Tu oko nas

Bit će lakše ...

Čudni smo mi ljudi. Bolji od, kako kažu, "nižih vrsta". A sve nas stvori Bog da na zemlji bude lijepo. Međutim, već na prvim stranicama Knjige postanka Stvoritelj svega stvorenja, kaje se što je uopće načinio čovjeka. Razočaran je - rečeno našim jezikom - njegovim mislima, riječima i djelima. Zar je to biće kojega oblikova
da čini samo dobro?

Pitanje se provlači kroz sva stoljeća. Povijest ukazuje na stupanj čovjekove tolerancije - netolerancije. Izraz koji baš suvremeno zvuči. I često ga ponavljamo.

A ni na mikro planu nije bolje. Ljudi čine puno toga da jedni drugima otežaju život, koji sam po sebi već donosi toliko toga...

Možemo li proniknuti u mudrost dobrote koju nalazimo u liku Dudeka iz davno snimljene nam serije? Zaboravljamo često na zapovijed ljubavi koju nam je Isus
ostavio u baštinu: "Ljubite jedni druge". Zato se obradujemo kada doživimo osjećaj poštovanja, suosjećanja, dobrote, topao pogled, vjernost, povjerenje. Bolje se osjećamo. Priča s interneta donosi nam sljedeće: Prilikom leta, ptica koja se umori povlači se da druga preuzme vodstvo, jer naravno, u zajednici će prihvatiti i dijeliti teškoće zajedno. Kada se jedna razboli, dvije ostaju s njom bodriti ju, sve dok ne ojača ili nažalost ugine. Priključuju se jatu i nastavljaju dalje skupa. Kad bi barem u potrebi i mi bili jedni uz druge dok ne ojačamo. Da bodrimo, hrabrimo. Bilo bi lakše. Ugodno se osjećamo nalazeći se u društvu onih koji isto vole, istomu teže, jednostavno istim jezikom govore bez riječi. Svakom poznata stvar. Naročito onima punih životnoga iskustva.

Reflektiranjem o svojim aktivnostima na kraju dana, svjesni smo i uviđamo da nismo uvijek bili veseli, puni životne energije, susretljivi. Posustanemo na tom putu. Tada nam je doista potrebna podrška, lijepa riječ, osmijeh koji ništa ne košta, a puno znači, kako piše u jednoj mjenjačnici u Budimpešti. I onda kada mislimo: sve je gotovo, što će biti, Isus na dlanovima svojim utisnutim čuva nas. Kada se osjećamo sami, izgubljeni, napušteni, kad mislimo da se sve ruši, poručuje nam pjesma: Isus na križu podsjeća da je umro za nas, jer na ludo voli,
kako veli sv. Augustin.

Nismo ni svjesni da se život može preokrenuti u samo par sekundi. Dojmovi iz Izraela uvijek ostaju trajno utisnuti u čovjekov život. Sudionica tečaja urbanoga ekonomskoga razvitka održanog upravo u Izraelu, piše: "Od trenutka kada kročiš na tlo Izraela, postaješ svjestan brojnih povijesnih slojeva, vječite borbe s prirodom, razlika, konflikata koje ta borba stvara, ali i nevjerojatne ljepote i
jednostavnosti. Ovdje je sve sveto: zemlja, mjesta, gradovi, voda... Svaka priča je drevna, svaki dan je izazov, svaka kap kiše je blagoslov. Prolazeći kroz biblijska mjesta, shvatila sam da se neka čuda događaju čak i danas, naročito kada jedan narod odluči pustinju pretvoriti u raj."

Dobro je biti uposlen /raditi/ za Boga i onda kada je ljudskim okom i umom nerazumljivo i potpuno suludo. U svjetlu filozofije svijeta koja teži zadovoljiti i uspijeva ljude pretvoriti u strojeve bez osjećaja, potreba, podvrgnute brojnim vrstama robovanja, zamišljajući da su slobodni, Djela apostolska upozoravaju i tako su aktualna: "Ljudi, braća ste! Zašto zlostavljate jedan drugoga?" (Dj, 7,26) Zašto, zašto?

Katarina Čović