Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

Sudionici u "avanturi" duhovnog života

1. Drugi sudionik: čovjek

Drugi sudionik u avanturi duhovnoga života je čovjek. Prema Bibliji, materijalni svijet je stvoren za čovjeka. On gospodari životinjama od kojih se posve razlikuje premda s njima dijeli dio materije. Čovjek nije samo materija, u njemu je i tu se prepoznaje počelo koje nadilazi materijalni svijet. Čovjek nije jednostavno zaključan u materiji. On ima i dušu. S jedne strane on je izašao iz materije, a s druge dotiče duhovni svijet. Ljudsko je biće na vrhu vidljivoga svijeta da njime vlada, a na određeni način pristupa nevidljivomu svijetu koji čine ljudi koji su već umrli i počivaju u miru Božjem, zatim anđeli koji služe Bogu i napokon sam Gospodin Bog. U čovjeku otkrivamo istodobno i veličinu i malenost. Čovjekova veličina je povezana s činjenicom da je on slika Božja, koji na sebi nosi odsjaj ljepote i slave Božje. Prema biblijskoj i kršćanskoj antropologiji, ne može se govoriti i misliti o čovjeku izvan Boga. U svojem odnosu s Bogom čovjek se dovršava, otkriva se samome sebi i živi u istini svojega bića.< Čovjekova je veličina u povezanosti s Gospodinom, a njegova malenost povezana je s činjenicom da je stvor. Čovjek nije Bog, nije se sam stvorio niti učinio. Svijet, kojemu je on vrhunac i koji mu je povjeren, nisu stvorile njegove ruke. Biti doista čovjek znači jasno vidjeti tu istinu. Biti istinski to što čovjek jest, otvara pristup Bogu. ¹

Čovjek nije samo pojedinac, on je biće odnosa. Čovjek u najširem smislu
živi po drugima i za druge. Biblija se protivi pretjeranom individualizmu.
Čovjek ima zadatak preobraziti i urediti svijet, i taj svijet uzdizati Bogu u pjesmi
klanjanja, hvale, zahvale. To je pogled na cjelovitost čovjeka u skladnoj sintezi, te
u individualnom i socijalnom opsegu u njegovoj radnoj djelatnosti, životnom
elanu prema biću s kojim je u temeljnom ljubavnom odnosu: Bogu. Čovjek je slobodan zato što je stvoren na sliku Božju. Bog ne želi robove, bića koji su prinuđena podložiti se. Bog je ostavio čovjeku slobodu da on odredi i odluči se za
njega. Na sotonin nagovor čovjek je pao, poželio je biti jednak Bogu. Edenski vrt
više ne postoji. Svijet je postao divljina, pravi mir je nestao. Prvi grijeh je prouzročio niz lomova: između čovjeka i prirode, između muškarca i žene, u nutrini samoga čovjeka, te između Boga i čovjeka. Ipak, nije sve izgubljeno. Po Isusu Kristu Bog je otkupio svijet i uzdigao na više dostojanstvo no što je njegovo prvotno određenje. U Isusu Kristu, čovjek spoznaje i prihvaća se u odnosu s Bogom. Stari je Adam ostavio čovjeku u baštinu ranjeno srce. Novi Adam, savršena slika Božja, biće je posve poslušno i ponizno. Tako je slika Božja u čovjeku uzdignuta na stupanj novog i nečuvenog sjaja. ²

