Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s Julijanom Panković iz futoške župe Presvetog Srca Isusova

Božja Riječ daje snagu života

Julijana Panković (33), rođena Szabó, sa suprugom Mihaelom (31) ima dvoje djece: Gabriela (4) i Anamariju (11 mjeseci). Julijana je završila Prirodoslovno-matematički fakultet u Novom Sadu, te stekla zvanje profesorice matematike. Osim toga, već je na četvrtoj godini Teološkokatehetskog instituta. Predavala je vjeronauk u školi, a od jeseni bi nakon porodiljnoga dopusta ponovno trebala nastaviti s vjeronaukom u školi.

Zv.: Julijana, futoška župna zajednica je vrlo mala. Kako ju Vi, kao njezina članica, doživljavate?

J. P.: Ljudi koji dolaze u crkvu čine malu zajednicu, ali svi se jako trudimo
biti potporom jedni drugima, iako nas je malo. Meni osobno je župna zajednica puno pomogla, osobito u poteškoćama u kojima sam se našla. Tada sam osjetila snagu molitve ove naše župne zajednice.

Zv.: Znači li to da, po Vašem mišljenju, ovako male zajednice opstaju zahvaljujući jakoj međusobnoj povezanosti članova?

J. P.: Svakako! Jer ako nema te povezanosti, suradnje i uzajamne molitve
jednih za druge, vjerujem da se onda i to rasprši. Potrebni smo jedni drugih i jednostavno smo upućeni jedni na druge, a župna zajednica idealna je prilika da toj svojoj potrebi ispravno odgovorimo. Mislim da to ipak ne znači da u malim zajednicama ne može doći do slabljenja povezanosti, do napetosti pa čak i razmirica. To je sastavni dio svake ljudske zajednice. No, mi svoje zajedništvo pokušavamo temeljiti u Bogu. U njemu je stabilnost i onda kad smo nestabilni, kad zakažemo.

Zv.: Vjerujem da je svaka župna zajednica po nečemu posebna, pa tako i ova u Futogu. U čemu se po Vama konkretno očituje ta posebnost života ove župne zajednice?

J. P.: Mislim da veliku ulogu u životu i posebnosti naše župe imaju Misionari Krvi Kristove. Svakako da i redovite pastoralne aktivnosti imaju važnu ulogu, ali nekako osjećam da je njihovim dolaskom počeo veći duhovni rast naše zajednice. Oni koji su se opredijelili uključiti u Zajednicu Krvi Kristove više su uz župnika i trude se biti od pomoći i drugima. Mnogi mladi i stariji ove župe su i u Zajednici Krvi Kristove. Duhovne vježbe koje Misionari obavljaju meni su veoma bitne.
Tada nam dolaze prijatelji i iz drugih župa. Ujedno je to prilika za zajedničku
molitvu i razmjenu iskustava, koja mene osobno uvijek bitno osnaži.

Zv.: Koliko, po Vašem mišljenju, život Zajednice Misionara Krvi Kristove, odnosno te duhovnosti ovdje u ovoj župi, pomaže onim vjernicima koji ne pripadaju toj skupini?

J. P.: Sigurno da pomaže. Jer kako sunce svijetli svima, tako se i Božja milost prelijeva i onima koji nisu u zajednici. Vjerujem da milosti koje dragi Bog daje po molitvenoj Zajednici Krvi Kristove nisu isključive samo za nju, nego za sve. Postoje mnogi putovi po kojima nam se daruje Božja milost. Zajednica Krvi Kristove, čija sam članica punih deset godina, jedan je od tih putova.

Zv.: Što je ono po čemu biste okarakterizirali značaj pripadanja zajednici za Vaš konkretan život?

