Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Kraj XV. stoljeća
u Somboru
O tome gdje su darovitiji Somborci
i ostali Bačvani mogli studirati,
pisao je i karmelićanin o. Mato Miloš u Subotičkoj Danici 1998. godine (str.
225-229). Upravo u vrijeme kad su u
Sombor stigli dominikanci, rodio se
oko 1480. godine u Sonti čovjek imenom
Pavao. Povijest ga je zapamtila kao
Pavla Sonćanina. Pismohrana Zagrebačke
nadbiskupije ga spominje kao
kanonika kantora. Piše o njemu da je
bio bački i zagrebački kanonik u vremenu
od 1518. do 1543. Obnašao je od
1535. godine i službu arhiđakona
Vaščanskoga arhiđakonata tadašnje
Zagrebačke biskupije. Naselje Vaška se
nalazi sjeverno od Podravske Slatine na
rijeci Dravi. Vaščanski arhiđakonat,
kasnije Zagrebačke nadbiskupije,
obuhvaćao je Našički i Virovitički dekanat.
Obnašao je nadalje i dužnost
čazmanskog prepozita od 1538. godine.
Otac Mato navodi da je Pavao bio
rosonski biskup, pa bi bilo zanimljivo
doznati gdje je bilo sjedište njegove
biskupije, i kako je bio sufragan zagrebačkog
biskupa Šimuna Bakača
Erdődyja koji je na čelu Zagrebačke
biskupije stajao od 1518. do 1543. godine,
kad Zagreb tada nije bio metropolitansko
sjedište. Bilo kako bilo, Pavao
Sonćanin je bio doktor kanonskoga
prava, a obnašao je i dužnost zagrebačkog
i ostrogonskog prepozita.
Zagrebačka je biskupija, naime, od
1094. do 1180. godine bila sufraganska
biskupija Ostrogonskoj (Esztergom)
nadbiskupiji, a od 1180. godine Kalačkoj
metropoliji. Istom 1852. godine
je Zagrebačka biskupija postala sjedištem
nadbiskupa, kad je dobila sufraganske
biskupije.
Pavao Sonćanin
u Rimu i Budimu
U knjizi rimske bratovštine Duha
Svetoga se 17. lipnja 1519. godine spominje
Pavao Sonćanin, kao kanonik
kantor. Među zagrebačkim kanonicima
se spominje prvi put 1524. godine.
Nalazimo ga i na službi apostolskog
pokorničara na dvoru pape Klementa
VII., koji je na Petrovoj stolici bio od
1523. do 1534. godine. U prosincu
1533. godine je bio na službi Ivana
Zapolje u Budimu. Srijemski biskup
Stjepan Brodarić piše 10. prosinca
1533. godine papi Klementu VII. izvještaj
o stanju Crkve i političkim prilikama
u Ugarskoj. U tom izvještaju ističe
kako se, o svemu što on piše, papa
mogao uvjeriti i sam, kad bi saslušao
svoga pokorničara, kad mu se ovaj
vrati. Pavao Sonćanin je nazočio mnogim
zbivanjima te je svojim očima
mogao vidjeti o čemu se radi. Iz toga o.
Mato Miloš zaključuje da je Pavao
Sonćanin obavljao diplomatske poslove
između Svete Stolice i Ugarske.
Više u Rimu nego
u Zagrebu
Čini se da je svoje dužnosti u
Zagrebačkoj biskupiji Pavao Sonćanin
zanemarivao, kad ga je njegov biskup
Šimun Bakač Erdődy, prema pismu
upućenom papi Pavlu III., 21. ožujka
1541., lišio kanoničkih nadarbina. No,
nakon smrti biskupa Šimuna, Pavao
Sonćanin je ponovno stupio u posjed
svojih kanoničkih nadarbina. Zahvaljujući
svome boravku u Rimu, kao i diplomatskoj
aktivnosti, spoznao je opasnosti
tada nadirajućeg protestantizma,
pa se zato počeo baviti mišlju o osnutku
jednog zavoda u kojem bi se u Italiji
odgajali budući svećenici. Obavljajući u
Rimu službu pokorničara, uvidio je važnost
odgoja klera. Kad je 1552. godine
osnovan rimski isusovački zavod
Germanicum, odlučio je Pavao Sonćanin
i sam osnovati jedan takav zavod
u Bologni. Pripreme za osnutak takvoga
zavoda je Pavao počeo u Zagrebu još
1551. godine.
Ilirsko mađarski zavod
u Bologni
U Hrvatskoj akademiji znanosti i
umjetnosti čuva se rukopis "Chronologia
illustrissimi Collegii Illyrico-
Hungarici Bononiae", koji svjedoči o
tome da je zavod ustanovljen 7. kolovoza
1553. godine. U Bologni je tada studiralo
desetak tisuća studenata iz različitih
zemalja. Pojedine zemlje su se starale
za smještaj i boravak svojih studenata.
Tako je Španjolska još 1364. godine
osnovala svoj zavod. Jedan je
Bačvanin, kao zagrebački kanonik, bio
ne samo začetnik već i mecena
Hrvatsko-mađarskog zavoda u Bologni.
Pavao Sonćanin je u Bolognu,
između ostalih, poslao svoga nećaka Jurja Sonćanina i Stipana Radetića da u blizini bolonjskog sveučilišta zakupe
nekoliko soba za studentsku zajednicu
Hrvata i Mađara. Tim prvim studentima
su se pridruživali sve brojniji
studenti iz Hrvatske i Mađarske. Pavao
Sonćanin se pobrinuo da zagrebački
biskup pošalje jednog svećenika, koji
će voditi računa o duhovnom životu
studenata. U Bolognu je tako došao
zagrebački svećenik Stjepan Zec, koji
je postao upraviteljem studentske
zajednice. Pavlu Sonćaninu je 1556.
godine pošlo za rukom da za 1950
bolonjskih srebrnih funti kupi kuću
suknara Lorenza Reffrigeria. Između
ostalih studenata, 26. kolovoza 1556.
godine u Bologni je na Medicinskom
fakultetu doktorirao Ivan Zaystoci iz
Križevačke županije.
U zavod su dolazili samo
bolje stojeći studenti
U zagrebačkom Vjesniku od 3.
prosinca 1988. godine, na 13. stranici, u
rubrici Panorama subotom stoji da su u
zavodu mogli boraviti Hrvati i Mađari
ne mlađi od 25 godina, klerici i svjetovnjaci, "ali ne potpuno siromašni da
zbog siromaštva ne budu ruglo strancima,
a na sramotu svome narodu".
Studenti su morali biti zakonita djeca,
pravovjerni katolici "navikli i nevolju
podnositi". Nisu smjeli biti redovnici,
ubojice ili oženjeni. Upisnina je iznosila
25 zlatnih škuda. U zavodu se moglo
ostati sedam godina. Studenti su nosili
talar crne boje sa zlatnim križem i
grbom zagrebačkog kaptola i osnivača
Pavla Sonćanina. Zavod je djelovao više
od 200 godina. Razvitak i povijest zavoda,
koji je osnovao jedan Bačvanin nije
ostala nezapažena. |