Naš kandidat za sveca - Uređuje i piše: o. Ante Stantić

GOVORI VAM SLUGA BOŽJI O. GERARD TOMO STANTIĆ

Na svojstven način pučki propovjednik

Naslovom ovog prikaza želim istaknuti obilježja propovijedanja sluge Božjega
Gerarda Tome Stantića, koji se kroz više od pedeset godina svoje svećeničke
službe, svojim propovijedima, obraća vjernicima Sombora i okolice. Treba prije svega istaknuti da su njegovi slušatelji pretežito običan seljački, salašarski puk, vezan za svoje plodne oranice. Taj i takav puk okuplja se u samostanskoj crkvi karmelićana osobito u dvije prigode; svakoga dvadeset petoga u mjesecu na neki oblik duhovne obnove i kada je propovijed usredotočena na "Malog Isusa", zapravo na veliko otajstvo Kristova Utjelovljenja, te u Korizmi.

U tim prigodama na propovijedima je veliki broj vjernika. Samostanski ljetopis
bilježi kako svakoga dvadeset petoga u mjesecu na sv. Misi, ispovijedi,
pričesti i propovijedi sudjeluje znatan broj vjernika. Primjerice, 25. srpnja
1918. godine je "iznenađujući broj vjernika na misi, na sv. ispovijedi, unatoč
velikih radova zbog žetve". Jednako tako raste broj članova u Bratovštini
Djeteta Isusa.1

Još je masovnije sudjelovanje vjernika na korizmenim propovijedima. Svjedok sam toga okupljanja kao karmelski sjemeništarac. U toj prigodi karmelska
crkva u Somboru bila je dupkom puna a može primiti do tri tisuće vjernika.
Gerard je jedini propovjednik za hrvatski živalj od 1904. do 1920. Godine
1920. dolazi mu u pomoć mladi i poletni prvi karmelićanin Somborac o. Ambrozije
Bašić. Na žalost, samo do godine 1929., kada ovaj potonji naglo umire. Od
tada do 1938. godine Gerard je ponovno sam propovjednik za Hrvate-Bunjevce.
Godine 1938. zaređen je za svećenika drugi Somborac, karmelićanin o. Vilko
Dorotić, koji preuzima službu propovijedanja. Dan "Malog Isusa" ostaje i dalje
dan o. Gerarda.

Sve Gerardove propovijedi imaju gotovo istu shemu. Prvi dio je dogmatski,
gdje sluga Božji izlaže nauk Crkve. Drugi je dio parenetski, poticajni, u kojem nastoji izložene vjerske istine povezati sa životom te brojnim primjerima,
osobito iz života svetaca, želi poučiti vjernike kako živjeti od tih vjerskih
istina.

Osjeća se promjena u načinu i stilu pisanja propovijedi nakon I. svjetskog rata, a od 1934. godine pa na dalje, sastavljene su u nešto drukčijem obliku. Nastajale su danima od svakodnevnih kratkih sentencija, izreka, koje su oblikovale
jamačno duhovni život i ophođenje oca Gerarda s bližnjima. Može se iz toga zaključiti da Gerard najprije živi od onoga što u svojim propovijedima želi
prenijeti svome slušateljstvu. Stoga možemo reći da i njegove propovijedi
svjedoče o njegovom duhovnom životu, duhovnom iskustvu, po kojima traži i
želi izvršavati samo Očevu volju i neprestano biti sjedinjen s Njime.

Rekoh na početku da Gerard ima svoj svojstveni oblik prenošenja Božjih istina običnom salašarskom puku. Služi se slikama iz njihovog svakidašnjeg života kako bi ih potaknuo na konkretni kršćanski život. Jedna od stalnih slika je pšenica, žito, koje posijano mora najprije istrunuti, niknuti, zazeleniti se, sazrijeti i onda postati "zrela vlat" i napokon "sladak kolač", to jest iskustvo duhovnog kršćanskog života. Tim slikama želi prenijeti ono što sv. Pavao govori o suumiranju
s Kristom da bi s njime i suživjeli. Proces pak su-umiranja nastoji približiti slikama oranja, okopavanja, plijevljenja vrta...

Proces i dinamizam duhovnog kršćanskog života koji se stvara kroz te slike ističe da kršćanski život mora biti obilježen patnjom, sličnom Kristovoj patnji i umiranju, kako bismo se oslobodili ne samo grijeha nego i posljedica što je u nama ostavio istočni grijeh koji je izbrisan sv. krštenjem, kako bismo postigli vječno spasenje. Tako će kršćanin biti "sladak kolač Isusu a on nama" a u ovo-zemnom životu mi moramo postati svjedoci Božje prisutnosti među ljudima. U predočavanju ovoga vida kršćanskog života Gerard se služi slikom cvijeća koje "miriše".

Neka nam navodi, iz pismene ostavštine sluge Božjega, u konkretnosti
dočaraju smisao slika kojima se služi u svojim propovijedima: "Žito posijano
mora umrijeti pa će tako oživjeti a naša duša neka se zakopa u zemlju, u
poniznost - slobodu, pa će je Duh Sveti oživjeti. Žito mora istrunuti i onda izniknuti. Kad zrela bude naša pobožnost, Isus nas prima u goste. Isuse, ne daj da se Tvoje cvijeće, moja duša, prlja s ništotnom ljepotom. Kad Isusak u nama postane zrela vlat, po suzama pokore i vrućine srca po ljubavi, mi ćemo njemu
biti kolač a on nama. Zrno žita, sjeme cvijeća viču da ih zakopaju, da istrunu i
opet sto postotno divniji postanu. Lošije žito ako se pomiješa s boljim postaje
bolje. Ako naše slabačke patnje stavimo na voćku križa, sve će biti bolje. Kukolj,
usađen u nas istočnim grijehom, treba plijeviti cijeloga života. Kukolj se može
na toliko namnožiti da će zadaviti žito, (jamačno dušu)" 2 - "Tko Isusa kiti na
sebe ne misli" 3.

1. Ljetopis, 001727, 25. V. 1921. brojni su pristupili u bratovštinu Djeteta Isusa,
001749.
2. Blago duše, 008703, Biser mišljenja, 004336, Blago duše, 008703
3. Blago duše, 008358.

Poetski kutak - Uređuje Katarina Čeliković

DOMINIKA ĆAKIĆ rođena je 1970. u Subotici. Poeziju piše od rane mladosti. Pjesme su joj objavljivane u Bačkom klasju, Subotičkoj Danici, u knjizi Raspleteni snovi (KUD Rešetari), Klasju naših ravni, Zvoniku i u Liri naivi.

MOLITVA

Kad zazovem iza glasa
ime Tvoje, ime spasa;
kad jecaji moji tihi
do ušiju tvojih stignu:
Pomozi mi, Bože, Oče,
smiluj se i oprosti.
Sve što imam to su grijesi
a tvoje su čak i kosti.
Pogledaj me blago, Bože,
Tvoja milost što sve može?!
Divim Ti se, Tvojoj moći,
Tvome sjaju svake noći.
A kad jutrom zora svane
i zrak sunca prvi grane,
molit ću se Tebi, Oče,
za sve grijehe i slaboće.
Očistit ću srce svoje,
pripremiti dušu čistu,
stan da budu Tvome Sinu,
jedinorođencu Kristu.

Dominika Ćakić