Paulinum - za duhovna zvanja - Piše: Željka Zelić

Mora li svećenik biti dobar propovjednik?

U razgovoru s prijateljima od prije izvjesnoga vremena, nametnula nam se zanimljiva i sve aktualnija tema. Riječ je o darovima koje smo primili s jedne strane, i prihvaćanju činjenice da nismo svi jednako nadareni za sve, s druge strane. Zašto je baš to pitanje bio povod našega razgovora? U susretanjima s
nekim drugim ljudima (vjernicima laicima) često sam čula kritiziranje izvjesnih svećenika koji nemaju dar propovijedanja. Nerijetko sam čula komentare: "Udavio nas u nedjelju na misi", "Neću više ići na njegove mise jer su predugačke", "Zar on ne zna da nedjeljom kuham ručak?", "Ponavlja jedno te isto", "Ne zna reći 'Amen'", i sl. Sve se dakle svodi na kritizerstvo bez pokušaja dubljega promišljanja te "problematike". Izvjesno je da bih se i mogla složiti oko većine iznesenih tvrdnja s jednom malom finesom da ipak treba razumjeti kako svećenik svojim ređenjem nije nužno primio ili od prije ima dar propovijedanja, isto kao što je neki drugi savršen propovjednik, a zakazuje na polju pastorala. Važno je dakle shvatiti da župnik MORA propovijedati pa čak i onda kada nema dara za to! On, dakle, ne može birati. No, pitam se, mogu li se uopće usporediti gore iznesene
dvije stvari kad je u pitanju recimo život jedne župne zajednice i sl., i što je ono što više koristi izgrađivanju župne zajednice?

Neprestano se i često ponavlja istinita tvrdnja i činjenica da su riječi bez djela beskorisne. Slažem se! Analognu tomu, dobar propovjednik odnosno župnik koji dobro propovijeda a slabo djeluje, na neki način zanemaruje skrb za povjereno mu stado kao i osnovno poslanje svećenika, osim propovijedanja Božje riječi,
skrbiti za duše vjernika. Kad bi me se pitalo, uvijek bih za župnika voljela imati slaboga propovjednika a dobroga pastoralca, ispovjednika i župnika na kojega se kao zajednica uvijek možemo osloniti i na njega računati, prije nego samo dobroga propovjednika čije se djelovanje završava na ambonu. Propovijed
koja je obilježena samo dubokim teološkim mislima izrečenim na ljudima
nepristupačan način (u crkvenim klupama ne sjede uvijek magistri i doktori znanosti) a ne realnošću našega života, tj. teologijom koju možemo primijeniti na svakodnevni život, za mene je kao vjernicu samo izvor (sa)znanja određenih
teoloških istina, ali ne i hrana za svakodnevni život. O tomu je li neka župna zajednica "živa" ili "mrtva" svjedoči dakako župnik, ali još više zajednica u kojoj djeluje. Zato bi pri vrednovanju nečijega rada trebalo uključiti sve ove aspekte, ne etiketirati nekoga samo po jednom segmentu njegova djelovanja u kojemu
možda i nije najbolji. Vrlina je prihvatiti činjenicu da nemaš ono što ima netko drugi, ili pak prihvatiti da netko nema dar koji možda imam ja i ne osuđivati ga zbog toga. No, upravo u sinergiji svih ovih aspekata moguć je napredak vjernika osobno, a onda i cijele župne zajednice, pa i samoga župnika.

Previše se u našoj javnosti ističe ono što ne valja kod biskupa, župnika, kapelana, redovnika i redovnica, bogoslova . No, pitam se, što je s nama vjernicima? Jesmo li iz cijele te priče isključili sebe kao jedan od važnih čimbenika nestanka, opstanka
ili pak razvitka naše župne zajednice, a onda gledano na makro razini, i cijele Crkve. Potrebno je najprije krenuti od sebe. Postaviti pitanje:"Što sam ja učinio da olakšam župniku?", "Što bih ja mogao napraviti i na kojemu se polju angažirati u župi?", "Jesam li zatražio razgovor sa župnikom i iznio mu svoje mišljenje
prije nego sam ga javno kritizirao bez pokrića?" i brojna druga pitanja. Nerijetko, također, od malo "starijih" vjernika čujem kritike na račun mladih. Njihove riječi upućuju na razmišljanje kao da su ulaskom u pedesete godine (pa nadalje) zakupili ekskluzivno pravo na povlačenje iz župne zajednice. Slažem se da je
mladost budućnost Crkve. Ali, ta budućnost uključuje i vjernike koji nisu u "cvijetu mladosti" i koji su isto tako odgovorni za budućnost cijele Crkve. Najlakše je odgovornost prebaciti na drugoga, ali odgovornost za neučinjeno i dalje ostaje! Svima nama na savjest, ali i kao poticaj za malo ozbiljnija promišljanja
koja bi trebala prethoditi kritikama!

Natječaj za Biskupijsko sjemenište "Paulinum"

Postupak za primitak u Biskupijsko sjemenište "Paulinum"

Kandidate za svećeništvo u Biskupijsko sjemenište prima dijecezanski biskup. Stoga se zamolba za primanje podnosi Biskupskom Ordinarijatu u Subotici.

Važno je naglasiti da s biskupom komunicira nadležni župnik iz koje se kandidat
prijavljuje, a ne kandidat osobno.

Tko može biti primljen u Sjemenište?

a/ Kandidati koji su završili osnovno obrazovanje i stekli svjedodžbu o završenom
osnovnom obrazovanju

b/ Mladići koji su započeli neku srednju školu, a čiji je program kompatibilan s programom naše Biskupijske klasične gimnazije

c/ Posjeduju dispozicije koje se traže za svećeništvo, ili za neku crkvenu službu, a
navedene su u crkvenim dokumentima

Zamolbe za primanje u Sjemenište treba dostaviti najkasnije do 31. kolovoza t. g.

Potrebni dokumenti

Župnik šalje sljedeće dokumente na adresu Biskupskog ordinarijata, ili ih osobno,
što je preporučljivo, donosi uz pratnju kandidata:

Zamolba kandidata vlastoručno napisana na arku papira, Izvadak iz Matice krštenih, Svjedodžba o završenoj osnovnoj školi ili svjedodžba završenog zadnjeg razreda neke srednje škole,

Curriculum vitae - životopis kandidata vlastoručno napisan, Izvadak iz Matične knjige rođenih, Liječničko uvjerenje, Izjava roditelja ili skrbnika o pristanku
da kandidat nastavi svoje školovanje kao pripravnik za svećeništvo, Preporuka župnika, Fotografija kandidata.
+ Ivan, v.r.
biskup