Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Kršćanske kreposti
u duhovnom životu 
Tri bogoslovne kreposti
To su: vjera, nada i ljubav. Nazivamo
ih "bogoslovnima" jer se odnose
na Boga i Bog nas osposobljava i daje
milost da vjerujemo, ufamo se i ljubimo.
One su božanski život u nama,
odgovor kojeg Duh Sveti pobuđuje u
nama pred Božjom riječi. 1
a) VJERA
"Vjera je bogoslovna krepost po
kojoj vjerujemo u Boga, govorimo mu
'da', pouzdajemo se u njega i u sve ono
što je rekao i objavio i što sveta Crkva
uči da vjerujemo, jer on je sama istina"
(KKC, br. 1814). Vjera je sve u nama,
naša bit koja obuzima sve stanice naše
egzistencije. Vjerujemo u Boga jer je
On sama istina. 2
b) NADA
Nada je božanska krepost koja nas
čini dionicima božanskoga života. Ona
je neizrecivo, nezamislivo i neopisivo
otajstvo. Sv. Pavao će reći: "Ta u nadi
smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije
nada. Jer, što tko gleda, kako da se
tomu i nada? Nadamo li se pak onomu
čega ne gledamo, postojano to iščekujemo"
(Rim 8,24). Sadržaj kršćanske
nade je ono čime nas Bog ispunja i
čime će nas ispunjati, ako se potpuno
pouzdajemo u njega. Naša nada je da
uvijek živimo s njime, ostajemo s njime,
našom ljubavi i on će biti s nama. Naša
nada je da budemo kao sinovi Sina, u
slavi Oca, u punini dara Duha Svetoga.
To je kršćanska nada. 3
c) LJUBAV
Ljubav je bogoslovna krepost.
Ljubav Božja prema nama, naša ljubav
prema Bogu, i ljubav svakog pojedinca
prema bližnjemu. Ljubav Božja prema
nama: "Bog je tako ljubio svijet, da nam
je darovao svoja jedinorođenoga Sina"
(Iv 3,16); "U ovom je ljubav: ne da smo
mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas"
(1Iv 4,9). Naša ljubav prema Bogu.
Netko je upitao Isusa koja je najveća
zapovijed, Isus odgovara: "Ljubi Gospodina
Boga svoga čitavim svojim srcem,
čitavim svojim umom i čitavom svojom
snagom" (Mk 12,30). Ljubav prema
bližnjemu. Isus nastavlja: "Druga je
zapovijed slična prvoj: Ljubi svoga bližnjega
kao samoga sebe" (Mk 12,31)."Kako sam ja ljubio vas" (Iv 15), tako i"vi ljubite svoje neprijatelje" (Lk 6,27).
Ljubav se rađa od Boga, jer Bog je
Ljubav. Ljubav se rađa iz vjere, iz ljubavi
Boga prema nama. Vjera se rađa iz
Božje riječi koja ju hrani i čini da raste.
Naša ljubav raste u mjeri u kojoj shvaćamo
kako je Isus ljubio i ljubi, kako je
Isus ljubio i kako se odnosio prema
malenima, siromasima, gubavcima,
bolesnima, slabima, onima na rubu
društva, neprijateljima. 4
Stožerne kreposti
a) Razboritost
Krepost ispravna prosuđivanja.
Ona upravlja razumom u pravome
smjeru i ona se ne stječe za jedan dan.
b) Pravednost
Krepost koja odmjerava različite
dužnosti i omogućava nam da djelujemo
točnošću, dajući svakomu ono što
njemu pripada.
c) Jakost
Krepost koja iskorištava sve što je
u strastima najjače i najdjelotvornije i
usmjerava ih u pravcu kreposti.
d) Umjerenost
To je krepost koja pridonosi
potrebnoj uskladbi svih naših želja
podvrgavajući ih razumu. Stožernim
krepostima pridružuju se i druge kreposti
po kojima one mogu postati djelotvorne
u svim okolnostima. One su
sve međusobno povezane. 5
Nema duhovnog života bez radosnog
i spontanog ostvarivanja kreposti.
Sama krepost je teška na naravnom
planu. Ono što je određuje prema nečemu
što nadvisuje narav je život milosti.
Stoga tek u ozračju življene vjere možemo
graditi unutarnju zgradu. Pomoću
unutarnjih pokreta milosti, kreposti
brže i lakše postižu svoj razvitak. One
se otvaraju, oblikuju i produbljuju
sukladno sa sposobnošću i okružjem
svakog pojedinca, što se odnosi i na
društveni život. Obzorje se naravnih
kreposti nadilazi i usavršava ulaskom u
dušu nadnaravnih kreposti: vjere, ufanja
i ljubavi.
Nadnaravni čovjekov organizam
pokrenut božanskim krepostima, te
stožernim krepostima usavršenim
milošću, potpun je tek s darovima
Duha Svetoga. Čovjek koji se predao
Bogu, postupno se milošću uzdiže te
osoba Duha Svetoga prebiva u njemu.
Duh Sveti sve više omogućava da osjeća
i djeluje, tako da to više nije samo
ljudsko djelovanje. Više se ne djeluje
samo za Boga, nego u Bogu. Čovjek se
slobodno iznutra predaje da ga Duh
Sveti posjeduje. Obdarena Duhom
Svetim duša je sve podatnija djelovanju
Božjemu, dobiva sve snažniju spremnost
i veću jasnoću. Ti darovi kao da
duši daju krila. Bez njih nema vječnoga
života. Tradicionalno se u teologiji
duhovnosti spominju sedam darova
Duha Svetoga: jakost, pobožnost, savjet,
znanje, razum, mudrost i strah
Božji. Da se izgradi tijelo Crkve, Duh
Sveti često daje duhovne darove ili karizme,
koje se razlikuju od darova
Duha Svetoga. Karizme se daju Crkvi
za zajedničko dobro.
Duhovni život je avantura, uranjanje
u bezdan nepoznatoga svijeta, u
kojemu nismo prepušteni samima sebi.
To je nešto zadivljujuće i lijepo, da se
može odigrati samo jednom. Bog doista
motri s ljubavlju svakoga pojedinca
i cijeni svaku osobu. Sve se zbiva u kontaktu
i međusobnom prožimanju, u ljubavi
kojoj nema slične niti će joj biti.
Čovjek je stvoren da Boga spozna, da
ga ljubi i da mu služi. Čovjek se može
shvatiti i protumačiti samo na taj način.
Na taj način postiže svoje spasenje,
postiže nebo i vječni život, ali je pozvan
na dublje jedinstvo s Bogom u ljubavi.
To je poziv na svetost. On nikad nije
savršen na zemlji, ali se barem možemo
u tome zauzeti s pouzdanjem i vjerom.
(nastavlja se)
1. Carlo Maria Martini: Le virtu,
In dialogo Cooperativa culturale S..r.l
Milano, 2004., str. 60.
2. Usp. isto, str. 62.
3. Usp. isto, str. 74-76.
4. Usp. isto, str. 85,. 89 i 90.
5. Usp. RAYMONDE DARRICAU,
BERNARD PEYROUS, Duhovnost,
FTI: Zagreb, 2002. str. 51-52,; 54-57. |
