Upoznajmo Bibliju - Piše: dr. Tadej Vojnović, OFM

Noć kad je Jahve bdio ₍₁₎

U našem promatranju Božjega suda nad Egiptom došli smo do posljednje Božje intervencije: smrt prvorođenaca. Ona je tako strašna da nije nikakvo čudo što se sve četiri stare predaje (J - jahvistička, E - elohistička, P - svećenička i D - deuteronomistička) njome bave. Pisac je imao pred sobom sve ove dokumente, ali, kako smo to više puta istakli, on se nije opredijelio za "usklađivanje" svih ovih predaja već ih je, onako kako ih je našao, umetao i stavljao jednu uz drugu. Tu je razlog što nam se izvještaj o pomoru prvorođenaca i pashi izlaska čini nepreglednim. Tekst trebamo promatrati zajedno u 11. i 12. glavi Knjige Izlaska. U svakoj od tih glava nailazimo na stare predaje više manje spretno ili nespretno umetane. U ovom prikazu analizirat ćemo 11. glavu a u idućem 12.

Još jedno zlo

Još ću jednim zlom doći na faraona i Egipat - tako počinje 11. glava u izvornom
tekstu. Ovo je govor Boga Mojsiju u kojem se samo spominje zlo ali ne govori
se kakvo će to zlo biti. Ali se naviješta da će njime biti pogođen i faraon i Egipat. To će biti takvo zlo da će faraon nakon toga ne samo pustiti Izraelce nego će ih čak i potjerati.

Prije nego li se to dogodi Bog daje Mojsiju još jednu uputu: Kaži svijetu neka svaki čovjek ište od svoga susjeda i svaka žena od svoje susjede srebrnih i
zlatnih dragocjenosti. Mislim da je za bolje razumijevanje ovoga potrebno vidjeti izvorni tekst koji glasi Kaži na uho narodu... U izvorniku su tako sadržane dvije stvari: a) uputa ukazuje da je to tajna akcija namijenjena samo za Izraelce i b) ne radi se o svijetu već o narodu izabranom (hebr. 'am). Da bi ova akcija uspjela, uključuje se u nju i sam Bog Izraela i to s dvije stvari: 1) Jahve učini te Egipćani bijahu naklonjeni narodu i 2) da Egipćani imaju povjerenja u Izraelce koji su robovi u egipatskoj zemlji. Time pisac želi pokazati suverenost Jahve, Boga Izraelaca. On kontrolira čitavu situaciju (Jahve učini...) jer On je Bog povijesti a čitava je povijest u njegovim suverenim rukama (zašto se onda često tako bojimo?). Ovdje u uputi stoji da Izraelci trebaju tražiti od Egipćana srebrnih i zlatnih dragocjenosti, no u drugoj predaji (usp. Post 12,35) govori se da osim srebrnih i zlatnih dragocjenosti trebaju tražiti i odjeću. Premda u izvorniku stoji
samo izraz simlat koji označava haljinu, sigurno se ovdje radi o skupocjenoj
odjeći, a ne onoj koja je u svakodnevnoj upotrebi.

Odobrena prijevara?

Mi se, s našeg današnjeg gledišta, pitamo je li dozvoljena ovakva prijevara, i može li Bog savjetovati tako nešto? Problem postoji samo na prvi pogled. Zašto? Nije li to samo namirenje Izraelaca za stotine godina robovanja u egipatskoj zemlji? S druge strane, ne pripada li sve Bogu i on sa svime može raspolagati i dijeliti kako hoće? Sjetimo se samo kako je Abrahamu obećao zemlju i kojoj su obitavali Kanaanci. Nije li tu istinu divno izrazio Job kad je nakon gubitka svega rekao: Jahve natan, Jahve lakah, tj. Bog dao, Bog uzeo (usp. Job 1,21).

Nije dovoljno jasno iz teksta što se ima podrazumijeti pod izrazom srebrnih
i zlatnih dragocjenosti. Neki bibličari misle da se tu radilo o egipatskim bogovima
- idolima koji su bili načinjeni od srebra ili zlata, pa da je Bog Izraelaca na takav način htio poniziti faraona i egipatske bogove za koje su oni smatrali da ih čuvaju i bdiju nad njima.

