Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović

"Pođimo u susret Gospodinu" - nastavak

U prošlom smo broju odstupili od uobičajenog reda ove naše rubrike. Podsjetimo se, razmišljali smo o procesiji kao znaku i poruci u liturgiji. Pošto smo bili u blizini Tijelova, ovu rubriku smo posvetili Tijelovskoj procesiji kao jednoj od najsvečanijih procesija u liturgiji Katoličke crkve. U sadašnjem razmišljanju vratimo se onim ophodima ili procesijama koje su uobičajene skoro u svakodnevnoj liturgiji.

Prvo je pristupna procesija. Kada se zajednica vjernika okupi, u točno određeno vrijeme se pristupa oltaru. Odmah spominjem da je vrlo neukusna praksa, prisutna kod svih nas, zakašnjavanje na liturgiju. Mnogi to shvaćaju olako, a onda se čude što liturgiju ne doživljavaju. U dinamici života našega vremena treba nam daleko više za sabranost nego što je stvarno raspoloživo vrijeme. Stoga je poželjno prije početka liturgije ući u crkvu, naći svoje mjesto i svjesno se sabrati za susret i događaj. U pretpostavci da je to postao postulat naše savjesti, možemo očekivati i duhovne plodove od susreta u liturgiji. Liturgija je sama po sebi događaj koji nam se nenametljivo nudi. Od naše sabranosti i otvorenosti ovise duhovni plodovi koje liturgija nudi. Ovo je bilo važno spomenuti jer mnogi naši vjernici zakašnjavanje na liturgiju uopće ne smatraju krivicom ili grijehom. Međutim, ovo jest i propust i grijeh. Kreće ulazna procesija. U svečanijim zgodama ona je ophodna, pa ulazi na glavna vrata crkve. Idealno je ako može biti predvođena kadioničarima, križem koji se onda postavi uz oltar, a praćen je svijećonošama, slijede poslužitelji i celebrant. Ulazna pjesma prati tu procesiju koja je teološki osmišljena biblijskom slikom gdje Narod Božji ide u susret svom Gospodinu. Ako i izostaje procesija sa glavnih vratiju, svaki pristup oltaru mora biti procesijski, a ne "privatni". Ta procesija, kako je spomenuto, teološki je znak pristupanja u "Božju blizinu". Ona mora biti dostojanstvena i znakovita. Radi toga svećenik i svi poslužitelji iskazuju počast tom prostoru poklecanjem - ako je prisutno Presveto - a svećenik oltar počasti poljupcem. Oltar je znak Krista. Tek nakon takvoga ulaska i iskazivanja počasti svatko zauzima u svetištu svoje mjesto prema redu i službi i započinje Bogoslužje. U Uskrsno vrijeme je poželjno da se u uvodnom obredu doda još jedan "hod", a to je škropljenje blagoslovljenom vodom na spomen krštenja. To je preporučeno i u pučkim misama barem jedanput mjesečno. Tako ozbiljno započeta liturgija progovara znakom ulaska u Božju prisutnost. Susret može početi.

