Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Kako Bog ljubi patnika?

Na koji način čovjeku koji pati i ima puno problema, objasniti da
ga Bog ljubi?

M.V., Ruski Krstur

Vječno pitanje, koje često ostaje bez odgovora. Pitanje koje je osobito uznemirilo i velike duhove kao što je jedan Dostojevski ili Nietche. Napose ih je mučio problem patnje nevinih. Ovih dana imao sam prigode više razmišljati, pa i predavati ovu temu u svjetlu najnovije enciklike pape Benedikta XVI. U nadi spašeni. Zahvalan sam za vaše pitanje, te ću se služiti više njegovim nego svojim mislima kako bih vama i našim čitateljima pokušao odgovoriti na ovo tako važno pitanje našega života.
Trpljenje je sastavni dio ljudskog života.

Trpljenje nije stvorio Bog. Ono, dijelom, potječe od naše nesavršenosti, a
dijelom od mnoštva grijeha koji su se namnožili tijekom povijesti, a i dalje se
nezaustavljivo množe. Sigurno treba učiniti sve da trpljenje bude što manje:
sprečavati (što je više moguće) da nevini trpe, blažiti boli, pružati drugima
pomoć da prebrode duševne patnje. To je nešto na što nas obvezuje i pravednost i ljubav, a to oboje pripada temeljnim potrebama kršćanskog postojanja i svakog uistinu ljudskog života. U borbi protiv tjelesne boli postignuti su veliki uspjesi. Ali se stalno javlja sve veći porast trpljenja nevinih i duševnih
trpljenja. Nažalost, unaprijed znamo da ukloniti trpljenje iz svijeta nadmašuje
našu moć. Ne možemo se osloboditi svoje ograničenosti, niti itko može
otkloniti moć zla i grijeha koji je stalni izvor trpljenja. To može učiniti samo
Bog: Samo Bog koji osobno ulazi u povijest, u njoj se utjelovljuje i trpi.
Znamo da taj Bog postoji i da je zato ta moć koja uzima grijehe svijeta (Iv 1,29)
prisutna u svijetu. Po vjeri u postojanje te moći u povijesti rodila se nada u
ozdravljenje svijeta. Međutim, upravo tamo gdje čovjek pokušava otkloniti
svako trpljenje, gdje pokušava umaknuti svemu onome što bi mu moglo zadati
patnju, gdje se, zbog straha da bi mu to moglo nanijeti bol, ne trudi oko istine,
ljubavi i dobra, njegov život tone u prazninu; u njemu možda više gotovo ne
postoje boli, ali je zato još snažniji onaj zlokobni osjećaj odsutnosti smisla i
samoće. Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude
sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s
Kristom koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju. Krist je sašao nad
"podzemlje" i tako je blizu onome koji je u njega bačen, te pretvara za njega
tamu u svjetlost. Trpljenje, mučenja i nadalje su strašna i gotovo nepodnošljiva.
Ipak, svanula je zvijezda nade - srce se usidrilo uz samo Božje prijestolje. Namjesto zla u čovjeku pobjeđuje svjetlost. Trpljenje premda ne prestaje nanositi
bol, pretvara se usprskos svemu u zahvalni hvalospjev. Mjera čovječnosti
određuje se na osnovu odnosa prema trpljenju i onima koji trpe. To vrijedi kako za pojedinca, tako i za društvo. Društvo koje ne uspijeva prihvatiti one
koji trpe i ne pridonositi stvaranju ozračja u kome će njegovi članovi dijeliti
tuđu bol i duboko suosjećati s onima koji trpe, okrutno je i neljudsko društvo.
Društvo, međutim, ne može prihvatiti one koji trpe i pomoći im u njihovu
trpljenju, ako sami pojedinci nisu za to sposobni a, s druge strane, pojedinac ne
može prihvatiti trpljenje drugoga ako on osobno nije sposoban u trpljenju
vidjeti neki smisao, put čišćenja i sazrijevanja, put nade. Ali i sposobnost prihvaćanja trpljenja iz ljubavi prema dobru, istini i pravednosti, bitan je
pokazatelj čovječnosti, jer ako su, u konačnici, moje blagostanje i sigurnost
važniji od istine i pravednosti, tada je na snazi zakon jačega, tada vladaju nasilje i
laž. Istina i pravednost morali bi biti iznad moje udobnosti i tjelesne sigurnosti,
u suprotnom moj život postaje laž. Na kraju, i onaj "da" ljubavi, izvor je
trpljenja, jer ljubav uvijek zahtijeva odricanje vlastitoga "Ja", u kojem dopuštam
da budem "potresen i ranjiv". Ljubav ne može postojati bez toga bolnog odricanja
samoga sebe, jer u protivnome postaje čista sebičnost i time prestaje biti ljubav.

Trpljenje je sastavni dio ljudskog života.
Trpljenje nije stvorio Bog. Ono, dijelom, potječe od
naše nesavršenosti, a dijelom od mnoštva grijeha
koji su se namnožili tijekom povijesti, a i dalje se
nezaustavljivo množe.

Postavlja se, dakle, pitanje samoga trpljenja, zatim trpljenja s drugima i za
druge. Konačno, trpjeti iz ljubavi prema istini i pravednosti. To se čini kao izazov,
ali je danas pitanje koje i vas i mene treba potaći na razmišljanje: Jesmo li za
to spremni? Je li mi drugi dovoljno važan da za njega trpim? Je li mi istina toliko
važna da vrijedi za nju trpjeti? Je li obećana ljubav tako velika da opravdava
moje sebedarje? Na sve to mi zapravo nemamo odgovora u sebi, ali je jedan
među nama na sve to odgovorio, a to je Isus Krist. Bog je - Istina i Ljubav u osobi - htio za nas sam trpjeti. Bog, doduše, ne može patiti, ali može supatiti.
Zato je Krist postao čovjekom da ljubavlju prema čovjeku pokaže i ljubav
Božju prema nama. Od svog utjelovljenja on je u svakom ljudskom trpljenju
prisutan kao netko tko su-pati i donosi snagu Božje ljubavi. Za ovakvo poimanje
i opravdanje patnje imamo u povijesti Crkve nepregledno mnoštvo svjedoka:
svetaca i mučenika. Djeluje apsurdno, a ipak je istinito da je Bog ljubav,
da je Bog iz ljubavi darovao sebe nama kako bi naše trpljenje otkupio i posvetio
ljubavlju. Bog nema većega dara za nas od samoga sebe. Po Kristu nam je darovao samoga sebe. U našoj patnji je prisutan raspeti Krist. Ako je Bog tako ljubio svijet da je predao svoga Jedinorođenca, onda je opravdao i vaše i moje pitanje. Ljubi li Bog uistinu one kojima pripušta trpljenje i patnju, pa makar bili
nevini? Put čišćenja svijeta od zla je ljubav. Ta ljubav je "razapeta" jer uvijek
počinje od vlastitoga i slobodnoga "da" Bogu na taj put. Sposobnost trpljenja iz
ljubavi mjera je čovječnosti. Ta sposobnost trpljenja, ipak, ovisi o vrsti i veličini nade koju nosimo u sebi i na kojoj gradimo. Sveci su mogli u svome životu
kročiti onim velikim putem kojim je Krist išao prije njih, jer su bili nošeni
velikom nadom.

Mislim da ovo razmišljanje nad Papinim tekstom i s njegovim tumačenjem nama kršćanima daje jasan odgovor i u ovo vrlo osjetljivo vrijeme.