Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Uloga vjere u odgoju djece

Nedavno sam, kao roditelj, doživjela neugodnost s predškolskim djetetom koje je jednostavno prije nastupa reklo odlučno: neću nastupiti. To je jedan slučaj, ali sve više susrećem i kod drugih svojih poznanica isti problem samovolje pa čak i male djece. Može li nam vjera u tome pomoći?
Zahvalni roditelj

Svakako sam zahvalan za ovo pitanje. Nije moguće na ovom prostoru dati cjeloviti odgovor na ovaj problem, ali je prilika progovoriti barem kratko o ulozi vjere u odgoju djece. Inače je poznato da je često dječji "ne" najčešća riječ koja se može čuti. Ona često zbunjuje roditelje, a eto dovodi i u neugodnu situaciju, kao ovaj puta vas. Općenito treba očima vjere na odgoj djece gledati već prije rođenja. Danas je poznata tzv. prenatalna pedagogija kao posebna znanost. Mnoge stvari dijete doživljava već u krilu svoje majke i posljedice, bilo pozitivne, bilo negativne,
nosi cijelog života. Treba imati to u vidu. Već od časa rođenja započinje složeni
proces odgoja. On je raznorodan i vrlo zahtjevan. U odgoju sudjeluju ponajprije roditelji i to jednako otac kao i majka. Prva zabluda je pomisliti da su manje pozvani "baviti se odgojem" malene djece otac ili majka. Oni su posve jednaki
s jednakom dužnošću, svaki na svoj način, oblikovati svijet koji nastaje životom
njihova djeteta. Jedan od temeljnih principa je tzv. stabilni red vrednota. Što
to znači? Budući da smo danas opterećeni brzinom promjena i dinamikom
života, ima slučajeva da ono što je za nas vrednota, sutra postaje mana ili obratno. Gdje ne postoji stabilan red vrednota, ne može biti riječi o pravom odgoju. Stoga je vjera u ovom slučaju vrlo bitna jer nam ona daje svjetlo na sve vrednote i zemaljske i nebeske. Ako je vrhovna vrednota Bog i njegova ljubav, zatim čovjek kao Božje dijete, a odnos roditelja kao strujanje sakramentalne milosti, onda je već postavljen jedan stabilan red vrednota i dijete se u takvom ambijentu odgaja u jednoj trajnoj stabilnosti, a pozitivnoj atmosferi. Gledajući kako roditelji poštuju i ljube Boga, kako ljube svoje dijete kao Božje dijete, kako su odgovorni za svoje dijete ne kao za svojinu, nego kao za Božji dar, teško je vjerovati da će se u duši toga djeteta dogoditi poremećaj vrednota u ranoj mladosti. Dakle, roditelji su svojim ponašanjem, a manje riječima, pozvani biti čimbenik stvaranja svijeta stabilnih vrednota. Jasno da će tada dijete i vidjeti i osjetiti da je odgovorna ljubav najveća vrednota i da su roditelji suodgovorni u njegovom životu te će uzvraćati istim načinom poštovanja. Drugi princip je tzv.