J. P.: Svakako, na prvom mjestu želim istaknuti značaj zajedničke molitve u teškim trenucima mojega života. Kad sam rodila sina, rekli su mi kako ima urođenu srčanu manu i da neće preživjeti ako ne bude operiran do trećega dana života. U toj situaciji sam bila gotovo bespomoćna. No, upravo tada mi je puno značilo što je osim mene i moje obitelji, za maloga Gabriela molila i župna zajednica i Zajednica Krvi Kristove, i to ne samo na ovom području nego i u Hrvatskoj. Za nas su molili ljudi koji nas nisu ni poznavali. Hvala dragom Bogu, naš sin Gabriel je operiran tri dana po rođenju. Šanse da preživi bile su svega pet posto, ali Bog je učinio čudo i dao da on živi.

Zv.: Kako ste se vi osjećali u toj neizvjesnosti dramatičnoga trenutka odluke koja je gotovo u cijelosti bila u Božjim rukama, a ne u Vašim?

J. P.: Doista, čovjek tada shvaća da naš život nije u našim rukama, nego da je Bog onaj koji nam ga daruje. To sam shvatila i u drugim situacijama života, ali ova je zacijelo bila najteža. Poslije operacije, dok je još bio na intenzivnoj njezi, mali Gabriel je bio kršten u bolnici. Dobio je novi život od Boga: Ne time što sam ga ja rodila, nego zato jer je Bog učinio da on živi i da bude kršten.

Zv.: Nadamo se da je mali Gabriel sada dobro i da će dobro napredovati. U međuvremenu, Gabriel je dobio i sestricu ...

J. P.: Da, to je posebna priča. Kada sam saznala da sam po drugi puta trudna, otišla sam k liječnici koja mi je najprije čestitala, a zatim je uočila neke nepravilnosti. Poslala me je uraditi patohistološki nalaz. Istoga poslijepodneva
sam otišla kod privatnog liječnika. I on mi je potvrdio da beba nije živa, te
mi je konstatirao izvjesni tumor. Da me umiri i utješi, dao mi je ime liječnice
kojoj sam se trebala javila sutradan. Ne mogu vam opisati kakav je to bio osjećaj
kad mi je ona rekla da čuje otkucaje bebina srca... To je za mene bilo jedinstveno.
Moram napomenuti da sam se, kad sam saznala za probleme i naizgled nerješivu situaciju, javila svojemu župniku i zajednici. Nekolicina njih je te noći skupa molila za moju bebu. Toga tjedna Riječ života bila je "neka mi bude". Po toj Riječi sam prihvatila svoju situaciju. Sam Bog mi je dao snage prihvatiti ju. Iako su liječnici rekli da beba nije živa, ja sam sve prepustila Bogu. Hvala Bogu, beba je rođena živa i zdrava. Dobro napreduje. Sada ima deset i pol mjeseci i vrlo je živahna i
nemirna.

Zv.: Hvala Bogu i za to! Kada pogledate unatrag na svoju, rekao bih "životnu kalvariju" koju ste zajedno prošli sa svojim mužem i cijelom zajednicom kojoj pripadate, što je u Vama izgradilo to iskustvo?

J. P.: Kroz ove situacije Gospodin mi je pomogao shvatiti da je On onaj koji daje život. Prvi dar koji Bog svima daje jest dar života. Prije svega toga nisam bila svjesna, niti sam razmišljala o tomu. No, sada svaki dan zahvaljujem Bogu za dar života. Kad vidim svoju djecu živu i zdravu, shvaćam da je sve to po Njegovoj volji. Ništa mi ne možemo svojom voljom učiniti, naročito ne u takvim situacijama.

Zv.: Mislite da li bi vam veća župna zajednica, odnosno okolina koja je više katolička, bila puno većom
potporom, ili možda to ne ovisi o broju nego o nečemu drugome?

J. P.: Mislim da potpora ne ovisi o broju ljudi koji čine jednu zajednicu, nego o tomu koliko su ljudi spremni vršiti Božju volju i gledati na Božje stvari više nego na one obične ljudske. To je po meni presudno, bez obzira na broj.

