Intervju - Razgovarali: Petar Gaković i Vladimir Lišić

Razgovor s Christopherom Derigeom, članom Međunarodne katoličke udruge "Pax Romana"

Subotičanima poručujem da sam uistinu ganut njihovim duhom!

Christopher Derige Malano je rođen 29.travnja 1981. u Honolulu(Hawai`i). Osim srednje škole koju je završio na Hawaima, završio je i Waipahu High School (visoka škola) te University of New Mexico (Sveučilište Novi Meksiko) na kojemu je diplomirao povijest i komparativnu religiju. Tijekom studija radio je na Katedri za glazbu. U okviru Sveučilišta kojega je pohađao, radio je na Koledžu za obrazovanje u Albuquerqueu u Novom Meksiku. Nakon toga, godinu dana je bio predavač u srednjoj školi na Hawaima. Naposljetku, bio je predstavnik Međunarodne katoličke udruge Pax Romana u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Neoženjen je i trenutačno je u Parizu (Francuska), kao misionar u sklopu Udruge Pax Romana i u razdoblju od četiri godine radit će kao generalni povjerenik.

*Pokušavamo spojiti svakodnevni život uz pomoć vjere, uporabom intelekta i sposobnosti učenja kroz različite oblike obrazovanja.*

ZV.: Član ste Međunarodne katoličke udruge za intelektualnai kulturna pitanja "Pax Romana" (Internation Catholic Movement for Intelectual and Cultural Affairs - ICMICA/MICC) koja je utemeljena 1947. godine i djeluje u više od osamdeset zemalja svijeta. Na što je točno fukusirana
ova Udruga, koja su sve područja njezina djelovanja i kakav je općenito njen utjecaj u svijetu?
*C. D.: U prvom redu, pokret je fokusiran na mir i društvenu pravdu. Postoje dva dijela Pax Romane: studenti i stručnjaci. Imamo položaj konzultativne prirode u Ekonomskom i socijalnom vijeću Ujedinjenih naroda (ECOSOC), UN odjelu za javno informiranje (DPI) i UN agenciji za intelektualna i etička pitanja na području obrazovanja, znanosti i kulture (UNESCO). U okviru Crkve, imamo posebnu vezu s Biskupskim vijećem za svjetovne osobe i Državnim tajništvom.

Zapravo, Međunarodni pokret katoličkih studenata je nastao još 1887. godine kada je skupina mladih osnovala zajednicu katoličkih studenata. Udrugu je odobrio papa Leo XIII. Godine 1921. održan je prvi Kongres koji je okupio studente sa svih strana svijeta. Blaženi Pier Giorgio Frassati, član Pax Romane u Italiji i zaštitnik ovogodišnjeg Svjetskog dana mladih, pomogao je još tada oko organizacije Kongresa. Neki od nazočnih studenata poznavali su ljude koji su
se borili u Prvom svjetskom ratu ili su i sami bili sudionici istoga, i kao rezultat toga bili oštro podijeljeni među sobom. Međutim, kako se Kongres približavao kraju, u duhu pomirenja svi su studenti prigrlili jedni druge. Upravo je zbog
toga odlučeno da se Udruga nazove Pax Romana. Godine 1947., bivši pripadnici IMCS-a, koji su željeli nastaviti ovu misiju, ali više nisu bili studenti, pokrenuli su Međunarodnu katoličku udrugu za intelektualna i kulturna pitanja (ICMICA). Od tada pa sve do današnjih dana uspijevamo spojiti svakodnevni život uz pomoć vjere, uporabom intelekta i sposobnosti učenja kroz različite oblike obrazovanja.

ZV.: Kako ste već spomenuli, u okviru Udruge Pax Romana djeluje i međunarodna udruga katoličkih studenata (The International Movement of Catholic Students - IMCS/MIEC), za čije Tajništvo u Parizu radite posljednje četiri godine. U čemu se ogleda glavna zadaća ove Udruge
studenata?
* C. D.: Vezano uz studente, zabrinuti smo za holističnu formaciju i evangelizaciju sredine u kojoj se studenti kreću. U naredne četiri godine naša tema će biti "Izgradnja kulture mira i solidarnosti". Neke od tema na koje ćemo se usmjeriti
su: obrazovanje za općesvjetski dijalog između različitih kultura i religija, uloga studenata i sveučilišta u pogledu ljudskih prava, opunomoćenje žena, građansko pravo, pomoć siromašnima, istraživanje alternativnih modela razvitka i dr. Studenti i drugi mladi ljudi su proročanski glas u Crkvi i u društvu uopće. Želimo iskoristiti ovakav potencijal za opće dobro.

