Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović

"Molite Boga uzdignutih ruku"

Često puta čovjek više govori stavom svoga tijela nego samim riječima. Sjetimo se primjera kada se odaje počasna straža, kada se izražava sućut, kada se nekom čestita i slično. U tim trenucima puno više govori stav tijela, pogled, negoli izgovorene riječi. Dapače, tada riječi i nema. Postavlja se pitanje o stavu tijela, napose u molitvi. Pošto u ovoj rubrici našega lista govorimo o liturgiji, onda ovoga puta govorimo o stavu tijela u liturgijskim činima i to u molitvi. Zapadna liturgija poznaje molitvu koja se vrši stojeći, klečeći ili sjedeći.

Stojeći stav tijela uvijek je znak dubokoga poštovanja. Kada netko važan dolazi u susret, mi ustajemo. Kada se s nekim pozdravljamo, ustajemo. Kada netko navješćuje, proglašava, stojimo. Stoga je temeljni stav u liturgijskoj molitvi stajanje. Stojimo kada svećenik prilazi k oltaru, dok pozdravlja oltar i vjernike. Stojimo pod pokajničkim činom. Odmah bih upozorio na običaj izričaja pokajničkog čina, koji se čini ne samo glasom nego i gestom ruke. Iz liturgije prije
reforme Sabora preuzeli smo "udaranje u prsa" kao znak vlastitog grešnog stanja - trostruki znak. Nakon Sabora preporučen je samo jedan znak kajanja prema sebi, makar većina vjernika i svećenika čini tri puta. Zanimljivo je da je Dekret o toj odluci potpisao Ivan Pavao II., a do konca života on se "udarao u prsa" tri puta. Ne činimo pogrešku ako to činimo trostruko, ali je dosta i jedanput. Ako se pjeva Slava, može se sjedjeti, ako se moli, uvijek se stoji. Sjedenje je opravdano
naročito kod polifonih kompozicija. Na evanđelje se uvijek stoji. To je najsvečaniji dio navještaja Božje Riječi. Sam Krist govori. Samo bolesnici su izuzeti od ovoga "stajanja". Dakle, u misi kod proglasa Božje Riječi stoji se dostojanstveno i s poštovanjem. Jedino tako je i s euharistijskom molitvom. To je svečana molitva koju u ime cijele zajednice Bogu predmoli svećenik. Trebalo bi stajati. U našim krajevima činimo pogrešku ako pod tom molitvom sjedimo. Zar nas nije svećenik pozvao "gore srca"? No, često puta je navika jača od želje Crkve, ali je dobro
upozoriti da to nije svećenikova osobna molitva, to je molitva cijele zajednice kojoj on predsjeda u Ime i u Osobi Isusa Krista. Jednako tako stojimo i u vrijeme molitve Gospodnje: Očenaš. Za zahvalnu molitvu i izlaz također stojimo.

Kada se sjedi? Ponajprije kada se čita Stari zavjet ili poslanica. Zatim, za vrijeme
pouke (propovijed), za vrijeme prikazne procesije i prikazanja. Zahvala nakon pričesti je također u sjedećem stavu. Sjedimo i kod svake meditacije i tihog dijaloga s Bogom. Zašto? Stav sjedenja je stav razgovora, slušanja,
dijaloga. Svi spomenuti dijelovi mise, pa i osobna molitva su jedno od toga. I sjedenje je znak blizine i intimnosti unutar zajednice. Jasno da i stav sjedenja ima svoje dostojanstvo. Vrlo je neukusno prebaciti nogu preko noge ili ispružiti noge. Liturgijski stav sjedenja ima svoj znak i poruku. Znak ozbiljnosti i poruka dijaloga.

Kako držati ruke? Molitva je osobiti privilegij druženja s Bogom. Ruke su nam u
tom času vrlo jasan znak poštovanja, priznanja i pobožnosti. Kršćanska liturgija poznaje molitvu raširenih ruku. To je stari oblik Biblijske molitve. Sjetimo se da je Mojsije na brdu Horebu danima molio raširenih ruku. Da je čak popuštanje toga znaka značilo prestanak molitve. Isus je često molio raširenih ruku. Konačno je i najsvetiju molitvu svojega života: predanost Ocu na križu "izmolio" raširenih ruku. Na spomen svih tih činjenica svećenik većinu molitava kod oltara moli raširenih ruku. To je znak u isto vrijeme i uzdizanja duše k Bogu i primanja Božjega
dara. I vjernici imaju pravo moliti tako, osobito molitvu Gospodnju: Očenaš. Drugi
način su sklopljenje ruke: dlan prema dlanu na prsima. To je oblik molitve predanja. Kao da sakupljamo u jedno sve svoje biće i predajemo Bogu. To je, dakle, znak predanja: Neka bude volja Tvoja! Taj stav sažima sav smisao kršćanske molitve jer je svaka molitva onda potpuna ako se predajemo Bogu i
prepuštamo Njemu konačnu odluku. On zna sve i za nas je najbolje ispunjenje Njegove volje. Poznajemo i sklopljene ruke gdje su prsti savijeni i označavaju svojevrsni vapaj, tjeskobu, sabranost. Nije liturgijski gest molitve, ali je vrlo čest i vrlo drag vjernicima. Liturgija ga ne spominje ali ni ne isključuje.

Konačno, klečanje. U katoličkoj liturgiji kleči se samo na pretvorbu, kada se pred
našim očima događa ponovno utjelovljenje Isusa Krista pod prilikama kruha i vina i to je znak klanjanja. Jedna je pogreška, što većina vjernika čini, a to je da u tom času klečanja prignu glave. Međutim, zašto svećenik podiže Presveto Tijelo i Krv? Zato da ga pogledom počastimo i vjerom ispovjedimo. Ako je moguće, kleči se i na pokazivanju Tijela i Krvi Kristove neposredno prije pričesti. Ako je klečati nezgodno, pogledaju se presvete Prilike, izgovore riječi: Gospodine, nisam
dostojan... Iza pričesti, kada se vratimo na svoje mjesto, nije nelogično da se još koju minutu na koljenima klanjamo Božanskom gostu. Nakon toga sjedimo i u tišini ili pjesmi zahvaljujemo za pričest.

Dakle, na liturgiji govorimo i svojim tijelom. Stajanjem, sjedenjem, klečanjem. Govorimo molitveno i stavom svojih ruku: raširene, sklopljene ruke. Nikada drugačije. Po ponašanju naše vanjštine da se prepoznati i stav naše nutrine, kao i obratno. Budimo svjedoci navještaja onoga što slavimo i vjerom ispovijedamo.