Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s banjalučkim biskupom, mons. dr. Franjom Komaricom

U Subotici se osjećam kao kod kuće

Mons. Franjo Komarica, dr. teologije, biskup banjalučki, rođen je u Banjoj Luci- Novakovići 1946. godine. Za svećenika je zaređen 1972. Specijalizirao je teologiju i glazbu u Innsbrucku u Austriji. Profesor je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu i zborovođa sarajevske katedrale od 1978. do 1986. godine. Imenovan je pomoćnim banjalučkim biskupom 1985. godine, a zaređen od pape Ivana Pavla II. u Rimu 1986. godine. Upravu Banjalučke biskupije preuzeo je 1989. godine nakon čega je odmah započeo materijalnu i duhovnu obnovu biskupije, te pripremu Biskupijske sinode (1990.). Osnovao je biskupijski Caritas (1986.), Institut za teološku znanost u Banjoj Luci (1990). Biskup Franjo Komarica bio je predsjednik Vijeća za laike pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije /BKJ/ (1986.-1989.) i Hrvatskog liturgijskog vijeća pri BKJ (1989.-1993.), te sudionik Sinode biskupa u Rimu (1987., 1991. i 1999.). Imenovan je članom Papinskog Vijeća za dijalog s nekršćanima (1992). a u veljači 2002. izabran je za predsjednika BK BiH.

Za vrijeme rata u BiH (1992.- 1995.) svojim dalekovidnim, neustrašivim i neumornim zauzimanjem uspijeva spriječiti izbijanje oružanih sukoba na području šire banjalučke regije i tako spasiti na tisuće života, ne samo katolika, nego i drugih. Godine 1997. objavio je knjigu U obrani obespravljenih - Izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i biskupskog ordinarijata Banjaluka tijekom ratnih godina 1991. do 1995., koja je prevedena na više europskih jezika. Svojim hrabrim držanjem i dosljednim zauzimanjem za poštivanje dostojanstva i osnovnih ljudskih prava i sloboda svakog čovjeka bez razlike, kako u ratu tako i u
poraću, postao je moralna potpora obespravljenima, ne samo na području
svoje biskupije nego i izvan njenih granica. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih priznanja. Godine 2004. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir.

*Uvijek mi je drago doći u Suboticu, ovdje se osjećam kao kod kuće

* Vaš me gradonačelnik ugodno iznenadio, povrh svega svojom otvorenošću,
svojom konstruktivnošću, svojim zdravim pogledima na stvarnost ovoga grada i ove regije

Zv.: Preuzvišeni, više puta ste bili u Subotici, ali ovo je prvi puta da ste na Dužijanci. Kako ste ju doživjeli?

* Uvijek mi je drago doći u Suboticu i ovdje se osjećam uistinu kao kod kuće.
I kod dragih prijatelja, kod vašeg dragog biskupa i drugih svećenika s kojima se dugo poznajem, s kojima sam još davne 1962. godine započeo studij na Šalati u Zagrebu. Taj broj prijatelja i poznanika iz Subotice se kasnije sve više širio, kako među svećenicima, tako i među redovnicima i redovnicama. U Subotici osjećam jedno vrlo ugodno ozračje i kod svećenika i kod redovnika i kod vjernika laika. Ovaj puta sam doživio nešto što me posebno raduje. To je ozračje i u samom gradu ovdje, uz ovu jednu veliku manifestaciju, hrvatskog bunjevačkog i katoličkoga identiteta i mentaliteta, koji je sastavni dio ovoga grada. Ali koji je, za divno čudo, nažalost, za razliku od drugih sredina, ovdje prihvaćen od strane cjelokupne gradske stvarnosti kao nešto što je obogaćenje gradu, što je afirmacija grada i društvene stvarnosti u ovomu gradu. Dužijanca je specifično slavlje zahvale Bogu za žetvu, za ubiranje plodova rada, ne samo Subotice nego i okolnih mjesta. To je učvršćivanje nečega što je sama bit ovoga vrijednoga naroda, poglavito poljodjelskoga, unošenje toga duhovnoga i nadnaravnoga elementa u najsvetiji čin, u svetu euharistiju. To je i posvješćenje da svi mi živimo od toga kruha kojega nam daje zemlja blagoslovljena od Boga, i kojega nam sam Bog daje, uzimajući taj naš kruh plod zemlje i rada ruku čovječjih da nam postavši sam kruhom daje hranu za duhovni život.

Zv.: Imali ste prilike razgovarati i s gradonačelnikom Subotice Sašom Vučinićem. Na temelju toga razgovora i onoga što ste ovdje vidjeli kako ocjenjujete raspoloženje civilnih vlasti prema Crkvi u Subotici?