ZV.: Izvjesno vrijeme radili ste i u New Yorku pri UN-u. Na koji način i za koje ste područje djelovanja pri UN-u bili zaduženi i kako sada, s izvjesne distance, gledate na to razdoblje vašega angažmana?
* C. D.: Veoma sam počašćen što sam bio u prilici biti predstavnikom Pax Romane u Ekonomskom i društvenom vijeću Ujedinjenih naroda, ili jednostavno "ECOSOC"-u. Bilo je to kratko razdoblje mojega života, ali veoma korisno, jer
sam bio u mogućnosti širiti brojna iskustva i stajališta članova Pax Romane diljem svijeta i predstavljati ih na međunarodnoj razini. Smatram da je veoma nepogodno to što je središte Ujedinjenih naroda u tako skupom gradu, jer to
umnogome otežava redovitu nazočnost mladih ljudi.

ZV.: Kad smo već kod toga, činjenica je da UN ima veliki utjecaj na mnoga međunarodna pitanja, osobito kad je riječ o poštivanju ljudskih prava. S druge strane, jasno je da u nekim pitanjima njegov utjecaj u svijetu sve više slabi, osobito kad je u pitanju utrka za naoružanjem i sl. Unatoč
pozivima na poštivanje ljudskih prava, vidimo da se u svijetu ona sve manje poštuju. U kojim područjima čovjekova života općenito se ta kriza današnjega društva najviše ogleda?
* C. D.: Često je pogrešno tumačenje da su Ujedinjeni narodi samo Vijeće sigurnosti, a sve je to zato što se Ujedinjenim narodima posvećuje najviše pozornosti u medijima. U stvarnosti, postoje brojni drugi savezi, vijeća i agencije
koje nadopunjuju Ujedinjene narode. Istina je također da mnogi ljudi gube povjerenje u Ujedinjene narode, a upravo zato mi kao laici trebamo učiniti našu nazočnost uočljivom kroz nevladine organizacije (NVO). Bez naše priče, svi ambasadori će imati iskrivljenu i nejasnu sliku o stvarnosti.

*Rastužuje me to što su na vijestima konflikti uvijek popularniji od mira*

ZV.: Područje Balkana oduvijek je kroz povijest bilo mjesto različitih sukoba, osobito nacionalnih. Srbija se i danas, unatoč tranziciji čije faze prevladava, nalazi pred takvim i sličnim problemima. S obzirom na to da se radi o maloj balkanskoj zemlji, koliko u međunarodnim krugovima, barem onim koji su vama bliski, vlada interesiranje za otvorena pitanja na Balkanu? Koliko su ljudi upućeni u cijelu problematiku?
* C. D.: U poslu kojega radim, izložen sam različitim tipovima medija sa svih strana svijeta. Iznenađujuće je to da je sve što sam čuo ili pročitao u zadnje vrijeme veoma mali dio informacija. Čak i ako ih sve složim, ništa od toga ne
pokazuje mi pravu sliku o tomu kakva je ovdje zapravo situacija. Rastužuje me to što su na vijestima konflikti uvijek popularniji od mira. U engleskom jeziku postoji izreka: "If it bleeds, it leads" (u slobodnom prijevodu to bi značilo: "Ako krvari, prednjači!"). Nažalost, to je točno u većini medijskih agencija, a kao neki zaključak proizlazi da je mir izuzetak, a konflikti su ti koji su normalni, umjesto da se naglasi da je mir normalno stanje, a da su konflikti oni koji narušavaju ono što je normalno. Mene interesira da li urednici ili vlasnici kompanija sami donose odluku o tomu koje vijesti iznositi u javnosti ili oni jednostavno odgovaraju na ono što
publika želi pročitati ili čuti. Bilo da je odluka na medijskim kompanijama ili nama, kao korisnicima medija, mislim da bi svi trebali preispitati i ocijeniti ovo pitanje.

ZV.: S obzirom na to da Vaš trenutačni posao, osobito onaj vezan uz misije, zahtijeva veliki angažman te stalna putovanja, na kakve ste probleme tijekom posljednjih godina rada nailazili odlazeći u različite zemlje? S kakvim se sve problemima suočavaju vjernici laici u nekim drugim krajevima svijeta i drugim kulturama, nama možda ne toliko
bliskima?