Zv.: Dakle, po Vašem mišljenju, katolici u dijaspori ipak imaju životnosti i veliku potporu jednih u drugima?

J. P.: Da. U tomu svakako veliku ulogu ima sam župnik. On je taj koji je pastir, koji pomaže duhovnom rastu i razvitku zajednice. Naša je zajednica brojčano mala, ali nije važan broj nego kvaliteta.

Zv.: Pripadanje manjoj skupini omogućuje bolje poznavanje. Kad se ljudi bolje poznaju lakše međusobno dijele i radosti i poteškoće. Vjerujem da takvo pripadanje u ljudima budi osjetljivost i više potiče na bratsku ljubav. Kako vi to doživljavate?

J. P.: Da, u pravu ste, ljudi se bolje poznaju u manjoj skupini. Nažalost,
postoje ljudi koji manje idu u crkvu i s njima se manje poznajemo. S onima koji redovito dolaze komunikacija je bolja. Bolje međusobno poznavanje olakšava suživot jer nije uvijek potrebno sve posebno objasniti i reći jer nas naš bližnji razumije. Jednako tako je u zajednici moguće reći sve ono što jesmo i o čemu razmišljamo bez bojazni da ćemo biti odbačeni ili neshvaćeni. To nam je svima potrebno. Zato je važna otvorenost prema svima, jer svi smo potrebni razumijevanja i prihvaćanja.

Zv.: Vjera je Božji dar kojega On po svojoj providnosti daje ljudima. Kako mislite da se jedna zajednica
može otvarati prema ljudima koji su vani ili daleko, koji možda nisu prihvatili taj ponuđeni dar?

J. P.: Naš zadatak je ne zaboraviti one ljude koji su manje aktivni. Ne možemo nekoga tjerati priključiti nam se, ali svojim životom možemo i trebamo pokazati da Bog u našemu životu djeluje. Svjedočanstvo života govori više od lijepih riječi.

Zv.: Kada je riječ o svjedočanstvu, kakvima vidite plodove toga svjedočanstva Vaše župne zajednice i
Zajednice Krvi Kristove ovdje u Futogu?

J. P.: Nije na nama gledati i mjeriti plodove. Bog je taj koji žanje i skuplja plodove. Naše je raditi: Kako piše u evanđelju "sluge smo beskorisne", što god da smo uradili to je bio naš zadatak. Gospodin nikad ne zakazuje, pa ni u tomu da njegovo sjeme donese pravoga roda onamo gdje se trudimo vršiti Njegovu volju.

Zv.: Recite nam u čemu vidite najveći izvor snage za kršćanski život ovdje u dijaspori?

J. P.: Kao članica Zajednice Krvi Kristove živim Riječ Života. Na razmatranjima nedjeljnog evanđelja bira se Riječ Života. U svakodnevnom životu i situacijama se ponavlja ta Riječ. Ona puno pomaže u rješavanju raznih problema. To znači da se oslanjamo na Boga, da je Božja Riječ uvijek s nama i da ne možemo ništa učiniti samo vlastitim snagama, jer Bog je taj koji nam sve daje i sve pokreće. Mislim, dakle, da je u Božjoj Riječi veliki izvor snage za nas kršćane, bez obzira u kojoj sredini živjeli.

O ulozi župnika u župnoj zajednici, Jelena ističe kako joj je i samoj u teškim trenucima života pomoć župnika u molitvi i potpori bila velika. Trebamo se naučiti u župniku gledati produžetak Isusove ruke i slušati ono što nam govori, kao da nam sam Isus po njemu progovara. Župnik se trudio kroz Zajednicu Krvi Kristove produbiti duhovnost u ovoj maloj župnoj zajednici. Nastojao je da bolje shvatimo što je ono što Bog od nas traži i što mi sve u našim životima možemo činiti jedni za druge kad su naša djela ukorijenjena u vjeri, zaključuje naša sugovornica.