* Moram reći da me doista taj mladi gospodin gradonačelnik vrlo ugodno iznenadio, povrh svega svojom otvorenošću, svojom konstruktivnošću, svojim zdravim pogledima na stvarnost ovoga grada i ove regije, i uspoređujem ono što je on govorio i kako je govorio i kako je rezonirao na moje opservacije i upite, s mnogim razgovorima koje sam vodio proteklih godina s raznoraznim vrstama političarima i dužnosnika, uključujući dakako i gradonačelnike nekih drugih gradova. Subotičanima mogu doista čestitati da imaju takovoga čovjeka koji ne krije to što jest i da se baš kao takav zna postaviti vrlo razborito i vrlo trezveno i konstruktivno prema drugima, prema svojim sugrađanima. Posebno me veseli njegovo vrlo utemeljeno, dragocjeno razmišljanje o potrebni njegovanja i duhovne dimenzije sugrađana, ne samo one materijalne i ekonomske, nego upravo i kulturnih i duhovnih vrednota, i njegovanje specifičnosti svakoga pojedinoga naroda i nacionalne, etničke i vjerske skupine u jednom ovako multinacionalnom, multireligioznom pa ako hoćete i multikulturalnom ambijentu kao što je Subotica. Vjerujem da će on ovaj posao koji sada obavlja, uz pomoć svih sugrađana, moći učiniti puno dobra svojim suvremenicima gdje god radio.

* Od svakoga društva očekujemo da pomogne Crkvi da ona što bolje ispunja svoju zadaću

* Mi za razliku od vas, imamo i dužnost pokazivati svojim susjedima, koji su također prošli tragediju svima nama nametnutog rata, da nismo osvetnici, nego da smo kadri praštati

Zv.: Poznati ste borac za ljudska prava ne samo u BiH nego i šire. Što je po Vašemu mišljenju ono najneophodnije što društvo treba osigurati Crkvi za njezino djelovanje?

* Crkva je dio društva i bila i jest i bit će tako. I zato najprije Crkva treba sama sebi posvijestiti svoju ulogu koju joj je namijenio sam utemeljitelj Isus Krist. I što bude ona vjerodostojnija, to će moći više utjecati na društvo, bez obzira kakvo to društvo bilo i kakvo jest, u različitim društvenim sustavima i u različitim kulturološkim i civilizacijskim okolnostima. Crkva je utemeljena na istini Božjoj, na Božjoj objavljenoj istini o čovjeku, i zato ona mora stajati iza svoje božanske glave Isusa Krista. Treba se dati ojačati i osvijetliti od te istine na svome putu kroz povijest. Zato bih rekao da Crkva mora uporno, u zgodno i nezgodno vrijeme, braniti i promovirati Božju čast i Božja prava i tako će moći promovirati čovjekovu bogolikost, njegova prava i dostojanstvo. Onda će i društvo biti prozvano i pozvano pokazati svoje pravo lice, htjet će afirmirati ono najdragocjenije što imamo na zemlji, a to je čovjekova bogolikost, čovjekovo dostojanstvo, njegova neupitna ljudska prava i slobode. Zato od svakoga društva očekujemo da pomogne Crkvi da što bolje ispunja svoju zadaću. To društvo će onda biti doista prozvano da sve ono što Crkva može uraditi nekako i potakne, da je zaduži, a nikako da joj smeta izvršiti onaj posao koji treba raditi na duhovno, ali i materijalno dobro konkretnoga čovjeka, posebno onoga koji je što iz objektivnih što iz subjektivnih razloga nekako bio zakinut, pa se nije mogao pravilno razviti kako u duhovnom tako i u materijalnom pogledu.

Zv.: To znači da je Crkva ona koja se prije svega svojim svjedočanstvom treba nametnuti društvu i time ga prozvati da joj dopusti djelovanje. U našim krajevima imamo ostavštinu komunističkog mentaliteta, razmišljanja i neke pasivnosti čak i u našim krugovima. Je li po Vašem mišljenju Crkva u našim krajevima dovoljno vitalna da se svojim svjedočanstvom nametne kao značajan društveni čimbenik, odnosno promotor istine Boga stvoritelja i otkupitelja?