2. Ljudski organizam prema duhovnom životu

Da bi čovjek došao do Boga, Bog ga je obdario organizmom usmjerenim prema
duhovnom životu. Duhovnost se služi grčkom terminologijom o duši i tijelu:
jedno je duhovno počelo ustroja bića, drugo je materijalno počelo. Čovjek je
tijelo koje ima svoje sklonosti, težnje, osjetila. Sve je to u sebi dobro, ali je prožeto istočnim grijehom. Tako nosimo u sebi naravnu sklonost zastranjivanju i
udovoljavanju strastima. Nisu sve strasti dobre time što postoje. Potrebno ih je
odgajati i taj odgoj traje cijeli život. Čovjek se najprije izražava svojim tijelom
i u njemu je združena duša, koja je duhovno počelo i ona je besmrtna. Duša
jamči tjelesno ustrojstvo i njegov odnos s duhovnim svijetom. Duša jamči djelovanje razuma, ali ga i nadilazi. Duša ljudsko biće otvara prema biću, prema najvišem Biću - Bogu. Budući da je tjelesan, čovjek dolazi do obavijesti o svijetu
pomoću osjetila. Osjeti dolaze do uma koji djeluje rasuđivanjem. Razum je
stoga prva moć duše. Druga sposobnost duše je volja. Volja je ona sposobnost
koja teži prema Dobru, kao što razum teži prema Istini. S voljom je povezana
sloboda. Nakon istočnog grijeha čovjek je iznutra oslabljen i vrlo lako skreće od
Istine i od Dobra. Čovjek je dakle složeno, slojevito biće. Najprije je razina jednostavnoga biološkog bivovanja koje ga čini sličnim životinjama gdje prevladava osjetilnost. Potom dolazi razumska razina i duhovna u kojoj se susrećemo s Bogom.

Čovjek je društveno biće. Mi smo službenici jedni drugima u duhu ljubavi,
a Krist je središte naših povezanosti, naših veza. Društveni život nije samo
mjesto suočavanja ili jednostavnih susreta iz potrebe. On je također i mjesto gdje se ostvaruje druga zapovijed: (Mt 22, 36-40). ³

3. Narav i milost

Čovjek ima svoju ljudsku narav. Narav je ono što čovjek jest i način na koji je ustrojen. Narav je usmjerena prema čovjekovoj sreći i određena da ga usreći. No, čovjek ne može biti istinski i trajno sretan izvan Boga čija je on slika. Narav je usmjerena prema milosti. Milost ne uništava narav. Milost usavršava, uzdiže i prožima narav. Narav i milost surađuju. Što to znači? Kršćanski je život, život milosti. Milost je Božji dar. Besplatni dar Božje dobrote. Milost je Kristov život u nama, novi život (usp. Rim 6,4). Milost je dar koji nas čini sličnim njemu, čini nas svetima, pa se to naziva . To je Božja nazočnost u duši što nadilazi osjetno i racionalno. Milošću naš razum i naša volja dostižu svoj posljednji cilj: Bog postaje objekt spoznaje i ljubavi, premda ovdje na zemlji sve ostaje prikriveno tajnom. Milost boravi u sposobnostima duše i tako je postupno sve više uzdiže i produbljuje. Milost je uključenje u krilo samoga Presvetoga Trojstva i ona omogućuje da ljubimo kao što Bog ljubi. To je ono što je najdublje u nama. Milost nam je bliže no što smo samima sebi. To je snaga, unutarnji pogon koji postupno oblikuje ljudsko biće počinjući iznutra.

Budući da je milost dar, ona se ne može zaslužiti. Ona je učinak čiste Božje dobrohotnosti (usp. Rim 11,15). Čisto srce uvijek privlači milost. Bog ne dopušta
da propadne išta od onoga što se može spasiti. U duhovnome životu na taj
način sva plodnost dolazi od milosti. Kada čovjek traži samoga sebe, on neće
naći milost. Kršćanski život nije silaženje u vlastite dubine. Ono je poziv, otvorenost prema onomu koji može sve. Milost je ta koja dolazi ispuniti pukotine ponizna i raspoloživa ljudska bića. Izvan milosti nema pravoga života. U milosti život postiže svoju puninu. Milost usavršava naravne kreposti. Krepostima se nazivaju stanja savjesti koje ljudsko biće stječe odgojem i ponavljanjem. Tradicionalno razlikujemo četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Stožernim krepostima se pridružuju mnoge druge kreposti po kojima one mogu postati djelotvorne u svim okolnostima i sve su povezane. ⁴

(nastavlja se)
1. Usp. RAYMOND DARRICAU, BERNARD PEYROUS, Duhovnost, FTI. Zagreb, 2002. str. 30-40.
2. Usp. isto str. 40-44.
3. Usp. isto, str. 45-48.
4. Usp. isto, str 40-52.