Čovjek Mojsije

Mislim da je naš prijevod (premda više odgovara duhu jezika) oslabio izvorni tekst koji kaže: Čovjek Mojsije (u hebr. ha 'iš Mošeh) postane vrlo uvažen u zemlji egipatskoj... Pisac je namjerno upotrijebio ovaj izraz jer na taj način na svečan način uvodi Mojsija na scenu. Mnogi u tom izrazu vide neku vrstu"aure" koju pisac prepoznaje u Mojsiju. Tako uvedeni Mojsije na scenu ima ugled, postaje uvažen u egipatskoj zemlji (u hebr. gadol meod be'arec miceraim, tj. veoma velik u zemlji egipatskoj) zemlji i to u očima faraonovih službenika i u očima naroda.

Pred faraonom

Premda se u početku jasno ne vidi da Mojsije faraonu obznanjuje zlo koje slijedi, to se može zaključiti iz svršetka ove sekvence gdje jasno stoji: I ode gnjevan
od faraona. Posebno ističemo da su redovi 4-8 uzeti iz jahvističke predaje (J). U redovima 4-5 naviješta se zlo koje dolazi i to ga naviješta sam Jahve Bog Izraelaca: Ovako poručuje Jahve (hebr. koh 'amar Jahve): 'O ponoći proći ću
Egiptom. Svaki će prvorođenac u egipatskoj zemlji umrijeti, od prvorođenca
faraonova, koji bi imao sjediti na njegovu prijestolju, do prvorođenca ropkinje
koja se nalazi uz mlinski kamen; a uginut će i sve prvine od stoke.

Bit će to vrlo intenzivna akcija koju će voditi sam Jahve. To je posebno istaknuto
hebr. izrazom 'ani joce' betok miceraim, tj. ja ću proći posred Egipta. Posljedice toga prolaza Jahvinog posred Egipta bit će stašne: nastupit će smrt prvorođenaca i to bez razlike u staležu i rangu: od prijestolonasljednika pa do prvorođenca ropkinje koja počiva uz mlinski kamen (u starini su žene mljele pšenicu pa čak i u Isusovo vrijeme. On sam kaže: "Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti" (usp. Lk 17,35).

Vrlo je važno naglasiti da će sav egipatski narod biti zahvaćen ovim Božjim prolazom posred Egipta. I oni koji nemaju prvorođence osjetit će taj prolaz jer će taj prolaz zahvatiti i sve prvine stoke.

Bit će to nedaća jedinstvena u iskustvu ljudi, jedinstvena nesreća. Jezik tog navještaja podsjeća na navještaj tuče (usp. Izl 9,18.24) ili skakavaca (usp. Izl
10,6.14). Kako se ni jedno ni drugo nije moglo ni s čim usporediti u iskustvu Egipćana do 3. koljena unatrag, to naglašava jedinstvenost i intenzivnost nesreće.

Pošteda Izraelaca

Dok će Egiptom odzvanjati strašni krikovi, zapomaganja i žalopojke, Izraelci će biti u potpunom miru koji neće prekinuti niti lavež psa. Mir, kada se čak ni pas (koji je nečista životinja) neće uzbuniti. Na taj način pisac želi dati kontrast između dvije naseobine i dva naroda: Egipćana i Izraelaca. Dok kroz egipatske ulice prodiru krikovi ispunjeni žalošću i tjeskobom, dotle u naseobini Izraelaca vlada spokoj (uoči kontrast: krikovi-spokoj). Sve će se to dogoditi zato da Egipćani spoznaju
suverenost i snagu Jahvinu kojom luči Izraelca od Egipćanina.

Bit će to tako strašno zlo da će sami faraonovi ministri doći i bacati se pred Mojsija neka odvede svoj narod."Poslije toga ću otići" govori Mojsije faraonu i gnjevan odlazi od njega ne čekajući faraonov odgovor, što upućuje sada na Mojsijevu nadmoć.
(U sljedećem broju: Noć kad je Jahve bdio 2)