Jedna od procesija redovito u liturgiji izostaje, a to je prikazna procesija. Naime,
nekada su darove na oltar prinosili svi vjernici. Ti darovi su bili i u naravi i u novcu, a na kraju su donošeni kruh i vino za euharistiju. Jasno, danas je prisutan vrlo "kratak put" kojim poslužitelji donose s obližnjeg stolića na oltar kruh (hostije), vino i vodu. U međuvremenu netko od vjernika skuplja milostinju. To je sada redovita praksa koja je zamijenila prikaznu procesiju. Međutim, ne treba zaboraviti da prikazna procesija isto ima svoje teološko mjesto u liturgiji jer je to "prinošenje darova". Čovjek je čistih ruku i još čistija srca donosio svoj dar na
oltar ne samo za euharistiju nego i za drugi vid službe u ljubavi - to su potrebni i siromasi. Na taj način je vjernički iskazan žrtveni dio sudjelovanja u liturgiji koja je u misi uvijek i Kristova nekrvna žrtva. Nažalost, kod našega svijeta uvriježila se
riječ "platiti misu". Misa, kao otajstvo, a napose kao događaj spasenja koji ima neizmjernu vrijednost, nikada se ne može platiti. Ona se može s Kristom, u Kristu i po Kristu prikazati Nebeskom Ocu. Naše prikazanje u toj žrtvi može biti iskazano svojevrsnom žrtvom - odricanjem. To činimo kada darujemo na oltar dar u naravi ili u novcu. Kruh i vino on nam vraća kao svoje Tijelo i Krv. To je ta sveta neizreciva razmjena. Mi dajemo Bogu od njegovoga, zahvalni i spremni na žrtvu, a on našu velikodušnost nagrađuje samim sobom. To je ozbiljni dio mise i ne bismo smjeli dopustiti da iz prakse kršćana izblijedi taj vid sudjelovanja u žrtvenom karakteru mise. I tu se ostvaruje Isusova riječ "Da ne zna desnica što radi ljevica..." Naš dar u misi spada na naš odnos prema misi. Bog koji čita naše misli i osjećaje zna i našu žrtvu primiti kao dar. Skupljanje milostinje, dakle, nije zanemarujući dio sudjelovanja u misi. S druge strane, taj novac se uvijek troši
isključivo na potrebe Crkve i siromaha.

Pričesna procesija je jedna od onih koja se do danas redovito zadržala u liturgiji."Pozvani na gozbu Jaganjčevu" odazivamo se pozivu i pristupamo oltaru. Koristim priliku da i kod ove procesije ukažem na neka pravila. Prvo, kada idemo k
pričesti, to je pobožno, sabrano i čedno. Ako prilike dopuštaju, neposredno prije nego dođemo na red činimo znak klanjanja poklecanjem. Znači, poklecanje je pred Bogom ispovijest vjere u njegovu prisutnost. Ako to ne možemo učiniti, onda se barem duboko naklonimo i iza odgovora "Amen" primamo presveto Tijelo, bilo na ruku, bilo na jezik. Ne treba činiti nikakav znak križa prije pričesti, a nikako iza pričesti. Poklecanje je čin prije, a nikako iza pričesti. U pričesti se saberimo na sam susret. On se događa snagom vjere i Božje dobrote. Kad uzmemo k sebi presveto Tijelo, mi se sabrano, radosno i uronjeni u činjenicu prisutnosti
vraćamo na svoje mjesto. Tako ta pričesna procesija biva na neki način i ophodna, jer se prilazi jednim putem, a vraća drugim od oltara. Onaj tko je u crkvi,
a nije dovoljno vjernik, morao bi primijetiti da se u tom činu kod vjernika događa najveća pobožnost - po Bogu.

Tako smo iznijeli samo neke misli uz naše "hodanje u crkvi" da bismo jednako
tako kako smo ušli pobožno i napustili hram Božji i samim svojim hodom navijestili vjeru da je na stazi života u našem hodu s nama Bog.

22. 06. 2008.
12. NEDJELJA KROZ GOD.

Jr 20,10-13; Ps 69,8-10. 14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33

"Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu."

29. 06. 2008.
SV. PETAR I PAVAO AP.

Dj 12,1-11; Ps 34,2-3.4-5.6-7.8-9; 2 Tim 4,6-8. 17-18; Mt 16,13-19

"Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na
zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."

6. 07. 2008.
14. NEDJELJA KROZ GOD.

Zah 9,9-10; Ps 145,1-2.8-9.10-11.13-14; Rim 8,9. 11-13; Mt 11,25-30

"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete
spokoj dušama svojim."

13. 06. 2008.
15. NEDJELJA KROZ GOD.

Iz 55,10-11; Ps 65,10.11.12-13.14; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23

"Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko."

20. 07. 2008.
16. NEDJELJA KROZ GOD.

Mudr 12,13.16-19; Ps 86,5-6.9-10.15-16; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43

"I drugu im kaza prispodobu: 'Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.'"