Naš kandidat za sveca - Uređuje i piše: o. Ante Stantić, OCD
GOVORI VAM SLUGA BOŽJI O. GERARD TOMO STANTIĆ 
"Isusu i Mariji služim kad druge
iz bare, iz slabosti, izvlačim."
Već nam je poznato,
iz prethodnih
prikaza u Zvoniku,
da je o. Gerard, u svojoj nastupnoj propovijedi,
održanoj u somborskoj karmelskoj
crkvi 21. kolovoza 1904., pozvao da mu se
obrate posebno oni "koji su teške rane
zadobili i ufanje izgubili...".
Na jednom drugom mjestu svojih
vlastoručnih zapisa precizira što treba
značiti taj poziv onima koji su "teške rane
zadobili". Značenje, u konkretnosti, "druge
iz bare grijeha i slabosti izvlačiti"1.
Ovim zapisom sluga Božji očituje
jedan od specifičnih zadataka svoga svećeničkog
poslanja što želi ostvarivati svojom
svećeničkom djelatnošću u Somboru.
Navlastitost te i takve nakane u apostolskom
djelovanju, za Gerarda nije neka
samilost, psihološka ili humanitarna pomoć
dušama koje su u grijehu, u "teškim
ranama" duše, nego izvire iz njegove ljubavi
prema Isusu Kristu i njegovoj Majci.
U tom značenju zapisuje: "Sve što radim
neka znači: Vama služim. Neka čitavim
životom pišem: Vama (Isuse i Marijo) služim.
Neka Vas barem toliko volim ili
patim, da se vazda zanimam ili na zanimanje
pripremam... Vama služim kad
druge iz bare grijeha izvlačim"!2
Gerardova nakana "liječenja (duša)
od rana grijeha" vjernici ne samo grada
Sombora nego i šire, ozbiljno su shvatili,
prihvatili i njemu se obraćali. Jedan od
svjedoka, nasljednik oca Gerarda na poglavarskoj
službi somborskogasamostana,
napisat će, u dopisu vrhovnom poglavaru,
da će svečano proslaviti srebrnu
misu sluge Božjega 1927. godine zbog
toga što je Gerard, u cijelom bačkom
kraju poznat zbog svoje svećeničke
revnosti i gorljivosti. O revnosti sluge
Božjega je već prije njega pisao somborski
župnik Jozić, u Nevenu 1918., koji je u
svom dopisu nazvao slugu Božjega pravom"Zvijezdom Danicom", zbog njegove
revnosti i spremnosti za dijeljenje sakramenta
pomirenja i brige za bolesnike.
Treba dodati da je naš sluga Božji, u
prvo vrijeme svoje službe ispovjednika,
"izvlačenjem duša iz bare grijeha", doživljavao
kao neku "tamnu noć". Osjećao je
da nije dorastao tako odgovornoj službi.
Izvjesna tjeskoba, koju kroz neko vrijeme
doživljava u kontaktu s pokornicima pomalo
slabi i nestaje zbog učinaka u dušama.
Zapisuje, primjerice, zbunjeno kako
je Bog, njegovim svećeničkim posredovanjem,
kroz sakrament pomirenja obratio
dva konkubinarca. Spominje nekog "ateistu",
koji je došao diskutirati s njim.
Međutim, kod sv. ispovijedi nagla promjena
u duši ateiste: vratio se vjeri svojih otaca. Jedan pak otac mu se potužio kako
mu je sin umro u Skoplju bez sakramenta
pomirenja, jer nije bilo katoličkog svećenika
u tome gradu. Gerard sve te "znakove"
uvažava i pomalo se oslobađa od nesigurnosti
i postaje ispovjednikom koji je
neprestano na raspolaganju dušama i sve
sigurniji ne samo u dijagnozi stanja u
pojedinim dušama, nego u savjetima koji
daje kako bi vjernici dublje živjeli svoj
kršćanski poziv. Ne samo to, nego po njegovim
vlastoručnim zapisima i svjedočanstvima
drugih, on je obdaren nekom pronicljivošću,
nadahnućem, koji ga potiču
da brzo pođe bolesniku, nepozvan, kako
bi ga odriješio od grijeha i podijelio mu
bolesničko pomazanje.
