Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković

Zrelost na ispitu

U našoj je biskupiji počela ovogodišnja "sezona krizmanja". U proteklih desetak godina prosječan broj krizmanika godišnje varirao je između 2200 i 2500, pa se nadamo da će i ove godine ostati u tom prosjeku. Kada bismo bili u mogućnosti okupiti ih sve na jednome mjestu, bilo bi to poveće mnoštvo. Uzmemo li u obzir da se sakrament Potvrde popularno naziva i sakramentom punoljetstva u Crkvi, pa si te naše drage krizmanike zbilja predstavimo doraslima tom nazivu, to znači da u našoj subotičkoj Crkvi svake godine više od dvije tisuće njezinih mladih članova postaje punoljetno. Jasno da je nekada taj broj bio nekoliko puta veći, ali mi se sada želimo radovati ovomu čime nas dragi Bog sada daruje. Umjesto žaljenja za dobrim starim vremenima, valja nam tražiti i otkrivati dobro kojim nam je proslavljati Gospodina. Na to dobro smo pozvani upućivati i one koji, mada krizmani, još trebaju puno usmjeravanja kako bi svoje prve ozbiljnije životne korake uputili pravim putovima. Kada tako u odgovornoj slobodi, ne štedeći energije ni vrijeme, uspiju kušati prve plodove svoje osobne zrelosti, bit će im to još boljim poticajem da u životu budu odlučni i opredijeljeni. No, za to su im potrebni primjeri, življeni i posvjedočeni, oni koji uvjeravaju više djelima nego riječima. To su najbolji oslonci prvim nesigurnim koracima samostalnog odlučivanja i preduvjet dobrog formiranja vlastitih mjerila vrijednosti.

Sve je to lijepo predviđeno u Crkvi. Zato uz roditelje, prve svjedoke i suputnike svojoj djeci, krizmanici biraju i kumove. Neka se nađe još jedan oslonac, jedan smjerokaz, jer životni put treba odvesti skroz do vječnosti, koja nije tek tu na dohvat ruke. Hvala dragom Bogu, ima divnih primjera kumova koji svoju kumčad brižno prate kroz život, te su im od velike pomoći. Tako pomažu i roditeljima u gotovo nepojmljivo odgovornoj zadaći odgoja i formiranja mladih u njihovom sazrijevanju. Uvjeren sam da nije anakronično ustvrditi kako su ti oslonci neophodni za pravovremeno i cjelovito sazrijevanje mladih u zrele i odgovorne osobe. Svakako u svemu tome usmjerenost na Boga je jednako tako nužna, mada se i ona po sebi posreduje primjerom i roditelja i kumova.

Znam da ovo više sliči na teoriju, a da je u praksi to vrlo teško, osobito u današnjem vremenu. No, ima takvih primjera na koje se stvarno valja ugledati. Ne odustaju svi pred poteškoćama, ma koliko one bile velike, ne odriču se svi svojih životnih uvjerenja da ne bi odudarali od okoline. Znak je to zrelosti koja se osobito na ispitu, u kušnjama najbolje pokazuje. Nedavno sam bio na jednom susretu gdje su se raspravljale vrlo ozbiljne teme. Nije bilo slaganja baš u svemu. U jednom trenutku dotični gospodin smogao je hrabrosti i rekao problem koji se ticao svih sudionika. Vidio sam nelagodu na licima. Bilo je i onih koji su htjeli zaobići taj "vruć krumpir", ali on je insistirao: o tome se ne smije šutjeti. Ne bez vidljive tenzije, ali bez podignuta glasa i relativno mirno, svi su počeli tražiti moguće rješenje problema. Tek tada se među nazočnima osjetilo olakšanje, iako problem do kraja nije bio riješen.

Zašto sam ovo ispričao? Uvjeren sam kako je to ono što nam je svima učiti. Konflikti i problemi su sastavni dio života, a suočavanje s njima znak je zrelosti. Vjerujem da u tome trebamo jako puno rasti i moliti Duha Svetoga da u nama umnoži svojih sedam darova, kako bismo i sami bolje živjeli svoje "punoljetstvo u Crkvi", te tako našim krizmanicima bili stvarni svjedoci i omogućili im da i sami to postanu. Zato neka u ovoj "sezoni krizmanja" u našoj biskupiji Duh Sveti potakne srce svakoga od nas da ne zaboravimo primljenih darova, nego ih poput evanđeoske prispodobe o talentima sve uložimo kako bi u svoje vrijeme donijeli plod odgovorne zrelosti.

Vaš urednik