* Mislim da Crkva u Bačkoj i u cijeloj Vojvodini živi u drukčijoj situaciji u mnogočemu nego Crkva u Bosni i Hercegovini. Ovdje su Crkva katolička i pravoslavna i druge kršćanske denominacije jedni drugima puno bliži nego mi
tamo s islamom, koji je u Bosni i Hercegovini itekako nazočan i sukreira tamošnju situaciju u društvu. Ovdje kršćani mogu pokazati upravo tu kršćansku sliku svijeta, i imaju pravo tražiti i od društvene stvarnosti da ih u tome uvažava. Mi opet imamo naše izazove ali i šanse, bilo da se radi o pravoslavnima, bilo da su to muslimani, ili pak o našim ateiziranim suvremenicima. Skoro polovica katolika nam je protjerana i ti ljudi se ne vraćaju ni izdaleka kao što se vraćaju pripadnici druga
dva naroda. Mi smo samo ostaci ostataka. Uporno moramo pokazivati svoju
vjerodostojnost, tj. da ni najmanje ne dovedemo u pitanje Božje stanarsko
pravo u tim župama, u tim selima koja su kroz stoljeća bila staništa katolika. Zato i nama ne preostaje tamo drugo nego uporno pozivati sve moćnike ovoga svijeta da isprave strašnu nepravdu koju su ciljano, dobro organizirano i temeljito proveli nad katolicima i koju danas i dalje provode. Tamo je stvarno i danas progon Katoličke crkve, pred očima i vas, naše subraće katolika i drugih kršćana. Čini se da se preko toga olako i šutke prelazi, kao da je to normalno.

Mi, za razliku od vas, imamo i dužnost pokazivati svojim susjedima, koji su također prošli tragediju svima nama nametnutog rata, da nismo osvetnici nego da smo kadri praštati i pružiti ruku pomirenja, jer nam drugog puta nema. Jednako tako imamo ne samo nezaobilaznu dužnost obnavljati porušene nam župne crkve, samostane, župne kuće. I tamo gdje nije bilo rata, toliko je toga porušeno. To treba izgrađivati i obnavljati tu živu Crkvu, obnavljati tu duhovnu dimenziju čovjeka katolika, da mu pomažemo kako ne bi ostao bez nade i očajan, nego da prihvati sebe u ulozi Krista patnika, koji svojom patnjom preobražava svijet.

Zv.: Da se vratimo još kratko na Dužijancu. Ona je svojevrsni plod toga djelovanja Crkve u društvu. Na što nam je paziti da, po pitanju Dužijance i ovoga lijepog običaja, održimo pravu ravnotežu između crkvenoga i svjetovnoga, kako ne bismo griješili propustom?

* Vidim da evo svake godine unosite nove elemente u samo završno euharistijsko
slavlje i liturgijska slavlja. Možda se to još može pojačati određenim simbolima, tj. vrijednost onoga što se time želi reći: vrijednost kruha i rada za njega, blagoslovljene zemlje i čovjekova znoja. Možda se to može još malo jače posvijestiti sudionicima slavlja.

Nemojte me krivo shvatiti, bit ću slobodan ovo reći: danas mi je palo na pamet, da se svim sudionicima nakon svete mise podijeli po jedna mala zemička. Mogli bi to učiniti ministranti ili članovi društava. Na taj način bi ljudi imali u rukama ono najsvetije čemu se tom prilikom radujemo i na čemu Bogu zahvaljujemo. Svakako je razdijeljen euharistijski kruh, ali i ovo bi, po mojem mišljenju bilo znakovito i rječito.

Vjerujem da ćete vi, kako se približava proslava stote obljetnice, tijekom godine, kroz par mjeseci, uz pojedine druge zgode, recimo blagoslova njiva ili već drugim prilikama, po župama u skupinama vjeronaučnim i među mladima pogotovo, moći ubaciti još neke druge elemente kada je u pitanju posvješćivanje njihove vjerničke, ali isto tako i nacionalne zrelosti.

Što je čovjek svjesniji svoje samobitnosti, svoga identiteta, što mu se više pomogne da ne pati od kompleksa manje vrijednosti, zato što živi u dijaspori, to će moći biti i svjesniji i odlučniji i radosniji član svoje društvene zajednice. Dakle, valja nam odgajati odrasle i odgovorne kršćane laike.

Mladima koje je susreo na ovogodišnjoj Dužijanci, biskup Komarica poručuje od sveg srca da se ne boje života, da računaju s Bogom i njegovom pomoću u životu, da se trude oko produbljivanja svoje vlastite vjere, svoje pripadnosti
Kristovoj crkvi, da vole Crkvu, da vole Boga i da imaju strpljenja s Crkvom. Neka sada, kada je hvala Bogu prestao društveni sistem jednoumlja i antagonizma, protivljenja životu i djelovanju i plodnosti Crkve, prepoznaju znak vremena, tj. da sada dolazi vrijeme laikata, da se kao laici u Crkvi što radosnije i oduševljenije probude za dobrobit svoju, svojih potomaka i svih ljudi s kojima nas je Božja providnost postavila da zajedno živimo. I da živeći ispravno po Božjim naputcima dođemo do cilja života, a to je vječni život, poručuje biskup Komarica.