Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

XV. stoljeće u Somboru

Poznati franjevac Euzebije Fermendžin u svom djelu Acta Bosnae (Zagreb), na 159. str. navodi tekst iz pisma požeškog župana Ladislava iz 1437. godine, u kojem se spominju Rasciani i Bosnenses heretici to jest Srbi i bosanski heretici s druge strane Dunava, tj. s bačke strane: "ex altera parte Danubii quasi per spacium unius miliaris vel circa mixtim Rasciani et Bosnenses heretici cum christianis moram faciunt personalem". Iz toga se teksta može lako zaključiti da je diljem Bačke u XV. stoljeću bilo ne samo pravoslavnih Srba već i bosanskih bogumila koji su živjeli zajedno s katolicima, koje požeški župan Ladislav zove jednostavno kršćanima. Ti su katolici zacijelo bili bar velikom većinom mađarske
narodnosti. Takva je mogla biti i nacionalna slika tadašnjih Somboraca.


Nakratko zaustavljen prodor Turaka

Papa Nikola V. je za svoga pontifikata od 1447. do 1455. započeo organizaciju križarske vojne, u čemu je bio posebno uspješan u Italiji i Francuskoj. Predosjećajući veliku tursku opasnost, papa Kalist III. je 1456. godine navijestio križarsku vojnu protiv Turaka. Ovlastio je glasovitog franjevca Ivana
Kapistrana (*1386. + 1456.) da u Mađarskoj okupi vojsku protiv Turaka.
Propovijedao je i po Češkoj i Austriji. Svugdje su ga slušale nebrojene tisuće
ljudi. Posljednje godine svoga života pridobio je 22.000 vojnika za borbu protiv
Turaka. Među vojnicima je bilo i studenata i seljaka. Zborno mjesto kršćanske
vojske je bilo upravo u Bačkoj. Iz Bačke je vojska krenula put Beograda.
Na čelu vojske je bio János Hunyadi. Kršćanski su vojnici, 19. srpnja 1456.
godine, na čelu s Hunyadijem i Kapistranom uspjeli osloboditi Beograd od
turske opsade. Vojska je žarko molila. Vojnici su se borili svim žarom. U tome
su veliku ulogu odigrali i brojni Srbi, a napose šajkaši na Dunavu. Na vijest o
beogradskoj pobjedi, papa je naredio trajan spomen: uveo je svetkovinu Preobraženja Gospodnjeg, a odredio je i da se diljem zapadnog kršćanstva svaki
dan u podne oglase zvona. Na žalost u taboru kršćanske vojske je izbila kuga.
Od zaraze je umro János Hunyadi, a u listopadu umro je od kuge i sveti Ivan
Kapistranski, koji je 1690. godine proglašen svetim.

U Somboru

Predosjećajući tursku opasnost, još na početku XV. stoljeća Czoborovi su tražili dopuštenje od kralja Matije da na svome posjedu opet podignu tvrđavu od kamena ili drveta. Gradnja je očigledno zapela, kad su Czoborovi 1473. godine ponovno zatražili dopuštenje i tek tada podigli tvrđavu s opkopom u koji su doveli vode Mostonge. Grad su osigurali i čvrstom ogradom. To je utvrđivanje grada bilo dvadeset godina poslije pada Carigrada. Turska se opasnost već ozbiljno nadvila nad Europom. Iz XV. stoljeća ostao je spomen na somborsku župnu crkvu svetoga Mihovila. Godine 1478. osim crkve spominje se i župni dom.

Dominikanci i župnik Ivan

Iste te, 1478. godine, braća Mihovil,Mirko i Martin zatraže od pape Sixta dopuštenje za djelovanje dominikanaca u tvrđavi Czoborovih. Već naredne
godine podigoše braća Czoborovi samostan i crkvu Marijinog uznesenja. O tome svjedoči listina iz 1481. godine. Pisac povijesti grada Sombora, János Muhi, u svojoj knjizi ZomborTörténete iz 1944. godine na 49. stranici ističe kako su dominikanci zacijelo imali i školu u okviru svoga samostana. Kao što je iz srednjeg vijeka u Subotici upamćeno samo ime župnika Luke, tako je u povijesti Sombora ostalo zabilježeno samo ime župnika Ivana. O tome čitamo u vatikanskoj zbirci MonumentaVaicana Hungarica I. Ser. V. Tomus, 59. v. Taj tekst navodi Mihály
Érdújhelyi u svom djelu A KalocsaiÉrsekség a renaissance-korban, Senta, 1899. godine na 247. stranici. Tamo stoji: IOANNES DE CHOBOR-ZENTMYHAL PRESBYTERE DIOECESIS COLOCENSIS. Isti je župnik, kako svjedoči
vatikanski dokument, 1479. godine stupio u rimsku družbu Duha Svetoga.
To je ujedno i prvi spomen jednog somborskog župnika iz srednjeg vijeka.

Križarski pokret?

Koncem 15. stoljeća mađarsko je plemstvo u potpunom rasulu. U odnosu
na kmetove malobrojni plemeniti građani kraljevstva žive raskošno. Tako je
raslo nezadovoljstvo kmetova. S druge strane poljuljani su i osnovi vjere. Sa
sjevera u Mađarsku prodiru husiti, a s juga iz Bosne pridolaze bogumili. Nije
bilo bolje ni u Hrvatskoj. Krbavskim porazom, 9. rujna 1493., opustošena je
Hrvatska. Stanovnštvo bježi na sjever, a o tome piše hrvatski povjesničar Ferdo
Šišić u svom djelu Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962. na 238.
stranici: "Sada je počelo pomicanje Hrvata iz prekogvozdanskih strana u
Slavoniju i dalje u Ugarsku, a time se počelo hrvatsko geografsko ime širiti
na sjever do Drave dok ga je u isto vrijeme sve to više nestajalo iz poriječja
Vrbasa, Sane i Une". U kolovozu 1513. gospodar Sombora Márton Czobor na zapovijed kralja Vladislava II. odlazi u Carigrad, ne bi li pregovorima produljio mir s Turskom. Ostrogonski pak nadbiskup i mađarski primas Toma Bakač dobiva ovlast od pape da sazove križarsku vojnu protiv Turaka. Bačka je bila zborno mjesto za kršćansku vojsku, a vojna je oglašena u tri najglednija mjesta u Bačkoj: u Titelu, Baču i Czobor-Szent- Mihályu. U Somboru je proglas bio izvješen na vrata dominikanske crkve Uznesenja Marijina na Cjetnicu 1514. godine. Taj proglas je iz Rima donio osobno Toma Bakač.