Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović
Jedino se Bogu klanjaj!
Nerijetko se cuje prigovor na racun
nas katolika, pa i pravoslavnih, da se klanjamo
slikama i kipovima, pa i svecima i
sveticama. Treba dobro razlikovati kome
pripada religijski čin klanjanja. Pojam "klanjanje"
znači izričaj štovanja Vrhovnom
biću. U svakoj kulturi, civilizaciji i religiji
postoji vlastiti način na koji se taj čin štovanja
izriče i vanjskim znakom. Vjera je u
biti nutarnji stav čovjeka, ali kako je čovjek
i tjelesno biće, vjera se "utjelovljuje" i u
vanjskim znakovima. Stoga je štovanje
Boga vlastito svakoj civilizaciji. Nama kršćanima,
kao nasljednicima biblijske predaje,
način izražavanja štovanja Boga je ne
samo naslijeđen, nego i naređen. Prva liturgija
je i nastala iz sinagogalne liturgije,
a neki elementi iz liturgije Hrama. Štovanje
jedinome Bogu iskazivalo se ponajprije
prostracijom. To znači da je čovjek dodirnuo
čelom zemlju i tako se prostro po tlu,
što je značilo potpuno predanje i potpuno
priznavanje Božjega vrhovništva. Istina,
takav se čin predanja očitovao i pred kraljem,
ali je u svojoj originalnosti pripadao
samo Bogu. Danas je u katoličkoj liturgiji
taj način klanjanja Bogu pridržan samo na
Veliki petak, i to samo za svećenika i u
sakramentu svetoga Reda kod sva tri stupnja
- đakonat, prezbiterat, biskupsko ređenje
- kandidat se prostire licem pred Bogom.
Jasno da u mnogim (osobito kontemplativnim
redovima) postoji obred prostracije
i kao oblik molitve i klanjanja. Liturgijski
je to vrlo rječit i doživljen čin vjere i klanjanja.
U mnogim narodima Istoka, pa i biblijskom
narodu, kao znak štovanja i klanjanja
srećemo i "prigibanje koljena", tj. poklecanje.
Redovito je to čin poštovanja i čin
klanjanja, kao i priznanja vrhovništva pred
onim pred kime se poklekne. U zapadnoj
liturgiji ovaj je način znaka klanjanja Bogu
postao temeljni. Istočna Crkva je zadržala
drugi način, tj. dodirnuti rukom zemlju i
tako se duboko nakloniti u znak klanjanja i
priznanja vrhovništva. Razlikujemo dakle
poklecanje na jedno koljeno, na dva koljena
i konačno samo klečanje. Kada se
poklekne? Kada ulazimo u crkvu nakon što
smo se znamenovali znakom križa, pokleknemo
prema oltaru na kome se čuva
Presveti Oltarski sakrament. Dakle, nikada
ne činimo dva znaka u isto vrijeme.
Velika većina naših vjernika poklecanje i
znak križa čini istovremeno. Ne tako. Znak
križa je već protumačen kao poseban znak
podsjećanja na krštenje, a poklecanje je
znak priznanja Božje prisutnosti i poklona.
Koljena se sagibaju samo pred Bogom.
Stoga pripazimo je li na glavnom oltaru ili
na nekom drugom mjestu Svetohranište.
Tada činimo znak poklecanja. Zatim,
pokleknemo kad god prolazimo ispred
Svetohraništa. Prije pričesti, kada pristupamo
samoj pričesti činimo taj isti znak,
kada smo posve blizu pričestitelja. Ovaj
znak poklecanja prije pričesti nije obvezatan,
ako je velika gužva ili nam to sprječava
starost ili bolest. Međutim, nikada se,
ama baš nikada, ne poklekne nakon pričesti.
Krist je tada s tobom, u tebi i stoga je vrlo
neumjesan znak poklecanja kad si sam
postao Svetohranište. I u ovome naši vjernici
često griješe (kao što čine znak križa
prije ili poslije pričesti). Pretjerujemo.
Konačno, pokleknemo prije odlaska iz crkve
i to ponovno prema mjestu gdje se čuva
Presveti Oltarski sakrament. Svećenik čini
taj isti znak pri ulasku na oltar i to prema
Svetohraništu. Nakon posvete kruha u
Kristovo Tijelo, kao i nakon posvete vina u
Kristovu Krv. Čini taj znak prije same pričesti
i isto tako pri odlasku iz svetišta.