* C. D.: To je veoma teško objasniti s obzirom na to da su brige ljudi širom svijeta u osnovi iste, ali u isto vrijeme i veoma različite. Roditelji stalno vode brigu o tomu da njihova obitelj bude nahranjena, da bude na sigurnom. Radnici brinu o tomu da budu pravedno plaćeni i da ne budu izloženi opasnosti pri radu. Studenti se bore uravnotežiti svoju adolescenciju i mladost s obvezama koje im nalaže obrazovanje. Svi mladi koje sam upoznao trude se upoznati sami sebe. Oni imaju pitanja poput ovih: Što bih trebao raditi u životu?, Hoće li ono što radim pomoći meni i mojoj obitelji?, Da li me moji prijatelji vole?, itd. Trudimo se pokazati im
vezu između toga što ih muči i njihove vjere. Mi ih pitamo:"Kako te tvoja vjera navodi da odgovoriš na svoje brige?", zato što naš svakodnevni život i naša vjera nisu i nikada ne bi trebali biti odvojeni.

*Vidim u Subotici toliko potencijala - ovo je mjesto beskonačnih mogućnosti.*

ZV.: Budući da ste u Subotici boravili kratko vrijeme tijekom kojega ste se ipak imali prilike susresti sa skupinom mladih kojima ste održali i predavanje, kakve dojmove nosite iz ove sredine? Možete li čitateljima Zvonika prenijeti osobnu poruku, s obzirom na iskustvo koje crpite iz svojega rada?
* C. D.: Vidim ovdje toliko potencijala - ovo je mjesto beskonačnih mogućnosti, ali što je još važnije, primijetio sam da se ovdje na život gleda optimistično. Više puta sam rekao ljudima koje sam upoznao da sam se ovdje osjećao kao da sam doma na Hawaima (naravno, ako izuzmemo klimu). Zaista, ovdje postoji nešto u ljudima i kulturi što utječe na to da se svaka osoba prihvaća i vrednuje kao posebna i toplo ju se poziva sudjelovati i biti dijelom lijepe zajednice. Nikada neću zaboraviti vašu sjajnu hranu (živio burek i paprikaš!), čarobne osmijehe, predivnu umjetnost, fantastičnu glazbu i prihvaćanje i ljubav među ljudima. Jedan preplavljujući osjećaj me je obuzeo posljednje večeri koju sam proveo u Srbiji. S mladim zborom, VIS-om "Proroci", posjetio sam Beograd. Inače bih vjerojatno zaspao na putu koji traje tri sata, ali ova je vožnja bila drukčija i uopće se nisam osjećao umorno. Bili su pozvani pjevati na misi Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Tamo sam čuo pjesme koje znam napamet na
engleskom ili španjolskom, kao na primjer: "Tvoje Ime slavim ja" ili "Pescador de Hombres". Osjetio sam nešto što ne mogu objasniti. Razumio sam sve što su pjevali, ali ne doslovce ili zbog toga što sam tekst već poznavao na svom jeziku. Iako ne mogu to opisati, znam da sam iskusio nešto i da sam "osjećao" ono što su pjevali, kao da sam kroz njih osjetio samoga Duha Svetoga. Tijekom cijele mise, u nekoj vrsti strahopoštovanja, ostao sam nepomičan dok sam se molio da shvatim što znači ono što sam upravo doživio. Nakon mise, ostali smo na ratkom prijamu na kojemu se predstavio drugi zbor. Nakon toga, VIS "Proroci" su ponovno bili pozvani pjevati. Znam da su pjevali svim ljudima koji su ondje bili, ali na trenutak sam se osjećao kao da je pjesma upućena posebno meni. Za mene se sve ugasilo i sva buka iz pozadine je nestala. Mislim da mogu reći da dok ih slušaš vidiš da pjevaju svima, ali poruka koju njihova pjesma nosi pogađa svakoga posebno. Harmonična kombinacija flaute, gitara, klavira i bongosa, zajedno s anđeoskim glasovima i pažljivo sastavljenim tekstom obraćala se mom
srcu, više nego mom umu.

Znam da je Duh Sveti ovdje prisutan, u ovoj predivnoj zemlji. Možda je ovo životna lekcija na koju ću odgovor tražiti cijeli život, lekcija koja će me nastaviti poučavati i javljati mi se onoliko dugo koliko budem pamtio ove prelijepe trenutke svojega života.
Želio bih se zahvaliti svim ljudima koje sam upoznao i koji su mi omogućili ovaj posjet. Svoju bih zahvalnost posebno izrazio mojim domaćinima,obitelji Gaković, za njihovu ljubaznu i velikodušnu gostoljubivost. Molim za moje nove prijatelje, molim se za to da se ponovno sretnemo jednoga dana i to, nadam se uskoro. Svim Subotičanima poručujem dasam uistinu ganut njihovim duhom. Aloha!