajednički jezik na obostranu korist.

ZVONIK: Razdoblje vašega upravljanja ovim župama nije tako dugo, ali je već dovoljno veliko da se skupi puno iskustava. Što je ono najljepše što vas veže za župu u Plavni i Plavance?

U Plavni sam upoznao mnoge divne ljude, počevši od djece do onih malo starijih. Ima djece koja oduševljeno dolaze u crkvu, na vjeronauk, na pjevanje ili radne akcije. Iako živahni, većina ih je sačuvala seosku iskrenost i neiskvarenost. Dragi su mi. Ima u Plavni i odraslih koji su se spremni uključiti u život župe: prekrasnim šokačkim pjevanjem, radnim akcijama, inicijativama ... Ima u Plavni i ljudi koji su za crkvu spremni darovati i veća sredstva. Ima vjernika koji se često i lijepo ispovijedaju. Za godišnji blagoslov kuća obiđem gotovo sve katoličke kuće. Gotovo svi uredno izmiruju svoje crkvene doprinose. Za sve ono što je u župi dobro i plemenito zaslužni su i prijašnji župnici. Zahvalan sam im. Ono što je najvažnije, a mislim da to Plavanci i Plavanke imaju, jest svijest da mogu biti i bolji i svetiji i pobožniji. Zato mi je lijepo biti njihovim župnikom.

Na pitanje čime najviše nastoji privući vjernike u crkvu, tj. k Bogu, Josip odgovara poznatom izrekom: Više se muha ulovi na žlicu meda, negoli na bačvu octa, te nadodaje kako pokušava biti strpljiv. Pokušavam ljude shvatiti. Pokušavam im približiti Boga kao svog i njihovog najvećeg prijatelja kojemu jedinomu možemo potpuno vjerovati, koji nas ljubi više negoli mi sami sebe i koji računa s nama i vjeruje u nas više negoli mi sami, ističe Josip te nadodaje kako to nije uvijek jednostavno postići. Vjerojatno to moji vjernici ponekad vide i drukčije, ali ovo je moj ideal i "program" koji želim provoditi u svom svećeničkom životu. Jednom riječju: Bog nije strašilo za grešnike, Bog je Ljubav. Kao takvoga Ga želim približiti ljudima, a onda se nadam da će ih On sam privući u crkvu i naravno k sebi. Znači, pokušavam ih privući samim Isusom Kristom mučenim, raspetim, i uskrslim za nas vjernike i za cijelo čovječanstvo, zaključuje naš sugovornik.