red, rad i molitva. Naime, pogrešno je mišljenje da se i u ranoj mladosti može
odgajati bez odgoja za red. Nije sve dopušteno, nije sve dobro i nije sve slobodno. To se ne može uvijek izraziti riječima, a još manje kažnjavati, ali se može pokazati vlastitom odgovornošću za taj red, rad i molitvu. Kad kažemo red,
onda razmišljamo ne toliko o urednosti (makar i o njoj), nego upravo o redu
vrednota. Drugo je pitanje rada. Jasno da katolički moral ne propagira tjeranje
djece na rad. Odgovornosti nema bez odgovornosti prema radu. Djeca imaju
svoj mali svijet, ali svoj. Oni su za njega odgovorni i dužni za njega raditi kao
npr. pospremiti svoje stvari, održavati higijenu... Najveća je zabluda roditelja
koji hoće "sve učiniti namjesto svoje djece". Neće uspjeti jer neće moći "živjeti"
namjesto svoje djece. Jednako tako je opasna rečenica: Neka ne bude mom
djetetu kao što je bilo meni! Propustiti odgoj za odgovornost "rada", makar i
onim naivnim stvarima, znači odgajati sebi teret i budućeg čovjeka koji neće
biti odgovoran. Ponavljam, metoda nije kažnjavanje, čak ni uvjeravanje, nego
primjer. Ako u kući postoji takav red i odgovornost prema poslu, onda postoji i
ambijent odgoja. Konačno spomenimo, ne bez razloga, bitni čimbenik odgoja je
molitva. Za nas kršćane molitva nije tek izgovaranje riječi i "svetih formula",
nego čas sabranosti i susreta. Kada dijete vidi da otac i majka zajedno pred
Bogom stoje s poštovanjem, jedno drugom opraštaju, zajedno se Bogu obraćaju, kako raste, tako će i ono samo željeti biti u tom "mističnom krugu" susreta s Bogom. Odgoj je danas u vjerničkom smislu nedostatan, pa i defektan jer nedostaje zajednička molitva. Ne treba govoriti o molitvi - treba moliti. Molitva
je samo po sebi najjasniji govor koji se i nakon mladenačkih lutanja vraća u dušu
čovjeka kao najljepše vrijeme života. Pazimo što sijemo, to ćemo i žeti! Te tri
datosti - red, rad i molitva - su kičma oko kojih se događa odgoj i u ranoj mladosti (predškolski uzrast) i kasnije. Kada pođe u obdanište, pa i zabavište,
odgovornost roditelja se pojačava baš na području "kućnog odgoja". Zašto? U
svijet djeteta ulaze i drugi: odgojitelji i druga djeca. Dijete se počinje uspoređivati
s ostalima i to je novo veliko područje problema jer uspoređivanje s drugima
često ima i negativne posljedice od zavisti do ljubomore, od sebičnosti do
posesivnosti. Sada već nastupa vrijeme kada treba intenzivno surađivati sa svim
čimbenicima suodgoja i dijete voditi k vlastitom "ja" da je ono neponovljiva
vrednota za sebe. Ono mora tada već znati što njegovi roditelji mogu ili ne
mogu, a da ne strada ljubav. I ovdje je jedna velika zamka koja više škodi roditeljima, a to je da se oni uspoređuju s drugima. Jedna mala digresija: gledajte
kakve se sve "nenormalne stvari" događaju oko tzv. matura, završetka škole,
godišnjica, rođendana, itd. Uopće nije dovoljno istraženo kolike štetne posljedice
ima pomodarstvo kao fenomen i "guranje" djece u opasnosti za koje još
nisu dorasla. Te ih opasnosti slome, a roditelji su nemoćni jer nisu opravdali
ona svoja tri načela u školskom uzrastu djece. Nemojte misliti da Crkva odgaja
djecu za nekakvu "getoizaciju". Ne! Ona odgaja za zdravo shvaćanje života i svih
vrednota u životu, pa tako razlikuje vrijeme rada i vrijeme odmora, vrijeme molitve i vrijeme zabave. Jednom riječju, nema idealne djece, ali ima odgojene i
neodgojene djece. Najveća tuga našega vremena je dječja populacija koji su uz
žive roditelje siročad. To je temelj kasnijih delikvencija. Da li sam odgovorio na
vaše pitanje? Svakako ne. Ali sam pokušao razmišljati na temu vašeg problema
ne kao psiholog, nego kao vjernik. Osnovna poruka je: odgoj za vrednote, odgovornost i zajednička suradnja svih institucija od kojih je temeljna obitelj, Crkva, škola i društvo. Bolja generacija je tek onda na vidiku kada se ova četiri čimbenika slože oko temeljnih vrednota.