Spominjem kao potvrdu, jedan od
njegovih osobnih zapisa. Zapisuje kako je
bio nadahnut, osjetio snažan poticaj da
hitno pođe jednoj osamljenoj i sirotoj
osobi. Hitno je pošao u kuću te siromašne
osobe, našao je u agoniji i uspio podijeliti
odrješenje i bolesničko pomazanje. Iza
toga je ta osoba preminula. Opisuje događaj
u samostanskom ljetopisu 1917. godine,
na latinskom jeziku a donosim ga u
prijevodu: "Jedan od naših, jamačno on
sam, iako umoran zbog mnogih poslova,
(bio je blagdan Velike Gospe), zahvaćen
nedokučivim snažnim poticajem, posjetio
je vrlo siromašnu i osamljenu osobu, bez
da je bio pozvan. Osoba je ležala u agoniji.
Poslije odrješenja, dok je davao bolesničko
pomazanje, predala je Bogu svoju
plemenitu dušu. Duša od sviju ostavljena
ali ne od Kraljice neba..." Dodaje: "ovo je
događaj iznad naravi, čudesni događaj".3
Jedan je svjedok izjavio: Liječniku,
kojeg je Gerard često susretao kod bolesnika,
postavljao je pitanje: Doktore, kada
ćete na ispovijed? Liječnik je znao odgovoriti:
Pa i to će se kad tad dogoditi.
Jednom, dok je sluga Božji propovijedao,
bio je na propovjedaonici, u jednom trenutku
je zastao i rekao: "Oprostite, moram
prekinuti propovijed i poći bolesniku."
Bolesnik je bio baš liječnik kojeg je
Gerard susretao kod bolesnika i kojemu
je postavljao spomenuto pitanje!
Postoje i druga brojna svjedočenja o
Gerardovoj revnosti kao ispovjednika.
Pozivaju ga svojim bolesnicima ne samo
katolici nego i pravoslavni. Dijeljenjem
odrješenja i pravoslavnim vjernicima, pod
nekim uvjetima, on je poduzeo ono što je
dozvoljeno, pod određenim uvjetima i
okolnostima, od crkvenog učiteljstva
poslije II. vatikanskog koncila!
_________
1. Blago duše, 008643
2. Ondje, 008643, 008644
3. Chronica conventus somborenis,
001722.
Poetski kutak - Uređuje: Katarina Čeliković
MIRJANA JARAMAZOVIĆ
Rođena je 1960. u Subotici gdje
je završila srednju školu prevodilačke
struke. Neke su joj pjesme uglazbljene
a izvela ih je kćerka Marija na
Festivalima bunjevački pisama u
Subotici i nekim od festivala duhovne
glazbe u Zagrebu, Ogulinu i Subotici.
Poeziju je počela pisati prije desetak
godina i zastupljena je u knjizi
odabranih stihova Lira naiva 2008.
BUNARIĆ
U tihom hodu, nogu pred nogu,
Gospin Bunarić ostavljam svet!
Subotnjim mrakom, mirnim sokakom;
Sjena mi sjene prati let.
Da'l sjena mila, il' samo par krila,
prati me u noć, nada mnom bdi
Zagovor Majke, ko meka svila,
grli i štiti dok bura vri!
Domu se vraćam, po tmini, sama
dok mjesec moćno prosipa sjaj...
Svitaca igra, slika bez rama;
cvijeće i trava, na zemlji raj!
A pogled majke bdije u noći
i brižno štiti od sjena zlih!
Ljubavi šalom, ko morskim valom,
Zastire stazu kojom ću proći!
O MAJKO MARIJO,
U TMINI ZVIJEZDICE!
O MAJKO MARIJO, SA NEBA ROSICE!
O ČUVAJ MARIJO,
NAS, TVOJE DUŽNIKE;
NA STAZI PRAŠNJAVOJ,
NAS, TVOJE PUTNIKE! |