Dakle, taj čin poklecanja je čin kojim častimo
Boga. Ne poklekne se ni pred kakvom
slikom, kipom, a pogotovo ne čovjekom.
Bilo bi dobro nekako sebi duboko usaditi
u dušu da je i poklecanje kao vanjski znak
vjere uistinu znak vjere, i ako činimo tamo
gdje to ne priliči, zavodimo i sebe i druge
krivim znakom na pogrešnom mjestu.
Tako dajemo pravo onima koji nam prigovaraju
da se klanjamo i drugima, a ne
samo Bogu. Kada se kleči? Klečanje je
znak štovanja Boga i molitveni znak. On je
pun simbolike predanja, pokornosti i molitve.
Na oba koljena se više u Zapadnoj
liturgiji ne poklekne, pa ni pred izloženim
Presvetim. Ako je to čin poklecanja, onda
je to samo na jedno koljeno, a ne na oba.
Ne tako davno, bio je propis da se pred
izloženim Presvetim Otajstvom i poklecanje
vrši na oba koljena. Više ne. Kleči se
samo na podizanje, dakle, u vrijeme pretvorbe,
za vrijeme blagoslova s Presvetim
Sakramentom i u nekim za to određenim i
izričito kazanim prilikama. Zašto govorimo
ovako odlučno o ovom znaku? Prvo zato
što je to znak kojega treba "očistiti". On
mora biti uistinu ili znak klanjanja Bogu ili
ga treba ukinuti. Mnogi naši vjernici samo
malo "cupnu" a ne dodiruju koljenom zemlju.
Ili se pokloni kako treba, ili stojeći
iskaži počast Bogu. Najlošiji znak je onaj
koji se ne prepoznaje kao znak Bogoštovlja.
Ovom rubrikom želimo polako "čistiti"
našu svijest od pukih navika, jer u liturgiji
sve ono što se čini, čini se svjesno, sabrano
i sadržajno. Svaka "tehnika" i puka navika
zavodi i onoga koji to radi i one koji to
promatraju. Klanjanje je najsvetiji znak,
najsvetijoj osobi i zato znajmo sabrano
čuvati svoje duše i polako, sveto i pravilno
iskazati svoju vjeru, priznavajući Boga jedinim
Vrhovnim Gospodinom. Tada će to
biti za nas čin, a za druge znak. Vjera je,
dakle, čin u znaku.
23. 03. 2008.
USKRS
Dj 10,34a. 37-43;
Ps 118,1-2. 16-17. 22-23
Kol 3,1-4 ili 1 Kor 5,6b-8
Iv 20,1-9
ili za popodnevne mise
Lk 24,13-35
Ako ste suuskrsli s Kristom,
tražite što je gore, gdje
Krist sjedi zdesna Bogu! Za
onim gore težite, ne za zemaljskim!
30. 03. 2008.
2. USKRSNA NEDJELJA
Dj 2,42-47;
Ps 118,2-4. 13-15. 22-24
1 Pt 1,3-9
Iv 20,19-31
Budući da si me vidio,
povjerovao si. Blaženi koji ne
vidješe, a vjeruju!
06. 04. 2008.
3. USKRSNA NEDJELJA
Dj 2,14. 22-23;
Ps 16,1-2a.5. 7-8. 9-10.11
1 Pt 1,17-21
Lk 24,13-35
Dvojica učenika putuju u
Emaus...
Dok bijaše s njima za stolom,
uze kruh, izreče blagoslov,
razlomi te im davaše.
Uto im se otvore oči te ga prepoznaše,
a on im iščeznu s
očiju.
Nato oni pripovjede ono s
puta i kako ga prepoznaše u
lomljenju kruha.
13. 04. 2008.
4. USKRSNA NEDJELJA
Dj 2,14a. 36-41;
Ps 23,1-3a. 3b-4.5.6
1 Pt 2,20b-25
Iv 10,1-10
Zaista, zaista, kažem vam:
ja sam vrata ovcama. Svi koji
dođoše prije mene, kradljivci
su i razbojnici; ali ih ovce ne
poslušaše. Ja sam vrata. Kroza
me tko uđe, spasit će se: i ulazit
će i izlaziti i pašu nalaziti.
Kradljivac dolazi samo da
ukrade, zakolje i pogubi. Ja
dođoh da život imaju, u izobilju
da ga imaju."
|
|
|
